Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

srijeda, 31.12.2008.

Izreke o knjigama i čitanju III

Posluži se mislima drugih, kaže jedan savjet za mlade pisce. U ovom sam postu taj savjet prihvatila i sama, pripremivši za blog nekoliko izabranih misli drugih ljudi.

Da su knjige i čitanje fenomeni koji zaokupljaju ljudski rod gotovo od njegovih začetaka, svjedoči i niz izreka, poslovica, maksima i citata o knjigama i čitanju. Svoj izbor poslovica prikupila sam iz nekoliko izvora: s interneta, iz nekakvih poklon – izdanja Mozaik knjige, iz novina i iz knjige Anegdote o slavnim ljudima autora Marija Krivića.
Zbog opsežnosti, izreke sam podijelila u nekoliko postova koje ću objavljivati periodički.

• Od sveg napisanog volim samo ono što je napisano vlastitom krvlju. Piši krvlju i shvatit ćeš da je krv duh. (Friedrich Nietzsche)

• Teško je bez knjiga. (Vladimir Iljič Lenjin)

• Knjiga je jedna inačica svijeta. Ako vam se ne sviđa, ne obazirite se na nju; ili joj zauzvrat ponudite svoju načicu. (Salman Rushdie)

• Tko upozna čitatelja, ništa više neće učiniti za njega. (Friedrich Nietzsche)

• Čitanje je ponekad maštovito sredstvo da bismo izbjegli razmišljanje. (Sir Arthur Helps)

• Čitanje je najbolje učenje. (Aleksandar Sergejevič Puškin)

• Kad čitate, uvijek ste u najboljem društvu. (Sydney Smith)

• Čitati, a ne razumjeti isto je kao i loviti, a ništa ne uloviti. (talijanska)

• Neke su knjige nezasluženo zaboravljene; nijedna se nezasluženo ne pamti. (W. H. Auden)

• Treba puno čitati, a ne imati puno knjiga. (Plinije)

• Ima gorih stvari od spaljivanja knjiga. Jedna od njih je nečitanje. (Josif Brodski)

• Za mnoge bi ljude bilo najbolje da nikad nisu naučili čitati i pisati, pogotovo pisati. (David Herbert Lawrence)

• Prema mojem iskustvu, knjige imaju moć zaustaviti vrijeme, vratiti ga u prošlost ili poletjeti u budućnost. (Jim Bishop)

• Književnost je posao u kojem neprestano moraš dokazivati svoju nadarenost ljudima koji je nemaju. (Jules Renard)

• Kad čitam neku knjigu, kao da je čitam samo očima, ali ponekad naletim na neki odlomak, možda samo rečenicu, koja za mene ima značenje i postane dio mene. (W. Somerset Maugham)

• Onome tko čita knjige kao što sluša prijatelja, knjige će mu se otvoriti i postat će njegove. Što pročita ostat će njegovo, razveseljavat će ga i tješiti, kao što to samo prijatelji znaju. (Hermann Hesse)

• Običan se čovjek može okružiti s dvije tisuće knjiga i otad nadalje imati barem jedno mjesto na svijetu na kojemu može biti sretan. (Augustine Birrell)

• Što je to knjižnica? Puno svezaka, a malo knjiga. (Adrien Decourcelle)

• Da biste uništili kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati. (Ray Bradbury)

• U svakoj stvari je bolje manje ali dobro, nego puno a loše. Tako je i s knjigama. (Lav Nikolajevič Tolstoj)

• Posjedovanje knjige postaje zamjena za njezino čitanje. (Anthony Burgess)

• Svako vrijeme ima svoje knjige. (Kur'an)

• Uglavnom kroz knjige uživamo u općenju s nadmoćnim umovima. U najboljim njigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrjednije misli i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama. (William Ellery Channing)

31.12.2008. u 17:56 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 30.12.2008.

Svačije iskustvo je (navodno!) dragocjeno

Vezano uz temu mladog muškog mesa o kojemu sam pisala jučer, počela sam razmišljati i o tome kako, pod utjecajem Oprah showa i drugih pojava suvremenog doba, svi zaključujemo kako je naše iskustvo dragocjeno. Tako oni koji su: a) bili u dugu, b) izgubili roditelje, c) liječeni ovisnici, d) bili u agresivnim ljubavnim vezama, nakon što se tih svojih životnih problema riješe, imaju dojam da bi o tome trebali napisati knjigu. I onda doista o tome i napišu knjigu. Tako je i ovaj mladić o kojemu sam pisala jučer (a koji je bio muška prostitutka na ulicama Hollywooda), nakon što je napustio najstariji zanat na svijetu, o tome napisao knjigu.

Ruku na srce, tako i neki od nas, ma što nam se dogodilo u životu, iskustvo dijelimo s drugima pišući postove na blogovima. Ovo razmišljanje, ma koliko ja htjela biti pravednički gnjevna, ide i u mome smjeru. Čim pročitam knjigu, ja vam javim kakva je, ponekad niti ne razmišljajući o vašim potrebama, dragi čitatelji.

Zašto to činim(o), uzrokujući tako poplavu „kako spasiti vlastiti život“ knjiga? Zbog altruizma? (odnosno, želimo li pomoći svima drugima koji su imali jednak problem, da dobiju dojam da kroz svoju situaciju ne prolaze sami i da, umjesto da tapkaju u mraku tražeći rješenje svoga problema, uzmu ovo naše, već gotovo rješenje?) Ili iz ekshibicionizma? (naime, imam dojam da svi žele svojih petnaest minuta slave iz izreke Andya Warhola, pa ako to već ne mogu postići svojim uspjesima, to će postići pobjedom vlastitih neuspjeha. Još jedna stvar: ekshibicionizam ove vrste je maksimalno ljudski jer ukazivanjem na vlastite pogreške i neuspjehe koje smo uspjeli prevladati, pokazujemo drugima kako posjedujemo neizmjerno ljudsku snagu volje, dovitljivost i odlučnost).

Dakle, pisanje knjige o vlastitom iskustvu čini mi se da je jedan od onih altruistično – egoističnih procesa koji traumatiziranoj osobi omogućuju da svoje iskustvo još jednom proživi, stječući tako kontrolu nad traumatizirajućim događajem i dajući svrhu traumatizirajućem događaju na način da knjiga postaje pisani dokument za sve druge pojedince o tome kako ne treba postupiti u određenoj situaciji.

No što reći o čitanju takve knjige? Zašto bih se ja, koja nisam i vjerojatno nikad neću biti mlado muško meso na ulicama Hollywooda, upustila u čitanje takve knjige? (kod mene je to malo teže reći jer doista čitam sve, utvaram si da sam još uvijek dovoljno mlada da mogu trošiti vrijeme na svaku knjigu koja mi prijeđe preko puta, no upitajmo se to za čitatelja - BiloKoga, koji je na knjigu Mlado meso naišao u knjižnici. Zašto bi je on uzeo s police?)
Ako čitatelj BiloTko nema iskustvo kao muška prostitutka, niti ga želi steći, on bi tu knjigu mogao uzeti iz voajerizma, recimo: želimo zaviriti u tuđi život i uredno ga usporediti sa tuđim. Želimo tom kretenu od pisca reći što ga ide i točno onaj trenutak u priči gdje je postupio krivo. Želimo mu reći da je budala i da bismo mi njegov život bolje odigrali, samo da nam je dana prilika. Tako smo ipak pročitali tu knjigu, iako s pričom toga tipa nemamo nikakve veze. Moglo bi se reći da smo nasjeli na bombastičnu reklamu, zar ne?

30.12.2008. u 17:51 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.12.2008.

Muška kurva razotkriva svoj donji veš (i više od toga)

Kako je to kad si mlado muško meso koje zarađuje kao prostitutka? Eto, to je ono što smo uspjeli saznati iz knjige Mlado meso Davida Henrya Sterrya, koja je objavljena u izdanju Celebera 2005. godine. Podnaslovljena je kao „Ljubav za novac na ulicama Hollywooda“ tako da si možete zamisliti da ovu knjigu baš i nisam nosila u torbi za čitanje u javnosti.

S jedne strane, navodno nije loše i zarađuje se puno više nego pečenjem pilećih hamburgera. S druge strane, novac prisiljava čovjeka na različite gadosti (koje su, dakako, podrobno opisane). Sterryeva iskustva u prostituiranju ispresijecana su njegovim iskustvima iz djetinjstva koja su, uostalom, i rezultirala time da je postao beskućnik i da je bio prisiljen prostituirati se.

Iskreno? Ako vas baš zanima kako je to biti mlad i napaljen, a usto siromašan kao crkveni miš, pročitajte ovu knjigu. Ako imate pametnija posla, nemojte je pročitati, sve drugo što biste mogli raditi vjerojatno će biti bolje utrošeno vrijeme. Ipak, da završim u revijalnom, pozitivnom tonu, ova knjiga: a) nije dosadna i b) mogla bi biti i gore vulgarno smeće.

29.12.2008. u 17:31 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.12.2008.

Spomenari, dnevnici, leksikoni... II.

O Inesinom spomenaru iz 1978./79. koji je u mom posjedu već sam vam pisala. Ines voli hipije, a očito je da su ljudi u socijalizmu bili nešto opušteniji prema drogama, a manje opušteni prema rocku, ili se tako bar da zaključiti iz teksta koji je u svoj spomenar zapisala Ines, a čija je autorica anonimna Žana s Raba. Naslov teksta je „Slabić ili heroj?!“, a ja ga citiram u cijelosti (ispravljene su samo pravopisne greške, koje su mi bockale oči).
Meni je inače najsmješnije u tekstu to kako smo svi bili pomalo blesavi kad smo bili mladi (mlađi?), pa smo bili uvjereni da nas roditelji i drugi autoriteti tlače radi vlastite zabave, a ne radi naše dobrobiti. Svi smo bili takvi, a djelić Žaninog razmišljanja ovim sam putem sačuvala za vječnost (pod uvjetom da internet ne propadne).

