S hvalospjevima Harukiju Murakamiju susrela sam se prije par godina kad su hrvatske izdavačke kuće započele s prvim prijevodima tog japanskog pisca na hrvatski jezik (zapravo, čini mi se da je svoju nježnu ručicu na prava na Murakamija spustila isključivo Milana Vuković – Runjić, o čemu se zaključak nameće ako bacimo oko na stranicu izdavačke kuće Vuković&Runjić). Ipak, dok se nisam odlučila posvetiti Murakamiju, pročitala sam samo «Norvešku šumu», i to u engleskom prijevodu. Inače, radi se o naslovu koji je u autorovom rodnom Japanu dosegao status bestselera s oko 4 milijuna prodanih primjeraka.
Sada sam pak odlučila pročitati sve što je Murakami napisao (u razumnoj mjeri, dakako), pa sam prvo uhvatila čitati knjigu iz naslova, «Moj slatki Sputnik», a potom me čeka i čitanje «Lova na divlju ovcu». No prije nego što počnem iznositi svoje mišljenje o knjizi, moram reći i nekoliko riječi o autoru, Japancu koji je rođen 1949. godine i živi u Kyotu. Osim knjiga koje sam već spomenula, napisao je i «Tvdokuhanu zemlju čudesa i Kraj svijeta», «Južno od granice, zapadno od Sunca», «Slon nestaje», «Poslije potresa», «Pleši pleši pleši» i najnoviju prevedenu «Kad padne mrak». Što se tiče knjige «Moj slatki Sputnik», izrazito je zanimljiv pogovor pod naslovom «Haruki Murakami: romanopisac u sjajnoj formi» koji je za nakladnika napisala prevoditeljica Maja Šoljan (ne znam koliko vas fasciniraju načini na koji pisci rade i pišu, ali ja sam pomalo grupijski zaljubljena u te podatke i stoga bih vam najradije pretipkala cijeli pogovor da uživate zajedno sa mnom). Kao 29 – godišnjak, Murakami je vodio jazz – klub, a postao je pisac kad mu se to objavilo na jednoj baseball – utakmici, iako se dotad nikad nije profesionalno bavio pisanjem. Istog dana je otišao u knjižaru i kupio nalivpero i papir, te je od tog dana svaki dan poslije posla sjedio sat ili dva za kuhinjskim stolom, pio pivo i pisao roman (tajna njegova uspjeha je, kaže, upravo u jednostavnosti i kratkoći njegovih rečenica, jer imajući kratko vrijeme za pisanje, morao je razviti upravo takav stil kratkih rečenica i brzog tempa). U pravilu, Murakami piše u prvom licu, iz pozicije pomalo distanciranog, ali uključenog pripovjedača. Evo što sam autor kaže o svom stilu:
«Moj se stil svodi na sljedeće: prvo, nikad u rečenicu ne unosim više značenja no što je nužno. Drugo, rečenice moraju imati ritam. To sam naučio od glazbe, posebno od jazza. U jazzu upravo ritam omogućava improvizaciju. A da se zadrži ritam, ne smije biti suvišnog tereta... Treba se riješiti balasta...»
Ono što je također karakteristično za Murakamija jest da on ne pripada tradicionalnom japanskom društvu onako kako ga poimamo mi zapadnjaci, jer je oduvijek bio zaljubljenik u američku kulturu i umjetnost te stil života, tako da je odrastao na literaturi slavnih američkih pisaca poput Raymonda Chandlera, Trumana Capotea, F. Scotta Fitzgeralda i osobito Raymonda Carvera. Prekinuo je studij književnosti, oženio se, otvorio jazz – klub, pisao za kuhinjskim stolom dok nije postao književna zvijezda, a onda je prodao klub i sasvim se posvetio pisanju. Pisanju, kao i većina pisaca koje cijenim, pristupa kao poslu kojim se bavi svakodnevno (anegdota iz njegova života jest kako je pri završetku «Lova na divlju ovcu» odlučio kako će prestati pušiti i početi trčati, iako je dotad pušio oko tri kutije cigareta na dan, i da će se njegova karijera početi temeljiti na tjelesnom zdravlju – od tada svaki dan odvaja bar sat vremena za vježbu jer mu tjelesna kondicija pomaže u profesionalnoj disciplini.