Slabić ili heroj?! (Žana, Rab)

Lijepo je biti mlad, veseo, bezbrižan, slobodan ko ptica. Mladi se vole, pišu pjesme, slušaju svoje ploče i žive u nekom svom posebnom svijetu ljubavi, mladosti i muzike.
A da li je taj svijet takav?
Da li je sretan i bezbrižan taj svijet?
Jer svuda oko nas su samo zabrane, kod kuće, na ulici, u školi. Polako nas stežu i uvlače u svoje mreže. Prisvajaju našu bezbrižnost i pripremaju nas za jedan drugi svijet. I kada netko učini pokušaj da raskine mreže zabrana oko sebe nailazi samo na otpor. Na kraju najčešće završi u popravnom domu ili kao narkoman na nekom prljavom trgu. Možda neke zabrane postižu samo suprotno. Da odrasli vole rock, možda mi i ne bi bili oduševljeni njime, da djeci ne brane pušenje, možda i ne bi im palo na pamet da se prave važni s cigaretom. Neke zabrane nam zagorčavaju život, naprimjer, ne smijemo lijepiti postere na zidove naše sobe, jer „uništavamo zidove“, a zar oni nisu ljepši kad nas sa njih gleda Mick Jagger ili Elton John? Kad slušamo ploče ne smijemo da gramofon „odvrnemo do daske“ kako bi mi to željeli jer će se uvijek naći netko kome pop – muzika ide na živce. A da i ne govorimo o ograničenjima izlazaka. To je već priča za sebe. Ako hoćeš navečer u disco, moraš pola sata da skupljaš hrabrost i podešavaš facu da bi to što prirodnije objavio. Naravno neki sretnici i ne vode rat s tim zabranama. No svima odreda mladost i bezbrižnost kvari škola. Jedna obična riječ od 5 slova.....!? a o njoj bi se mogle napisati knjige i knjige. Ništa ne može nametnuti takve zabrane kao ona. Počinje da nas plaši kad prohodamo zato klinci u sirotištu i nemaju djetinjstva. Onda dolazi prvi razred kad ti isti klinci vuku torbe veće od sebe, kljukaju glavice nekom spetljanom matematikom, koja ih pretvara u kompjutere, pa onda ona tjeskoba kad zaželiš da se igraš na suncu, a moraš u sobi da pišeš zadaću. I ona bezbrojna jutra kad žuriš u školu teška srca, jer znaš da nisi ponovio ni jednu lekciju. Onaj požar u tebi kad pod klupom držiš fige pogleda prikovanog za dnevnik. I kad nakon svega toga dođeš kući, sjedneš i utjehu nađeš slušajući Bijelo dugme ili Parni valjak i razmišljaš o ljetu.
A za svaku pobunu nove zabrane i onda najbolje da svoje probleme zadržiš za sebe. Tražiti zaborav u suviše bučnom discu, prkositi bilokome bilogdje i bilokako.
I ako negdje vidite mladića, još dječaka u prljavim trapericama s dugom neurednom kosom kako se besciljno uklapa s gomilom s istim izražajem lica, iste žurbe i izolovanosti pomislite da je on uzaludno pokušavao da raskine mreže zabrana oko sebe.
Možda je on slabić što nije mogao da izdrži, a možda je heroj.



25.12.2008. u 22:26 • 2 KomentaraPrint#

Sretan Božić!

Sretan Božić svima i svakom čovjeku dobre volje koji, ako postoji takva mogućnost, usto još čita i knjige.

25.12.2008. u 14:19 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 24.12.2008.

Izreke o knjigama i čitanju II

Posluži se mislima drugih, kaže jedan savjet za mlade pisce. U ovom sam postu taj savjet prihvatila i sama, pripremivši za blog nekoliko izabranih misli drugih ljudi.

Da su knjige i čitanje fenomeni koji zaokupljaju ljudski rod gotovo od njegovih začetaka, svjedoči i niz izreka, poslovica, maksima i citata o knjigama i čitanju. Svoj izbor poslovica prikupila sam iz nekoliko izvora: s interneta, iz nekakvih poklon – izdanja Mozaik knjige, iz novina i iz knjige Anegdote o slavnim ljudima autora Marija Krivića.
Zbog opsežnosti, izreke sam podijelila u nekoliko postova koje ću objavljivati periodički.

• Klasično djelo je knjiga koja nikad ne prestaje pripovijedati ono što želi reći. (Italo Calvino)
• Sama spoznaja da vas na kraju dugog dana čeka dobra knjiga, čini taj dan sretnijim. (Kathleen Norris)
• Neka knjiga bude sjekira za zamrznuto more u nama. (Franz Kafka)
• Slobodno darujte knjige za blagdane – od njih se nikad ne deblja, rijetko sagriješi i vječno su osobne. (Leonore Hershey)
• Retci koje napišem o jeseni, čitatelju moraju pružiti jednako toliko zadovoljstva kao i šetnja po otpalom lišću. (Jules Renard)
• Čovjek koji ne čita dobre knjige nije ni u kakvoj prednosti pred čovjekom koji ne zna čitati. (Mark Twain)
• Knjige su ključ do blaga mudrosti; knjige su vrata u zemlju užitaka; knjige su staze koje vode prema gore; knjige su naše prijateljice. (Emilie Poulson)
• Ne postoje moralne ili nemoralne knjige. Knjige su li dobro napisane ili loše napisane. (Oscar Wilde)
• Na policama s knjigama svi čuvamo one koje smo čitali kao mali i koje nam je teško baciti. Među svojim stranicama čuvaju našu mladost kao cvijeće koje smo staviti prešati za herbarij nekog skoro zaboravljenog proljetnog dana. (Marion C. Garretty)
• Budite jednako oprezni glede knjiga koje čitate, kao i glede društva u kojem se krećete: jer i jedno i drugo će jednako utjecati na vaš karakter. (Paxton Hood)
• Knjiga je kao voda. Sama si utire put. (ruska)
• Riječi lete, pisana slova ostaju. (latinska)
• U najrazvijenijoj civilizaciji knjiga je još uvijek najveći užitak. Onaj tko je jendom upoznao zadovoljstvo koje ona pruža, oboružan je protiv nesreće. (Ralph Waldo Emerson)
• Knjige možemo podijeliti u dvije skupine: one za jedan sat i one za vječnost. (John Ruskin)
• Knjige bi morale voditi k jednom cilju: mudrosti, suosjećanju, radosti ili koristi. (John Denham)
• Kako da navedem sto najboljih knjiga na svijetu kad sam ih samo napisao pet? (Oscar Wilde)
• Oni koji spaljuju knjige na kraju će spaliti i ljude. (Heinrich Heine)
• Čitanje je za um ono što je tjelovježba za tijelo. (Sir Richard Steele)
• Ako ne budemo čitali, pročitat će nas. (Tone Pavček)
• Istinski veliku knjigu treba pročitati u mladosti, zreloj dobi i starosti, baš kao što lijepu građevinu treba vidjeti na jutarnjem svjetlu, podnevnom svjetlu i mjesečini. (Robertson Davies)
• Čitatelji su tako ludi da radije čitaju ono što je novo od onoga što je dobro. (Arthur Schopenhauer)


24.12.2008. u 22:26 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.12.2008.

Spomenari, dnevnici, leksikoni... I.

Navedeni zapisnici spadaju u intimnu, najčešće djevojačku literaturu. I sama sam godinama vodila dnevnik, pisala i iscrtavala spomenar, a leksikon je redovno kružio po razredu da se svi mogu upisati.

Sad, važno je napomenuti da ja definitivno ne tvrdim da spomenarska književnost a la „pao vrabac s mosta, za spomen je dosta“ ima neku vrhunaravnu književnu vrijednost, ali na ovom blogu želim pričati i o njoj zato što – postoji. Jednostavno. Zato što me ponekad raznježuje pogledati što mi je netko napisao za uspomenu, kako se izrazio i kakav mu je tada bio rukopis.

U moje vrijeme (a ja sam ratno dijete, ratna tinejdžerka), u spomenare je bilo vrlo kul upisivati slavno poetsko dostignuće Marihuana. Sad sam se valjala od smijeha na to, ali mislim da sam suzama lepila tapete na Marihuanu kad sam imala dvanaest godina.

Igrom slučaja, u mom je posjedu jedan spomenar koji je izrađivan 1978. i 1979. godine, a autorica je jedna Ines, koja je tada morala biti tinejdžerka (dakle, puno prije moga vremena, koja sam 12 godina imala 1996. godine), po svemu sudeći. Ines piše o Morrissonu, o Janis Joplin (također, da se zaključiti da se ložila na hippie – pokret), o „zabranama“ koje nameću starci (o čemu ću također pisati) i sličnom. Ines ima u svom spomenaru dvije verzije već spomenute slavne Marihuane koje donosim u cijelosti. Žene (bivše djevojčice), uživajte!

MARIHUANA (I. verzija)

Ko da je prošo i život ceo
od onog dana kad sam je sreo
kad prvi put vidjeh te oči plave
i kosu boje pokošene trave

Ah pomislih lijepa je ona
i ne čuh tad zvuk onog zvona
što je u smrt zove polako
i da sam znao kako bih plako

Ruke mi pruži kao da pita
„Voliš li polja, rijeke i žita?“
ruku tad pružih ruci što pati
ruku tad pružih vapaju smrti

I tad shvatih pred kojom stojim
pred onom što živi u snovima svojim

Ispijena i blijeda provodi dane
u danima marihuane.
Htjedoh da otjeram drogu
jer što ona skrivila je bogu?

Zvala je mjesec i zvijezde da joj sude
htjela je da ode i voljena bude
Uzalud bjehu reči moje
nestaše oči plave boje
Umrla je u suton jednoga dana
Bila je lijepa i zvala se Ana.

Ana, djevojka plavih očiju i kose
kakve hiljadu djevojaka nose
koje će isto jednoga dana
otići gdje je Ana

Na njenom grobu zaplakah prvi
ispisah riječi kapljama krvi
UMRLA JE U SUTON JEDNOGA DANA
BILA JE LIJEPA I ZVALA SE ANA

A znala je da narkomani dugo ne žive
da se kratko svojim snovima dive
voljela je da bode svoje vene
voljela je mnoge, a možda i mene?

MARIHUANA (II. verzija)

Možda je prošo život ceo
od onog dana kad sam je sreo
kad prvi put ugledah te oči plave
i kosu boje pokošene trave

Ah, pomislih, lijepa je ona
i ne čuh zvona što u smrt zovu polako.
O, da sam znao,
vječno bih plako.

Pružih ruku ruci što pita
i pružih ruku vapaju noći.
tad saznah pred kim stojim
pred onom što živi na snovima svojim.

Ispijena i blijeda
provodi noći i dane
u dimu marihuane.

Htio sam ljubavlju da isperem drogu
jer što je ona skrivila bogu?
Zvala je mjesec i zvijezde da joj sude,
htjela je da voli i voljena bude.

Uzalud bjehu molbe moje
i znojne oči plave boje
Proklinjem dolazak onoga dana
i zlo što donosi marihuana.

Ah, Ana, djevojka plavih očiju i kose
i imena što ih hiljade djevojaka nose
i što će isto jednoga dana
stići tamo gdje je sad Ana.

Na grobu njenom proplakah prvi
i riječi ispisah kapljama krvi
UMRLA JE U SVITANJU DANA
BILA JE SRETNA, ZVALA SE ANA

Znala je da narkomani dugo ne žive
znala je da se kratko snovima dive
voljela je da bode svoje vene,
voljela je mnoge, a možda i mene.

23.12.2008. u 22:14 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.12.2008.

Bookcrossing – kako da vam se knjige nađu na putu

Neki od nas nemaju baš vremena za lutanje po knjižarama i knjižnicama, nemaju vremena za traženje preporuka od prijatelja, ili im je to barem izgovor za nečitanje. Bookcrossing je način da se i taj izgovor bez traga otkloni. Naime, sad se knjiga koju ste baš željeli pročitati može naći na autobusnoj stanici, u kolodvorskom kafiću, na ogradi Gradskog poglavarstva ili na stubama u pothodniku.

Naime, bookcrossing je praksa ostavljanja knjiga na javnim mjestima da bi ih pronašli drugi, koji će nakon čitanja učiniti isto i ostaviti knjigu na javnom mjestu. Sam naziv je nastao zbog portala www.bookcrossing.com kojem je cilj od cijeloga svijeta napraviti knjižnicu.

Međutim, postoje i različite druge metode bookcrossinga osim ostavljanja knjiga na javnom mjestu, kao što je direktna razmjena s drugim članovima web – stranice ili tzv. book – ring gdje knjiga putuje od jedne do druge osobe koja je izrazila želju pročitati određenu knjigu. Danas postoje tzv. BookCrossing zone na 2000 lokacija diljem svijeta, web – stranica www.bookcrossing.com ima 718 tisuća članova, a na raspolaganju im je preko 5 milijuna knjiga. (BTW, provjerila sam, u našoj blizini samo je jedna knjiga u opticaju, i to u Sloveniji, dok u susjednoj Italiji u opticaju ima oko 1700 knjiga. Ovisi koliko je određena nacija zagrižena za čitanje, a Bog zna da se mi Balkanci i nismo baš proslavili s time. Međutim, ako se pojavi bookcrossing – incijativa, ja sam za, imam sigurno dvadesetak knjiga koje bih rado podijelila s drugima).

Oni koji se bune na ovakav način dijeljenja knjiga bune se zbog toga što se time ne prodaje dovoljan broj knjiga, i što se na taj način piscima ne isplaćuju tantijemi. Meni se čini da je to odlična, utopijska ideja. Naime, ovakav način čitanja je apsolutno besplatan (čak i knjižnice imaju pristupnu članarinu, a bookcrossing nema), njime se širi solidarnost i druženje među ljudima u doba kad smo svi skloni izolaciji, a time se također današnjem materijalističkom pristupu životu stavlja drugačiji predznak.

No, kako vam se sviđa taj bookcrossing? Hoćemo li, drage čitateljice i cijenjeni čitatelji, moći nešto organizirati i u Hrvatskoj?

22.12.2008. u 22:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.12.2008.

Nedavno sam čitala...

... roman „Kći snijega“ autora Jacka Londona, kojega se dobro sjećam iz djetinjstva zbog gledanja crtića Bijeli očnjak i čitanja romana/slikovnice Zov divljine (mi smo kao klinci uvijek imali dobar ukus).

Moje je izdanje iz 1964. godine (izdala Školska knjiga) u sklopu biblioteke lektirnih naslova za sedmi razred osnovne škole, a najvrjednije glede tog izdanja jest upravo predgovor/bilješka o piscu koje ne znam kome da pripišem: prevoditelju Zlatku Terkoviću, priređivačici Mari Zuber ili uredniku Branku Brajenoviću? (bilo bi lijepo kad bi pisac tih redova i sam bio potpisan).

U tom predgovoru stoji kako je život Jacka Londona bio rano prekinut fizičkom iscrpljenošću i pustolovnim životom (umro je u 40. godini). Naime, London je proputovao Ameriku uzduž i poprijeko, radio je kao gonič stoke, lovac na tuljane, radnik u kožari, utovarivač ugljena i radnik u glačaonici (tako se uzdržavao tijekom studija koji je kasnije ipak prekinuo), bio je u Klondikeu s kopačima zlata, bio je označen kao komunist, no pred kraj svog kratkog života postao je i cijenjen književnik, s preko četrdeset objavljenih pripovjedaka i romana, među kojima su i Martin Eden, Ljudi s dna, Zlato, Mjesečeva dolina, Kralj alkohol, Morski vuk, Jerry otočanin, Bijeli očnjak i Gvozdena peta.

Ono što sam ja zapazila u tom predgovoru je sljedeća rečenica: „Iznad svega cijenio je fizičku snagu koja mu je bila dugo vremena izvor zarade i omogućila mu da proživi teške dane u svome životu.“

Takva je i njegova „kći snijega“, mlada žena imenom Frona Welse koja se vraća svom ocu Jacobu Welseu, trgovačkom mogulu na Aljasci nakon studija u Americi. Roman vrvi izrekama, maksimama i sudovima vrijednosti od kojih neke nisam odoljela zabilježiti, iako ne bolujem baš previše od pukog citiranja djela, radije razmišljam i govorim o njima svojim riječima.

O Jacobu Welseu: „Kao vođa industrije i vanredan monopolizator, on je vladao najslobodnijim i najnevezanijim agregatom ljudi što se ikada sakupio na jednome mjestu sa svih strana svijeta. Kao neki gospodarski misionar i trgovački Sveti Pavao, on je propovijedao nauku rada i snage. Vjerujući u prirodna prava čovjeka, a sam dijete demokracije, skučio je sve ljude pod svoj apsolutizam: „Vladanje Jacoba Welse, za Jacoba Welse i za narod, a po Jacobu Welse“, to je bilo njegovo nepisano evanđelje.“

(ova misao mi se čisto sviđa, zato što je tako bogata riječima i značenjem, a ipak čista. Ne znam razumijete li me).

„Ljudi koji žive u gradu razmaženi su. Ne nose u svojoj glavi uvijek sliku busole, pa se lako izgube. To je razlog zašto vole spavati u gradu. Kako se boje nazeba i mraka, spavaju pod krovom i zaključavaju se noću. Žene su blage i lijepe, ali ne bi mogle nositi ni snježne cipele ni jedan jedini dan na putovanju. Svi ti ljudi govore previše. To je i uzrok da svi lažu i da ne mogu mnogo raditi rukama. Najzad, u njih je jedan novi izražaj ljudske snage, nazvan blef. Čovjek koji čini kakav blef, mora da bude za nj apsolutno siguran, ili se mora pripraviti da podnese sve posljedice. Blef je vrlo dobra stvar, ako je čovjek upotrebljava s diskrecijom.“

(kako ne voljeti ovakav citat? Ja, knjiški moljac koja se danima ne ustajem iz kreveta i stolca, dobivam pustolovni duh na ovakve tvrdnje.)

„Ništa nije bilo u jednoj prirodnoj pojavi što se ne bi moglo objasniti drugom. Sve su pojave očitovanja istih zakona, osnova su im isti principi. U utakmici leži tajna stvaranja. Borba je zakon i put napretka. Svijet je stvoren za jake i samo ga jaki dobivaju u baštinu. Biti pošten znači biti jak. Griješiti znači postajati slabim. Napadati poštena čovjeka znači biti nepošten. Napasti napadača znači vršiti pravdu. Prije je snaga bila u mišici, a danas je u mozgu. Iako se promijenilo bojište, bitka je ostala uvijek ista. Kao u pradavno vrijeme, ljudi se još uvijek bore za vlast nad zemljom i za njezine slasti. Samo što je mač ustupio mjesto trgovačkoj knjizi, na mjestu oklopljena plemića stoji danas uljudni plemić industrije. Mjesto sjedišta političke prevlasti imamo danas burzovne centre. Pred voljom moderna čovjeka nestalo je starih razbijača. Tvrdokorna se zemlja pokoravala jedino sili. Mozak je nadvladao tijelo. Čovjeku s mozgom je najpreče da svlada prirodu.“

(evo ga! Kako rezonira čovjek koji živi krajem 19. stoljeća i umire početkom 20. stoljeća! Ovaj pasus sam po sebi predstavlja moralni apsolut kakav nam (i) danas nedostaje, predviđanje Jacka Londona o industriji i trgovini se itekako obistinilo, i danas je točnije nego ikada prije.)



21.12.2008. u 18:03 • 0 KomentaraPrint#

subota, 20.12.2008.

Mala kraljica ljubića

Posljednjih sam dana intenzivno čitala ljubiće autorice Hedwig Courths – Mahler. Ova je slavna spisateljica živjela na prijelazu stoljeća (1867. – 1950.). Čitavog života je živjela u Njemačkoj i na njemačkom je jeziku pisala svoje romane, ponekad i pod drugim pseudonimima (rođena je kao Ernestine Friederike Elisabeth Mahler), kao naprimjer Relham, H. Brand, Gonda Haack ili Rose Bernd.

Iako Wikipedia navodi samo desetak njezinih djela, pomnijim pretraživanjem njezine bibliografije dolazi se zapravo do deseterostrukog iznosa, odnosno preko stotinjak romana koje je napisala Hedwig Courths – Mahler ili neki od njezinih pseudonima. Između navedenih, ja sam pročitala sedam. Nažalost, zbog svog lošeg njemačkog nisam mogla sa sigurnošću pronaći godine izdanja u izvorniku, pa ih donosim samo u hrvatskim izdanjima iz kojih sam čitala. To su:

- Dalek je put do sreće (Weit ist der Weg zum Glück) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
- Zabluda (Auf falschen Boden) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983.
- Skriveno blago ljubavi (Ihr Reisemarschall) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
- Ljubavni čar (Das ist der Liebe Zaubermacht) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
- Prešućena ljubav (Das stolze Scweigen) – Nakladni zavod Matice hrvaske, Zagreb, 1986.
- Nikad nije kasno (Trotz allem lieb Ich Dich) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1986.
- Mala kraljica krzna (Die Pelzkönigin) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.

Čitajući sam se iskreno jako dobro zabavljala. Ovo je ljubić s prijelaza stoljeća, kada su europska gospoda i dame imali nešto drugačija pravila o tome kako ljubiti jedni druge. Na što se vaša blogerica ili valjala od smijeha ili bučno negodovala, živcirajući se.

Kako Courths – Mahlerica piše isključivo ljubiće, uvijek je u središtu ljubavna veza između dvoje ljudi različitog spola, koja se nalazi pred nekakvom preprekom koja u maniri happy enda bude prebrođena.

Glavni muški lik redovno je nekakav mladi inžinjer koji je ostao siroče od roditelja pa je vrlo siromašan i dok njegov izum (koji će, jasno, unaprijediti poslovanje tvornice u kojoj on radi do te mjere da će svaka mogućnost konkurencije biti izbrisana kao rukom odnesena) ne bude gotov, ne može oženiti djevojku svojih snova, koja je također siromašna. Nadalje, on je, jasno, dobar, stidljiv, častan, lijep kao slika, mišićav i snažan, pametan kao da ga su ga začeli Einstein i Marie Curie i vrlo je plemenit i brižan prema svojoj izabranici. Ako nije inžinjer, onda je mišićavi umjetnik ili nasljednik plemićkog imanja (koji je prije toga bio znanstvenik).

Glavna junakinja je također vrlo lijepa (prava miss universe), redovito ima zlatnu plavu kosu s jakim odsjajem, vitka je i graciozna, siromašna je (jer njezinog oca slabo plaćaju u tvornici u kojoj također radi s gospodinom mladim inžinjerom) i ima površnu i licemjernu maćehu koja želi da se ona što bogatije uda. No naša junakinja nije samo lijepo lice na savršenom tijelu, ona je usto i požrtvovna i plemenita, pomaže ocu i majci svojim radom (kao družbenica plemenitaških gospođa ili pisanjem prijevoda) i kad joj se zatvore vrata za trajnu sreću sa svojim izabranikom (negdje pri sredini romana, kao vrhunac zapleta, na sreću, to zatvaranje vrata ne bude trajno), ona to podnosi šutke, odričući se svake druge mogućnosti za svoju sreću (što će reći, odlučuje biti usidjelica i čekati svog muškarca do svoje smrti).