«Svaki dan sjedam za stol i pišem, bez obzira na to da li uživam ili se mučim. Dižem se u četiri ujutro i obično pišem do poslijepodneva... Za to je potrebna fizička snaga.»
(Općenito, ljudi kod nas misle kako je pisac osoba koju jednom godišnje uhvati grozničava inspiracija koja ih tjera da mahnito pišu cijelih tjedan dana, nakon čega objave svoju sjajnu knjigu i ostatak godine čekaju novu grozničavu inspiraciju. Iskustva niza pisaca pokazuju da tome baš i nije tako: pisanje je baš kao i svaki drugi posao, rezultat svakodnevnog rada i zalaganja, i većina pisaca ipak mora pisati svaki dan, nekad bolje, a nekad lošije, kako bi nakon godinu dana sa svojim djelom nekamo dospjeli).
«Moj slatki Sputnik» govori o specifičnom ljubavnom trokutu – u jednom njegovu kutu je Sumire, dvadesetdvogodišnja aspirantica na stabilnu književničku poziciju, koja se zaljubila u sedamnaest godina stariju Miu, Japanku korejskog podrijetla koja je bila bogata i trgovala vinom, dok je u Sumire bio zaljubljen pripovjedač koji je sa Sumire pohađao fakultet, ali dok je Sumire studiranje napustila, on je diplomirao i postao učitelj.
E sad, sve da i nisam znala da je ovu knjigu napisao Haruki Murakami, nakon «Norveške šume» ne bih imala više nikakvih dvojbi. Radi se o ležernom ispovjednom stilu koji doista ima odmjeren ritam i u svojoj je biti dobroćudan. Naime, Murakami govori i o pitanjima koja su u našoj kulturi (ali i u japanskoj, rekla bih) još uvijek moralno i društveno prijeporna, poput zaljubljivanja u isti spol, preljuba s oženjenim ženama ili u najmanju ruku neuspjeha (nemara, zapravo) da se postigne određeni status na društvenoj ljestvici, kako kod nas, tako i u Japanu. Da je neki drugi pisac pristupio nekoj od ovih tema, vjerujem da bi kroz njegov ili njezin stil progovarao njegov ili njezin stav o tom pitanju, ali kod Murakamija to uopće ne osjetim – čini mi se da on u svojoj biti prilično dobro prihvaća najširi spektar ljudskih različitosti i otklona od normalnog (da, sada govorim o Murakamiju kao osobi, iako znam da to ne bih smjela – pisac nije svoj lik i on nije svoj roman, i u pravilu bi ih trebalo razlikovati. Ali stvari kod pisanja nisu tako jednostavne kao što su kod izrade stolića za kavu.)
Isto tako, on prilično lako prelazi iz stvarnog svijeta u spiritualni, što može biti nasljeđe dalekoistočne kulture ili osobna značajka, ali bilježim da se ista stvar dogodila u «Norveškoj šumi» kao i u «Mom slatkom Sputniku»: njegovi likovi bolećivo pate od problema koje čvrsti i temeljiti zapadnjaci uopće ne osjete kao probleme. Oni pate od toga da im se duša rascijepila na dvoje, njihovi snovi utječu na njihovu javu značajnije nego što je to kod zapadnjaka, puno snažnije reagiraju na simbole i znakove i općenito su duhovniji nego što bi to bili Europljani ili Amerikanci.
Međutim, koliko sam shvatila, kod nas postoji niz čitatelja koji ne vole Harukija Murakamija, pa se u ovom postu obraćam upravo njima: zašto ne volite čitati Murakamijeva djela, dragi čitatelji? Je li to stoga što smatrate da previše pojednostavljuje? Je li išao linijom manjeg otpora izabravši upravo američku kulturu kao «pronosača» svojih djela? U čemu je stvar, dakle?
Post je objavljen 03.11.2009. u 14:28 sati.