Glavni zlikovac je redovno vlasnik tvornice ili jedan od sinova vlasnika tvornice, bogati trgovac malograđanin ili zla maćeha. Ili zlosretni nasljednik plemićkog imanja koji do svog naslova dolazi prijevarom. U svakom slučaju, on nije lijep kao slika, najčešće je neki kržljavac a la Gargamel, žgoljo i guravac ili se radi o nekom pohotnom slinavom bogatom starkelji koji misli da je njegovo bogatstvo dovoljno da bi omastio brke na nekom mladom mesu. Zlikovcu nekad pomaže zla maćeha koja s njim u kompi preusmjerava pisma od pastorkinog ljubljenog, širi lažne informacije i uvjerava kćer da bi se trebala udati za bogatog starkelju.

Postoji i par pravila (olitiga klišeja) za pisanje ljubića u Courths – Mahler stilu.

1. čim su se mladi poljubili, to su zaruke. Prostije tjelesne odnose Courths – Mahlerica ne spominje, to se upražnjava tek poslije vjenčanja
2. razvod braka dolazi u obzir, ali tek ako su se muž i žena „ogriješili“ jedno o drugo
3. bolesna supruga je kec na desetku, kamen na papir, to pobjeđuje svaku ljubav
4. djevojka u pravilu ne smije prva izraziti ljubav mladiću, jer to nije dostojno i mora čekati da je on „zgrabi svojim snažnim rukama“.
5. ono što roditelji kažu, to je zakon. Courths – Mahlerica očito nije čitala Romea i Juliju.
6. bogatstvo je fuj, časno siromaštvo je nešto fantastično, osobito kad se nakon toga prljavo obogatiš.
7. svaki osjećaj se može izreći rumenjenjem: i neugoda, i frustracija, i ljutnja i zaljubljenost.

No zašto pričam bezveze kad sve to mogu i ilustrirati:

„- Keti!
Prvi ju je put nazvao po imenu. Lagano je zadrhtala, i ponovno se zarumenjela, a da se pritom nije usudila izreći ni riječi.
Mladić ponovi njezino ime glasom punim čežnje, a to u njezinom srcu probudi neizmjerno blaženstvo. Ovladana silinom osjećaja pala je bez snage na kamenu klupu, i pogledala ga očima koje su odavale njezine misli. Nijemo je sjeo kraj nje i zagrlio je, čvrsto i toplo. Osjeti da je zadrhtala, pa tiho pritisne usne na njezine. Ona to dopusti, lagano uzdahnuvši, a on je poče nježno grliti ispijajući njene usne kao da ispija snagu iz izvora života. Uvijek ponovno njihove bi se usne našle u neizmjernom blaženstvu. Samo su njihove oči gorjele dubokom, snažnom ljubavlju i srećom. Sjedjeli su tako neko vrijeme, zaboravljajući na sve oko sebe.“

Zašto je čitanje romana Hedwig Courths – Mahler meni predstavljalo takvo zadovoljstvo, kad bi i nepažljivijem čitatelju (zapravo, čitateljici, mislim da u stopostotnom broju ove romane čitaju žene) iz aviona bilo jasno da se radi o književno ne osobito vrijednim tekstovima?

Možda baš zato (osim što mi žene kao budale padamo na happy end u ljubavnim romanima), čitala sam ove romane strogo zanatski i kad sam izbacila sve suvišne riječi i kićene izraze (na koje, priznajem, nisam obraćala baš puno pozornosti; da nisam, čitanje bi mi previše išlo na živce), mogla sam jasno promatrati varijacije u špranci na temelju koje Courths – Mahlerica piše svoje romane. Svaki je od njih jasno strukturiran i kao takav savršen za svrhu kojoj je namijenjen: da bi se žena koja čita rasplakala, nasmiješila i raznježila nad pričom o dvoje zaljubljenih.

20.12.2008. u 17:27 • 4 KomentaraPrint#

petak, 19.12.2008.

Licht! Mehr licht!

Rečenicu iz naslova kažu da je izgovorio Goethe na samrti, u prijevodu bi glasila: «Svjetla! Više svjetla!» Jednak vapaj bih ovih dana mogla izgovoriti i ja, samo što bi u mojoj verziji ta izjava morala glasiti: «Vremena! Više vremena!»

Čitanje zahtijeva vrijeme. Svaka knjiga, ma i najbeznačajnija, traži da joj se posveti vrijeme, tijekom čitanja i za razmišljanje nakon čitanja. Kažu da je neki slavni Helen (mogao bi biti Aristip ili netko sličan) rekao Atenjaninu koji mu se hvalio kako je pročitao velik broj knjiga: «Nisu najzdraviji oni koji najviše jedu, nego oni koji najbolje probavljaju. Ti, Atenjanine, odviše jedeš.» Upravo je to najznačajnija rečenica koja se odnosi na knjige: ukoliko se čita mehanički, bez razmišljanja, ukoliko se ne izdvoji vrijeme da se pročitano «probavi», čitateljski proces je izlišan.

Zato, dragi čitatelji Bookeraja, molim vas za još malo vremena – trenutno čitam punom parom, i spremna sam podijeliti s vama svoje dojmove, čim probavim ono što sam pročitala (molim, zanemarimo ubuduće usporedbu čitanja i probavnog sustava, inače ćete dojmove koje imam na umu logično usporediti s jednim nedostojnim nusproduktom probave).

19.12.2008. u 12:58 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.12.2008.

Tajni život knjiga

Kod nekih knjiga, koliko god zanimljiv bio njihov sadržaj, ponekad je zanimljiviji njihov „izvansadržajni“ život. Ponekad, pogotovo u rabljenim knjigama ili onima iz knjižnice, naletim na neku bilješku, pisanu običnom ili kemijskom olovkom, pa se zapitam tko je vlasnik rukopisa, zašto je napisao ono što je napisao i što to autoru bilješke (dovraga) znači.

Jedne sam godine u Mjesecu knjige (koji je svake godine, ruku na srce, sve bljeđi i sve manje ljudi obraća pozornost na njega) preko svojih izvora naletjela na obavijest kako će se u jednoj lokalnoj knjižnici i čitaonici vršiti otkup otpisanih knjiga po cijeni od 5,00 kuna(kom). To je bila prilika kakvu sam dugo čekala i bez sumnje sam je iskoristila: otišla sam tamo s 250 kuna i vratila se s nekih pedesetak knjiga. Jest da su knjige prilično rabljene i stare (ali uskoro će se raditi o antikvarnim primjercima kakvi se više neće moći nabaviti nigdje), ali i jedno čitanje vrijedi 5 kuna koliko sam po knjizi dala. A našla sam doista svega – od Hedwig Courths – Mahler (spisateljica ljubića, trenutno čitam i valjam se od smijeha, hvata me nostalgija od svih tih silnih loših ljubića koje sam pročitala u djetinjstvu. Nije ni čudo da su žene toliko zakinute glede stvarnosti kad čitaju takve bajke) i Raymonda Chandlera, do Heinricha Bölla, Middlemarcha i Francoise Sagan. Za moju kućnu biblioteku to je bila žetva stoljeća. Neke od tih knjiga još uvijek nisam pročitala, a kako rekoh, sad čitam Courths – Mahlericu (te sam knjige uzela da vidim o čemu se tu radi, da se glatko izvučem od optužbe za neukus). Na posljednjoj stranici jedne od njih stoji „Još uvijek volim te“ nedvojbeno ženskim rukopisom, a stranicu prije „Ne mogu bez njega. J. P.“, također ženskim rukopisom (rekla bih da Courths – Mahlericu u stopostotnom broju čitaju žene).

Pa se pitam tko je to i kada napisao. Naime, ova je knjiga izdana 1979. godine. Trideset godina stara knjiga. Tko zna je li osoba koja ne može bez nekoga sretna s tom osobom (ili s nekim drugim), ima li djece i čita li i dalje ljubiće.

Ili, u mom primjerku Siddarthe Hermanna Hessea kao posveta stoji: „Samo srednji put je ispravan... Ines“. Ines, ako ovo čitaš, osoba kojoj si dala knjigu otarasila je se. Završila je kod mene.

Možda najbolji primjer izvanknjiževnog života knjiga kao materijalnih objekata je tzv. bookcrossing. Taj izraz označava praksu ostavljanja pročitanih knjiga na javnim mjestima kako bi ih drugi ljudi pronašli i pročitali, te kasnije ponovno ostavili na javnom mjestu. Cilj tog projekta je napraviti knjižnicu od cijelog svijeta.

O bookcrossingu ću više pisati u nekim drugim prilikama, ali i to je dokaz kako knjige mogu imati vlastite živote o kojima mi ne znamo ništa, i sve je, ma koliko pokušavali saznati, prepušteno našoj mašti. Tako je samim postojanjem knjiga ispunjena i jedna od njihovih svrha: aktiviranje naše mašte.

16.12.2008. u 16:05 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.12.2008.

Izreke o knjigama i čitanju I

Posluži se mislima drugih, kaže jedan savjet za mlade pisce. U ovom sam postu taj savjet prihvatila i sama, pripremivši za blog nekoliko izabranih misli drugih ljudi.

Da su knjige i čitanje fenomeni koji zaokupljaju ljudski rod gotovo od njegovih začetaka, svjedoči i niz izreka, poslovica, maksima i citata o knjigama i čitanju. Svoj izbor poslovica prikupila sam iz nekoliko izvora: s interneta, iz nekakvih poklon – izdanja Mozaik knjige, iz novina i iz knjige Anegdote o slavnim ljudima autora Marija Krivića.
Zbog opsežnosti, izreke sam podijelila u nekoliko postova koje ću objavljivati periodički.

• Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu. (kineska)

• Nosi stari kaput i kupi novu knjigu. (Austin Phelps)

• Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio. (Miro Gavran)

• Ideje koje su mi promijenile život dobila sam čitajući. (Bell Hooks)

• Knjiga je piscu ono što je ljepotici njezin odraz u zrcalu. (Jean Paul)

• Ne znam nijedan problem koji sat vremen čitanja nije ublažilo. (Charles de Secondat)

• Prije nego što istrgneš list iz knjige, pogledat je li možda tvoja. (Mary Somerville)

• Knjige su naše najtiše i najvjernije prijateljice, najlakše je doći do njih, daju najmudrije savjete i najstrpljivije su učiteljice. (Charles W. Eliot)

• Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. (Ciceron)

• Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet. (Eduard von Feuchtersleben)

• Čovjek koji čita trebao bi biti intenzivno živ. Knjiga bi trebala biti vatrena lopta u njegovoj ruci. (Ezra Pound)

• Nije dovoljno biti samo nadaren da se postane pisac. Da bi se napisalo knjigu treba biti čovjek. (Ralph Waldo Emerson)

• Dobar nam roman kazuje istinu o svom junaku; loš nam roman kazuje istinu o svom piscu. (G. K. Chesterton)

• Često ćeš uvidjeti da je knjiga bolji prijatelj od čovjeka. (Luigi Settembrini)

• Osim psa, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj. (Groucho Marx)

• Klasična djela su one knjige koje svi hvale, a nitko ih ne čita. (Ernest Hemingway)

• Velika je razlika između gorljiva čovjeka koji želi pročitati knjigu i umorna čovjeka koji želi neku knjigu koju bi pročitao. (G. K. Chesterton)

• Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam samoća omogućuje. (Harold Bloom)

• Samo ljubav prema čitanju može spriječiti zlo koje izvire iz ograničenih ljudi oko nas. (Elizabeth Hamilton)

• Koliko je samo ljudi započelo novu eru u svom životu pročitavši knjigu! (Henry David Thoreau)

• Svaka knjiga ima svoju sudbinu. Onakvu kako je čitatelj shvati. (latinska)

• Gdje je još ljudska priroda tako slaba kao u knjižari! (Henry Ward Beecher)

• Naš je život knjiga koja se piše sama. No ponekad ne razumijemo što je autor želio reći. (Julien Green)

• Nikad ne sudite knjigu po filmu. (J. W. Eagan)

• Najbolje su one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao sam napisati. (Blaise Pascal)

14.12.2008. u 18:09 • 4 KomentaraPrint#

subota, 13.12.2008.

Iz rubrike Trenutno čitam

Pošto nemam vremena za ništa ozbiljnije od kraćeg javljanja na blogu, izvještavam cijenjenu blogersku populaciju kako se trenutno bavim raznim stvarima, od kojih su neke vezane uz knjige i čitanje, a neke (nažalost) i nisu.

1. Izašla mi je druga kolumna na portalu www.knjizevnost.org – tema kolumne je Frida ili o boli autorice Slavenke Drakulić, što se incident(al)no divno poklopilo s izvlačenjem te knjige iz naftalina. Naime, Hrvoje Šalković (ponukan vjerojatno likom i djelom Nives Drpić) zatražio je da se revidira Kiklop za hit godine Anno Domini 2007 jer je uvjeren da je tu nagradu te godine trebao dobiti njegov roman Zec na mjesecu, a ne Drakulićkin roman Frida ili o boli. No dobro, svakoj budali njezino veselje, a Hrvati se očito kao mali prasići vole valjati u kaljužama skandala i afera.

2. Pročitala sam roman Kći snijega Jacka Londona. Pretpubertetskih sam svojih dana pročitala i Zov divljine, a Bijeli očnjak je bio hit – crtić kad sam bila dijete, no eto, sad se u mom itineraru našla i Kći snijega. Nemam zamjerke, osim posljednje rečenice, čiju nedorečenost pripisujem lošem prijevodu. Inače, imam izdanje koje je tiskala Školska knjiga 1964. godine, u kojemu su svi internacionalizmi kojima se danas pod normalno služimo objašnjeni u fusnotama. No ovo je lektirni naslov za 7. razred osnovne škole, pa fusnote zapravo i ne čude. Radi se o knjizi koja ističe „moralne vrijednosti“ kakve je uvijek propovijedao Jack London, no o tome nekom drugom prilikom. Možda u posebnom postu.

3. Trenutno čitam knjigu Zvonik Williama Goldinga. Autor je inače nobelovac, najpoznatiji po svom anti – utopističkom djelu Gospodar muha. Roman Zvonik govori o gradnji zvonika u srednjem vijeku, i zasad je ubitačno dosadan, no javim vam napredak.

Još me neke stvari muče, pogotovo oko nečitanja, nepopularnosti knjiga, oko manjka obrazovanja koje nas opsjeda, no to ostavljam za priliku kad budem imala malo više vremena za razmišljanje o teškim temama.

13.12.2008. u 14:58 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.12.2008.

Konačno se dogodilo!

Do ovog trenutka sam mogla živjeti kao mali crv pod staklenim zvonom, mogla sam biti uvjerena da svi ljudi čitaju i kupuju knjige (ili ako ih ne kupuju, a ono bar čitaju), da su svi načitani, naobraženi i naočiti. No sad je s tim gotovo! Šokantna vijest: u Hrvatskoj ljudi NE ČITAJU!!!

Točnije, 83% Hrvata u posljednjih godinu dana nije pročitalo niti kupilo nijedan roman. To bi bilo u redu, možda Hrvati više vole poeziju i kratke priče, ali ne – samo 33,5% Hrvata čita knjige, što znači da DVIJE TREĆINE Hrvata uopće ne čita!

Sad, čitaju li hrvatske romane ili ne – 17,5% anketiranih u uzorku od 400 ispitanika kaže da je u posljednjih godinu dana pročitalo neki hrvatski roman. Ne krivim ljude što ne čitaju hrvatsku produkciju, grozna je i dosadna.

Josip Pandurić iz Disputa na to kaže: „Ovakvi rezultati ankete o čitanju uopće više ne izazivaju paniku jer nečitanje je postalo navika.“ (čovjek je ipak više na tržištu pa zna o čemu priča, ali ja sam se intimno nadala da sve ipak nije tako sivo).

Seid Serdarević iz Frakture je također rekao par pametnih stvari o kojima i sama razmišljam.
Kao prvo – ni naši saborski zastupnici ne čitaju, iako se hvale da to čine i iako Miljenko Jergović u razgovoru sa Sanaderom pita premijera što je zadnje čitao, pa premijer to naširoko obrazlaže. Kao drugo, niti jedna vlada kod nas doista nije pokrenula nacionalnu kampanju za promociju čitanja. U Srbiji je tome doskočila gđa Zorica Sentić, koja je pokrenula dobrotvornu akciju „Darujmo reč“, da svako selo u Srbiji dobije biblioteku, gdje je počela prikupljanjem knjiga za školsku knjižnicu sela Levosoje (negdje sam pročitala i komentar da bi do 2012. godine tim tempom svako selo u Srbiji dobilo biblioteku s bar 10 knjiga). Serdarević je tako rekao da kod nas nećete vidjeti ljude da čitaju po vlakovima ili tramvajima, što je vani uobičajeno. To samo znači da se Seid Serdarević i ja nikad nismo zajedno vozili vlakom ili tramvajem, jer ja doista u 99% slučajeva čitam u vlaku (ili tramvaju, ako sam sama). Isto tako, uvijek imam knjigu u torbi, dosta često čitam po parkovima, kafićima, u autu dok čekam nešto i slično. To je moj prilog promociji čitanja – čitanje nije nekul: čitanje je fora.

Što reći, a da se pritom ne spomene nevjerojatna čitanost knjige Nives C, uz sve te divne knjige koje se danomice objavljuju i kojih vam ja u svakom trenutku mogu nabrojati bar dvadeset? Što reći, a da se ne dotaknemo i općenite društvene situacije u Republici Hrvatskoj? Možda bismo bili malo manje agresivni i više tolerantni da smo obrazovaniji, odnosno da više čitamo. Možda bi nam sve lakše sjelo na mjesto, možda bismo bili smireniji. Sve smo gluplji, želim vam reći: danas, kad je do informacije, znanja i spoznaje najlakše doći, mladi su ljudi sve zatupljeniji. Sveobuhvatnu alatku za stjecanje znanja kao što je internet koriste samo za skidanje pornografije i igranje online – igara... Meni je to nevjerojatno. OK, knjige su možda skupe za kupovinu, ali članska iskaznica za knjižnicu je od 50 – 100 kuna. Čitaš koliko hoćeš! Toliko si svatko može priuštiti.

No tko zna, možda nas u ovom sveopćem stezanju i stiskanju remena naša vlada počasti i uštedom u vidu zatvaranja knjižnica. Pravo nam i budi, ionako nitko ne čita – te su knjižnice pravi gubitak novca!

11.12.2008. u 10:56 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 10.12.2008.

Sanja Lovrenčić - opet!

Možda sam ja samo veliko dijete. A možda je i istina ono što Rade Jarak kaže o Sanji Lovrenčić (ovu njegovu misao: 1) citiram u nastavku; 2) potpisujem do u detalje).

"Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta.
Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu,,,
Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić...

Sklonost prema fantastici, snovitost, nadrealna kafkijanska atmosfera, suspense i nevjerojatna lakoća kojom rečenice Sanje Lovrenčić liježu na papir, prisilit će suptilnijeg čitatelja da knjigu pročita za jedno poslijepodne i da je zaklopi sretan, tražeći još priča.“

(znam da je totalno korni i lejm (corny&lame) početi priču o knjizi citirajući korice, ali u svoju obranu mogu reći da su ljudi iz Meandra koji je objavio knjigu Klizalište autorice Sanje Lovrenčić totalno pogodili s ovim citatom. On doista najpotpunije opisuje stvaralaštvo te autorice).

Klizalište je doista priča o jednom gradskom klizalištu u jednoj klizališnoj sezoni (dobila sam poriv da i sama odem na klizanje kad počne ova klizališna sezona) i o ljudima koji kližu na tom klizalištu. Odlična mi je fora što autorica sama daje pregled njezinih razmišljanja o temi knjige (Dodatak III. Dijelu: Apstraktna razmišljanja. Tema knjige) tako da se ja nisam bogzna koliko morala pomučiti da do toga dođem pa sam samo uživala u čitanju. Kako ta žena piše! Nevjerojatno! Pismo Sanje Lovrenčić mi je najdraže otkriće u dugo (dugodugo, zapravo želim reći) vremena. Glede ove knjige, to je roman. Prema onoj definiciji prema kojoj je novela, odnosno pripovjetka ono djelo koje prati jednu liniju radnje, dok roman obvezno prati dvije ili više linija radnje. Autoricu sam doista pronašla, i u liku autorice radio – drame u romanu, i u liku majke sa sinom, i u liku voditelja radionice za popravak klizaljki, ovdje nazvanog časnim imenom Žac. S drugim likovima se možda i nisam našla u relaciji, ali svakako da oni nisu likovi, već simboli, što podvlačim trostrukom crtom.

To je jedna stvar. Ono što mene pati, a ja bih rekla da pati i Sanju Lovrenčić, je vječno pitanje oko toga imitira li život umjetnost ili je obrnuto. Odnosno: je li književnost nužno realistična ili nužno fikcionalna? To razmatranje ostavljam za jednu drugu priliku, dok i sama razmislim o tom pitanju, a vama svakako preporučujem da pročitate bilo što što je napisala Sanja Lovrenčić.

10.12.2008. u 23:08 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 09.12.2008.

O svemu i svačemu, a najmanje o knjigama

Ovo je osvrt na najnoviji broj Vijenca, časopisa za umjetnost, kulturu i znanost, kojega sam se upravo danas dočepala. Inače, Vijenac izdaje Matica hrvatska, pa je to i svojevrsno glasilo Matice.

Kao ni Vijenac, niti ovaj post neće izmati značajnije veze s kulturom i umjetnošću, osim ako kulturu tumačimo u onom najširem, socio – antropološkom smislu (sve manifestacije ljudskih radnji koje se odvijaju u duhu postojećeg vremena, slobodna definicija).

Naime, Vijenac je promijenio identitet. Ajde! Ponajviše se to odnosi na idejni identitet i strategiju, odnosno svrhu s kojom se Vijenac izdaje. Novi Vijenac, kaže u uredničkom uvodniku Andrija Tunjić, bit će „elitistički“ („Mislim na elitizam u bodlerovskom značenju tog pojma, mislim na aristokratizam duha.“) i „životan“ – odgovarat će zahtjevima današnjeg vremena i suvremene kulture, a bit će odlučan u bavljenju onime što se često iz raznoraznih razloga gura pod tepih. Dooobroooo. Ja neku značajniju promjenu na bolje nisam primijetila.

Evo što mi se u ovom broju Vijenca osobito svidjelo:

- kratka vijest o održavanju Zagorkinih dana (iako je mogla biti i dulja, nalazi se na prvoj stranici, pa valja zaključiti da ipak ima nekakvu prednost) koju donosi Denis Peričić, koji se između ostaloga, požalio i na obrnutu diskriminaciju, naime, autor članka tvrdi: „Malo je začudilo što u televizijskim prilozima nismo zapazili nijednoga muškog sudionika Zagorkinih dana“, ali se isto tako i ograđuje: „Ali televizijski prilozi o kulturnim zbivanjima ionako su prekratki, a kamera katkad prevari...“ Dvije stvari bih mogla reći na tu temu:

1. Ništa ne čudi što nije bilo muških sudionika, pisanje je kod nas još uvijek muški posao i vjerujem da se konzervativizam nije omekšao još od doba kad su Zagorku nazivali „babom bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama“ /samo uz nešto pristojniji rječnik
2. ukoliko postoji žal što su televizijski prilozi prekratki, Vijenac je mogao doskočiti tome pa donijeti malo dulji prilog – ipak se radi o časopisu za umjetnost, kulturu i znanost

- odličan je bio intervju s češkim prevoditeljem s hrvatskog jezika, gospodinom Dušanom Karpatskyem, čovjek doista zna o čemu govori kad govori o hrvatskoj književnosti, a treba cijeniti mišljenje čovjeka izvana (pogotovo ako nas toliko hvali)

- kolumna dr. Nives Opačić tradicionalno je dobra i uvijek uživam u njoj

- redovno čitam i kritike Ljerke Car – Matutinović (čije mi je ime ostalo u pamćenju otkad sam čitala njezinu knjigu za djecu pod naslovom MaiLu) i Strahimira Primorca, ma o čemu pisali

- priče Nade Iveljić i Matka Sršena su također bile dobre, kao i sjećanje na poeziju Jozefine Dautbegović

- temat broja: provincija je sjajan: prvo sam se ljutila na Irenu Lukšić što pojam provincije naziva „negativnim“, ali onda sam zaključila da žena samo konstatira tužnu činjenicu da je ono što danas nazivamo provincijom nije neutralno u smislu upravno – administrativne jedinice u sklopu većeg sustava, već je negativno u smislu suprotnosti centru, gdje centar predstavlja ono napredno, racionalno, razborito, uglađeno, a provincija ono što je sirovo, zaostalo, nazadno, izolirano i ... hm, provincijalno. A prijevod eseja Drage Jančara „Filozofija provincije“ nešto je što treba kopirati i citirati u svim prigodama (da mogu, čitavog bih prepisala)

- u pomoć ženskim snagama stiže i tekst „Celuloidna chick – lit kultura“ gdje autorica Ana Srzić iznosi svoje viđenje chick – flick uratka Žene, gdje kaže da su pojedini hrvatski filmski kritičari izbjegli pogledati film o kojemu su pisali, jer ih je očito smetalo žensko kokodakanje – „No zanimljivo je da im ta ista trivijalnost nije smetala prilikom gledanja posljednjeg nastavka Rockya i(li) Ramba, jer tu je riječ o mačo – trivijalnosti, a to u naših profesionalaca ne izaziva sumnjičavost ili prijezir“

E sad, ima i par stvari na koje sam moćno preokretala očima:

- taj novi „elitizam“ Vijenca očitovao se već na prvoj stranici – što Živko Kustić, katolički kolumnist Jutarnjeg lista, radi u Vijencu? (možda ga ja nisam primijetila). Evo sad moje stajalište o vjeri i njenom miješanju u društvene tokove, pa onda to više nećemo spominjati, jer mrzim raspravljati o religiji. Crkvena kultura jest dio kulture općenito, ali ne vjerujem da čovjek može mirno stvarati ako mu Crkva neprestano visi nad glavom donoseći nova i nova pravila kako mora živjeti. Druga stvar, danas je prvi dan Bajrama, ali Vijenac nije pozvao muslimanskog kolumnista da kaže nešto o tome. A to je također dio suvremene hrvatske kulture. Znači, očito je da se „elitizam“ očituje i u izboru religije.

- Slaven Letica donosi tekst Tko je doista Stjepan Mesić. Očito je da ipak hoćemo politiku u našu kulturnu butigu. Kakve to veze ima s kulturom (osim, opet, u onom najširem smislu)? No dobro, iako ja osobno smatram da je Letica žešći diklitsch još otkad se maskirao u bana Jelačića, tekst u najvećem dijelu ipak nije neutemeljen, bazira se na citatima iz javnih istupa predsjednika Mesića i provjerljivim brojčanim podatcima. No eto, „elitizam“ se očituje u Crkva – politika sprezi, što kulturu u ovoj državi samo sputava i dopušta mediokritetima da se nađu na važnim mjestima u kulturnim institucijama. O tome također, između ostalog govori esej Filozofija provincije: malograđanski i provincijalno djeluje kad smo izolirani i sami sebi najvažniji, a pogotovo kad politika raspodijeli kulturne teritorije. Nema tu napretka.

Općenito, smatram da puno toga ovisi o strategiji, o određenju Vijenca o čemu će pisati i što će smatrati vrijednim predstavljanja. Recimo, ja sam glede ovog bloga odlučila da se neću osvrtati na knjigu Nives Celzijus, iako je ona i sa sociološkog i sa stajališta hrvatske književne industrije nezapamćen fenomen. Jednostavno, ne želim takvoj vrsti knjiga davati pozornost. Tako bi trebao raditi i Vijenac: izborom onoga o čemu će pisati kao i onoga o čemu će odbiti pisati, oni određuju svoj položaj u društvu i svoj prilog utjecaju na javno mnijenje. Trenutno, ovakvim izborom tekstova i suradnika, Vijenac mi se čini malograđanskim i provincijalnim glumljenjem kulture. Možda sam u krivu, no pokazat će vrijeme.

09.12.2008. u 18:43 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.12.2008.

Kiseli kineski bomboni koji izazivaju ovisnost

Ovih sam nekoliko dana čitala knjigu Mian Mian pod naslovom Bombon. Evo prvo zašto takav naslov:

„Stvorila sam svoju vlastitu ljubav dok sam ga gledala kako mi se sve više približava. Njegova besmrtna krhkost je njegova besmrtna ljupkost i ljepota. Ova knjiga predstavlja djelić suza koje nisam mogla isplakati, djelić straha iza mojih nasmiješenih očiju. Ova knjiga postoji jer sam jednog jutra, dok je sunce izlazilo, samoj sebi rekla da moram progutati sav taj strah i svo to smeće oko sebe, a kad sam to učinila, morala sam isto to pretvoriti u bombon. Jer znam da ćete me voljeti zbog toga.“

Prema koricama, koje, moram priznati, i nisam najpomnije pročitala, došla sam do zaključka da se radi o kineskom chick – litu, nečemu što bi, po svemu sudeći, trebalo nalikovati na Wei Hui i njezine knjige Šangaj baby i Vjenčanje s Buddhom. No ovo više nalikuje na Mi, djeca s kolodvora Zoo. Ponekad zažalim što se Kina počela otvarati svijetu, iskreno (ma koliko to grozno zvučalo). Ponekad sam baš sita tih priča o heroinskim ovisnicima koji pišaju i seru u gaće i povlače se po kojekakvim klinikama s kojekakvim besprizornim polusvijetom. S te strane, ovo nije bilo čitateljsko iskustvo u kojem sam osobito uživala.
U središtu je radnje, naime, djevojka po imenu Hong, čiji je otac intelektualac i komunistički funkcionar zbog čega ona ima priliku odlučiti živjeti na svoj način s mladićem imenom Saining s kojim sluša glazbu, postaje alkoholičarka i narkomanka. Cijela je priča prožeta kineskim shvaćanjem zapadnjačke pop – kulture, koja je, kao i u socijalizmu kod nas, bila zabranjivana i mogla se naći tek u podzemlju i na marginama društva (o čemu, uostalom, već godinama nostalgično piše Tribuson). Sex, drugs & rock' n' roll na kineski način. Doista, nešto kao Wei Hui, ali puno manje pristojno i s puno više svodnika i kurvi.
I to je otprilike sve. Ono što me zbunjivalo tijekom čitavog romana jest mijenjanje pripovjedača, povremeni (nepotrebni) lirski momenti, čudni odnosi glavne junakinje s naprečac uvedenim sporednim likovima (izazvani možda i heroinskim tripovima) i neprestano samopromatranje vlastitog tijela. Bu – hu, izgubila sam glasnice od drogiranja, bu – hu, ispada mi kosa i zubi su mi žuti, bu – hu, probudila sam se u vlastitoj bljuvotini...

Nisam se uspjela sažaliti, možda je to. Možda više nisam toliko mlada da shvaćam ljude koji mogu neodgovorno živjeti i vjerovati u svoju mladost dok god su živi. Ja to ne mogu niti sam ikad mogla. Nisam milosrdna prema narkomanima, priznajem. Jer ja mogu voljeti sex i rock'n'roll i bez trećeg člana te jednadžbe i ne mislim da sam time na gubitku. Čak dapače.

08.12.2008. u 21:02 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.12.2008.

Može jedno bedasto pitanje: čitate li?

Tekst koji navodim dolje je napisan za jedne studentske novine dok sam bila brucošica, i sad kad sam ga pronašla, malo sam se raznježila nad samom sobom.

Ja ne znam koji su vaši hobiji (imate li ih uopće?) - svirate li, kopate li nos ili uzgajate bonsaije. Iskreno, boli me đon za to (i onaj igrom slučaja fantomski organ koji u bijesu često spominjemo!). A ja? Ja čitam. Čitam natpise na trgovinama, jelovnike restorana i raspored predavanja («slabe li mi vajde», kad ionako ne idem na njih!). Čitam i ispitnu literaturu mog Pravnog fakulteta. Knjige također čitam. A pošto, kao predstavnik nezavisnog medija imam pravo ugnjetavati jadnu studentsku rulju, baš kao što mene ta ista rulja ima pravo izvrgnuti ruglu i javnoj sramoti nakon što pročita moga uma djelo (kao i ono krasno pravo nemišljenja, odnosno nečitanja) - ja ću vam preporučiti par knjiga koje su mi otpirile mozak do mjere da sam bila sposobna reći samo: Vau!
Prva je knjiga belgijske spisateljice Amelie Nothomb: «Higijena ubojice», prema kojoj je 1999. godine snimljen i film. Ova knjiga nije prva jer mi je naj, već jer sam ju posljednju čitala, pa mi je «vau»- osjećaj još uvijek svjež. Radnja je gotovo nepostojeća (s obzirom na to da je glavni lik nepokretni 83- godišnji pisac, ništa čudno), ali izaziva konstantno ježenje, uz popratni osjećaj da će se uskoro nešto strašno dogoditi. Pogodite što - i dogodi se. Perverzije, incest, rijetke bolesti - ova knjiga ima sve to.
«Neodoljiva» Ivana Borkovića je još jedna knjiga ispod tezge, čiji je autor golobradi 24 - godišnji književni balavac koji je upravo negdje pri kraju studija prava (mog!) u Zagrebu. Ljudi - taj dečko piše! To je strašno - u priči tri fabule: pogodite što povezuje jednog muslića koji čuva stoku negdje u pustinji, zatvorenika koji je u isto vrijeme i zadrti katolik, te jednog posve normalnog dečka koji bira između dvije djevojke? Odgovor je: «Neodoljiva».
Znate li tko je Chuck Palahniuk? Dame i gospodo, ovo je pitanje za milijun kuna. Ponuđeni odgovori su: a) strip - crtač; b) ubojica JFK - a; c) slavni modni kreator ili d) pisac popularnog (kultnog, možemo reći) romana «Klub boraca» prema kojem je snimljen i istoimeni film s vrlo slasnim Bradom Pittom u jednoj od glavnih uloga. E sad, ako ste toliko debilni da ste odgovorili a, b ili c, (pa dobro, koja je tema ovog teksta, ha?), ja se stvarno pitam kako ste uspjeli naučiti upaliti kompjutor. Jedna preporuka: prvo pogledati film, a zatim čitati knjigu, jer u protivnom ništa nećete skužiti.
A sad udri malo po domaćicama - ne, nemam nasilne namjere prema uzdržavanim ženskim osobama, već najavljujem neke zgodne stvari iz hrvatskog govornog područja. Jedna od takvih je i «Smotra folklora» Ante Tomića (nosonja - kolumnist iz Jutarnjeg lista, za neupućene, i naš humorist). Ovaj uradak možemo nazvati «zbirka eseja sa zavičajnom tematikom», ali isto tako i «dobar materijal za stand - up komediju». Ja sam se klebarala k' o mutava dok sam to čitala, priznajem.
Drugi je naslov «Ne, to nisam ja/ Da, to nisam ja» Borivoja Radakovića, FAK - ovca (bivšeg FAK - a) i zanimljivog čove koji u toj svojoj knjizi ima čak i duplericu. Majke mi moje! A knjiga se stvarno tako zove, s jedne strane jedan, a s druge strane drugi naslov! To je na koricama, a unutra… Moj želudac odgojenog moralista i fine kulturne ženice se preokretao iz jedne priče u drugu. Da preformuliran: iz jedne VRLO SOČNE priče u drugu. Ne čitajte Klik, Radaković je bolji!
Sa «vrlo sočnim» i završavam ovaj pregled. Slobodni ste mi javiti svoje reakcije na moje preporuke. Slobodni ste me i ispljuvati. Slobodni ste i ne pročitati ovo (da, SAD sam se sjetila reći!).

Od navedenih knjiga, apsolutno se ne sjećam samo ove knjige pod naslovom "Neodoljiva", a moram priznati da ni pisca Ivana Borkovića nisam više sretala na policama knjižara i knjižnica.

07.12.2008. u 20:55 • 0 KomentaraPrint#

subota, 06.12.2008.

Osporavani Vidojković i njegove K(k)andže

Marko Vidojković beogradski je pisac mlađe generacije (rođen je 1.10. 1975.). Njegov književni životopis, ipak, dosad je stigao biti prilično opsežan – autor je pet romana („Ples sitnih demona“, „Đavo je moj drug“, „Pikavci na plaži“, „Kandže“ i „Sve crvenkape su iste“) te tridesetak priča objavljenih po časopisima.
Za ovaj roman osvojio je priznanje Zlatni bestseler 2004. i Nagradu Petar Kočić. Bavi se i novinarstvom i pjeva u punk bendu On the run. Višeslojna, gotovo renesansna ličnost, ne biste li se složili?
Takav je i njegov roman – višeslojan. No da počnemo od površine – ovo je priča o studentu treće godine prava, siromahu i povremenom junkieju koji postaje jedna vodećih ličnosti beogradskih studentskih i političkih prosvjeda 1996. godine. Previranja u Srbiji očima mladca, dakle. Ništa što prije viđeno nije.
No takav autodestruktivni mladić svakako mora imati i privatni život – a ovaj ga ima i previše. Dobar dio priče je stoga njegovo zaljubljivanje u devet godina stariju Nadu koja ima odrezane trepavice, često mijenja boju kose, i nebitno, ali ipak spomenimo – ima nadnaravne moći. Ovo je također priča o propadanju pojedinca u moralnom, psihološkom i fizičkom smislu. Pa poput čudovišta koje je glavnom liku uvijek iza leđa, nijedan pripadnik mlađe generacije koji živi na ovim prostorima ne može se oteti dojmu da jednako nakazno čudovište nepovoljnih uvjeta i njemu stoji iza leđa. U tom smislu svi dijelimo istu sudbinu (o kojoj i Vidojković progovara). Pa iako završava u „idemo dalje“ tonu, nisam se mogla oteti pomisli – „Zar je izdavanje mladenačkih ideala sve što nas čeka? Jesmo li svi osuđeni na to?“
Iako je dijelom ovo stvarnosna proza, upravo je kombinacija nefikcionalnih i potpuno fantastičkih elemenata doprinijela šarmu ovog romana – prijelazi između fantastike i „stvarnosti“ su neprimjetni, kao da nam Vidojković sugerira da fantastične momente treba doživjeti jednako ozbiljno i uvjerljivo kao da nam čudovišta iz ormara malo-malo stoje iza leđa.
Jezik kojim se Vidojković služi jezik je ulice i slenga što također doprinosi životnosti svih njegovih likova, a zanimljiva je i Vidojkovićeva podjela na „njihove“ i „naše“ – one koji se revolucijom bore za promjenu i one koji zabijaju glavu u pijesak praveći se da se ništa ne događa, a kad promjene postanu izgledne, koriste privilegije koje su njima ostvarene.
To je također i presjek srpskog društva u ono vrijeme – Vidojkovićev glavni lik kaže kako svaka generacija ratuje da bi njihov život dobio smisao. Utoliko je ovo i roman o nasilju, agresivan i razočaran roman o životu u Srbiji.
Čita se lako, pitko, ne ispušta se iz ruku dok nije pročitan i posljednji interpunkcijski znak na posljednjoj stranici – stoga: vrijedi pročitati „Kandže“.

06.12.2008. u 20:21 • 0 KomentaraPrint#

petak, 05.12.2008.

Elizabeth Kostova na tragu grofa Drakule

Elizabeth Kostova, kako navodi njezina biografija, za roman „Povjesničarka“ već je dobila američku nagradu Hopwood za najbolji „roman u nastajanju“, a niz se nastavio i s „najčitanijim hitom godine“. Tek dva mjeseca nakon svjetske, doživjela je i svoju hrvatsku premijeru u izdanju Algoritma.
Naša nas povjesničarka već na prvim stranicama uzima za ruku i odvodi u barem tri razine prošlosti: svoju prošlost, prošlost svojih roditelja i njihovih roditelja, te u ne tako blisku prošlost kraja petnaestog stoljeća koju je na području Balkana obilježila krvava vladavina Vlada III. Tepesa, u narodu i literaturi poznatijeg kao Drakula. U dinamičnoj izmjeni te tri povijesne priče, ocrtava se glavna misao koja panično odzvanja u glavama čitatelja: „Grof Drakula je živ!“
Međutim, vrijednost ovoga romana nije niti samo u iznimno intrigantnoj i zanimljivoj fabuli, majstorski ocrtanim likovima (možda ne toliko povjesničarke koja nas kao osamnaestogodišnja pripovjedačica vodi kroz pisma, prašnjave knjižnice i arhive, te znanstvene radove; ali se majstorstvo autorice svakako očitava u njezinim opisima povjesničarkine majke Helen i oca Paula, te niza drugih sporednih, iako nezaboravnih likova) i napetosti koju jedna takva tema nosi, već i u desetogodišnjem radu autorice na povijesnim istraživanjima i putovanjima gradovima koje opisuje (pa opisuje posjete i Ljubljani i Dubrovniku- koje ona naziva Emona i Ragusa, da bi prikrila njihov pravi identitet- polovicom sedamdesetih godina protekloga stoljeća)- takav njezin trud je osobito vidljiv iz opisa gradova i njima pripadajuće atmosfere.
I iako bi bilo krajnje kritičarski neprofesionalno spomenuti epilog romana (s obzirom da se kritike ipak pišu radi preporuke budućem čitatelju), ovaj put ću napraviti iznimku. Naime, epilog ovoga romana je dovoljno nedorečen i nedovršen da se i čitatelj pri kraju nelagodno osjeća pri pomisli da Drakula još šeće među nama (usto, daje Elizabeth Kostovi dovoljno prostora za nastavak, iako ona tvrdi da joj to nije bio cilj).
Mnogi će možda odmahnuti rukom na samu pomisao još jedne eskploatacije legende o Drakuli kao književnog predloška, s obzirom da je ta priča od Brama Stokera, zatim i kroz brojne ekranizacije koje je ponudio Hollywood postala pomalo islužena. Međutim, ovdje se radi o osvježenoj verziji, punoj novih, još neispričanih detalja, kao i intimnih ljudskih priča, isprepletenih zaista eruditskim spoznajama i bogatim stilom autorice.
S obzirom da je knjiga u Americi ubrzo postala najčitanijom, na kraju možemo zaključiti da je i žensko pismo uz pomoć „Povjesničarke“ Elizabeth Kostove dobilo svoga konja za utrku s nedostižnim „DaVincijevim kodom“ Dana Browna.

05.12.2008. u 20:19 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.12.2008.

Edo Stojčić - Bože, zašto sam tako glup?

Edo Stojčić je prvo novinar, zatim satiričar koji izvrgava ruglu sve što u hrvatskoj svakodnevici zaslužuje biti izvrgnuto ruglu. A zatim je i komediograf čije su drame „Gdje je moj sombrero?“, „Diže li se vama, gospodo?“ i „Antrax“ postavljene na kazališnim daskama, od kojih posljednja i u susjednoj Sloveniji. „Bože, zašto sam tako glup?“ je njegova peta zbirka kolumni iz revije za marketing „Butiga“ (u rubrici Ispod pulta), zajedničkog izdanja riječkog „Novog lista“ i pulskog „Glasa Istre“. Uz sve to uspijeva biti (relativno, sudeći po kolumnama) dobar muž svojoj supruzi, najboljoj na svijetu (još jednoj te vrste) te otac svojoj kćeri.
Zbirka kolumni ujedinjena pod naslovom „Bože, zašto sam tako glup?“ je satiričarska suma svih svakodnevnih problema koji su mučili „malog Hrvata“ u razdoblju od 2003. do 2005. godine, uključujući i muku othrvati se porivu da se nekome bude jamac, kao i potrebe supruge da u travnju spali čitav svoj ormar sa svom odjećom koju sadržava, pa i muke seljaka koji su, uplašeni strogim propisima Europske unije, smatrali da će uskoro morati peći rakiju u potaji, kao u doba prohibicije u Americi. Autor progovara sa šanka, s čašom ruci, dok uz njega stoji čitav dijapazon svakodnevnih likova koji se mogu naći za takvim šankovima: kum, prijatelj ovaj i prijatelj onaj; pa čak su i pojačani likom prijatelja psihijatra koji vječno brodi po psihijatrijskim konvencijama.
U maniri ponajboljih svjetskih satiričara (nedavno preminuli Kishon, pa i Jaroslav Hašek bi se ponosili Edom Stojčićem!), Stojčić nam reže šnitu socijalnog presjeka hrvatskog društva na samom ulazu u portal 21. stoljeća (umjesto „hrvatskog“, ova rečenica bi dobro podnijela i atribut „tranzicijskog“).
No, ipak, na kraju navodim najvažnije iz knjige: ako želite odgovor na pitanje „Gospođo, kako možete izdržati s tim gulanferom?“, svakako pročitajte zbirku kolumni Ede Stojčića pod naslovom „Bože, zašto sam tako glup?“

04.12.2008. u 20:18 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 03.12.2008.

Dubravko Jelačić Bužimski - Plava krvna zrnca

„Plava krvna zrnca“ nisu prva zbirka pripovjedaka ovog plodnog (iako u pretežnoj mjeri dramskog) pisca – 1972. godine objavio je zbirku „Okus mesa“, a potom 1975. godine „Surove kazališne priče“. Osim tri romana za djecu, čitavo svoje stvaralaštvo Dubravko Jelačić Bužimski posvetio je pisanju dramskih djela poput „Gospodara sjena“, „Donadinijeve smrti“ ili „Poštar zvoni samo jedanput“, od kojih su neke objavljene u knjizi pod naslovom „Sjene“. Ovu zbirku bismo mogli nasloviti i „zagrebačke priče“ – priče koje su nastale u svezi s piščevim rodnim gradom u posljednjih dvadeset godina stvaralaštva.
Ove priče govore o Zagrebu na način na koji o njemu mogu govoriti samo pisci rođeni u njemu. Autor se također kroz likove profesora Krapića („Erotska vrpca profesora Krapića“) i posljednje pripadnice zagrebačke aristokracije (u priči „Plava krvna zrnca“) posvećuje i problemima prolaska vremena, promjeni koja zahvaća relikte prošlosti i uništava ih bez milosti. To je možda najvidljivije u zakrivenim gradskim dvorištima i stanovima u starijim dijelovima grada. Da je autor izrazito fokusiran na kazalište, progovara i priča „Totalni teatar“, no i više od toga: Bužimski se bavi „malim ljudima“, pričama koje potiho pričaju s margine društva, kojima možda i nećemo imati prilike biti svjedocima kroz stranice novina, časopisa ili kroz televizijske minute, ali koje svi, bez obzira na pripadnost, duboko razumijemo i osjećamo kao svoje ili kao priče svojih najbližih. Upravo u toj bliskosti izraza i emocija možemo i priče Dubravka Jelačića Bužimskog doživljavati svojima – upravo zbog toga vrijedi ih čitati.

03.12.2008. u 20:17 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 02.12.2008.

Cees Nooteboom - U planinama Nizozemske

Rođen u tako nam dobro poznatom Den Haagu davne 1933. godine, obdaren iskričavim i bliskim stilom, Cees Nooteboom se hrvatskoj čitateljskoj publici obratio preko nekoliko djela: Priča koja slijedi je objavljena 2004. godine u Nakladi Pelago, osim nje objavljen je još i roman Rituali, te zbirku eseja Kako biti Europljanin? Ovaj posljednji roman, „U planinama Nizozemske“ neobičan je cross-over između bajke i autobiografske proze. No što god „to“ bilo, u svakom je slučaju – toplo.

Bila jednom jedna Snježna kraljica...

U također popularnoj Andersenovoj bajci zločesta je Snježna kraljica zatočila Kaia, dok je njegova prijateljica Gerda prevrtala nebo i zemlju ne bi li ga pronašla. Međutim, ovdje imamo Kaia i Luciju, dvoje naprosto bajkovito savršenih ljudi koji (sukladno određenim teorijama, pa i Nooteboomovoj) nisu bili osobito talentirani pa su stjecajem genetike i odgoja postali iluzionisti koji su nastupali s cirkusima i u kazališnim dvoranama. No ono što se dogodilo s cirkusima otjeralo je i Kaia i Luciju iz nizinskog sjevera Nizozemske u brdovite predjele juga te zemlje (radi se o zlokobnom području u kojem vladaju vlastiti zakoni (Divljeg Zapada!), gdje su ljudi običavali nestajati bez traga i gdje nijedno civilizirano pravilo navodno ne vrijedi). U Kaijevo je oko također upao komad – leda, čega drugog – i on se našao zarobljen u dvorcu Snježne kraljice kao jedan u nizu njegovih robova. Lucia je, s druge strane, lutala po nepoznatim krajolicima, tražeći svoju drugu polovicu (i u ovu je priču, prikladno, upletena ona Platonova ideja o ljudima koji su se rasuli po svijetu i proživljavaju svoje živote tražeći onu drugu polovicu koja im savršeno pristaje, a od koje su bili nasilno odvojeni).

No bio jednom i jedan pisac...

No priča možda i ne bi bila toliko spektakularna da se u cestu priče nije upleo i drugi odvojak – priča pisca te priče, Alfonsa Tiburona de Mendoze, koji je sjedeći u praznoj učionici tijekom jednog kolovoza, izmaštao priču o Kaiu i Luciji. Tiburon, Španjolac, daje svoju vlastitu viziju ljubavi, estetske ugode koju pruža savršena ljepota i svih drugih elemenata priče kojima je bio svjedok i tvorac. Njegov je život ponešto drugačiji – on je pisac samo u slobodno vrijeme, dok se u radno vrijeme predstavlja držeći u ruci iskaznicu inspektora za cestogradnju. Njegov je život prošao svoj zenit i njegovo je pisanje ono što mu predstavlja zadovoljstvo, pa makar sjedio u učionici škole čiji je ravnatelj njegov brat. Pisac nam se obraća jezikom koji razumijemo: toplim, neposrednim jezikom kakav vjerojatno koriste svi ljudi na planeti (lekcija o neumitnosti globalizacije?), svjedočeći o problemima kakvi vjerojatno muče većinu svih ljudi. S piscem se vrlo dobro razumijemo (to nije slučaj s njegovim likovima, jer većina se čitatelja ipak ne može poistovjetiti sa slučajem nadnaravne ljepote od koje zastaje dah i za kakvom se ljudi okreću na ulici, ili pak sa situacijom u kojoj sa svojom boljom polovicom možemo telepatski komunicirati).

Što hoće reći?

Cees Nooteboom nam je rekao puno toga: kako pisati priču o pisanju priče i kako tu napisanu priču uvrstiti u priču o pisanju priče (stvaralački proces kao dio umjetničkog iskaza – nije inovativno, no osim namjere, i forma je ono što se u ovom slučaju itekako računa). Kako biti neposredan i samim time nevjerojatno uvjerljiv i iskren – i to nam govori Nooteboom kroz svoje retke. S druge strane – kako vjerovati u svaku činjenicu koju nam poručuje bajka – to nam nije morao ni govoriti, to smo i sami znali.

02.12.2008. u 20:16 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.12.2008.

Ispreplitanje. Urastanje. Muzika i knjige.

Za potrebe ovog teksta čitatelji se dijele na one koji čitaju uz muziku i one koji se ne mogu koncentrirati ako tišina nije apsolutna. Moje su misli na ovu temu potaknute čitanjem knjige Nicka Hornbya: 31 pjesma (iako on govori o 31 pjesmi koje pamti, i koje nemaju nužno veze s njegovim čitanjem tijekom slušanja tih pjesama, ali ideja je ideja i samo se to računa).

Naime, različite se vrste umjetnosti međusobno isprepliću: slikarstvo utječe na muziku i književnost, književnost inspirira fotografiju i obrnuto, pa imamo i stripove koji su nastali prema književnim djelima. Isto tako se može govoriti i o zajedničkom uživanju u muzici i knjigama.

I sama sam često čitala uz muziku i moja su iskustva ovakva: teško je čitati uz hard rock ili metal (pokušala sam čitati uz Panteru, ali to nije bilo baš sretno). Glazba mora biti pozadinska, tiha i melodiozna da ne bi privlačila pozornost. To je moje iskustvo, znam da neki ljudi mogu i zaspati uz Prodigy, dok neki ne mogu čitati niti uz klasičnu glazbu (osobno, nikad mi ne bi palo na pamet slušati klasičnu glazbu, a na to su utjecale godine i godine tiranije glazbene škole).

Stoga, evo par prijedloga uz što čitati.

1. vaš omiljeni radio je uvijek dobra ideja. Miš – maš glazbe na koju možete naići je, ukoliko je glazbeni urednik tog radija dobar, najčešće radiofoničan i stoga prikladan za svakodnevnu upotrebu uz rad i opuštanje.
2. Shivaree – svi albumi. Na ovaj sam bend naišla slučajno, radi se o britanskom pop – rock bendu (u najširem mogućem shvaćanju ovog žanra). Djevojka koja pjeva ima glas vilenjačice i stoga sve što pjeva zvuči izrazito ljetno i umirujuće. Osobito preporučujem pjesme: „Good Night, Moon“, „John 2/14“, „Flycatcher“, „All because you told me so“, „Half on a baby“.
3. Luky – Ararita. Bivši član TBF – a ovaj je album napravio kao svoj samostalni prvijenac i na njemu se nalaze pretežno (ako ne i sasvim) balade koje imaju snažan utjecaj klapskog pjevanja. Ovom sam se glazbom ponekad uspavljivala.
4. Frank Sinatra – treba li išta više reći?
5. Big band/Swing/Old School jazz glazba. Veliki sam fan evergreena, pjesama poput „Besame Mucho“, „Petite Fleur“, „Yakety Sax“, „La Paloma“, „Que serra, serra“ ili „Quando, Quando, Quando“ (zaustavite me prije nego što sam nabrojila i „Home on the range“ ili „Down by the Riverside“). Stoga mi ova playlista djeluje odlično i uvijek je mogu preporučiti uz knjigu.

Sve se ustvari svodi na to što volimo i koja muzika na nas djeluje opuštajuće i umirujuće. Za nekoga Metallica djeluje tako, no eto – ja sam također old school. Uz neku od ove glazbe sam odrasla i stoga mi je u glavi već toliko predvidljiva i milijun puta odsvirana da mogu čitati uz nju. U svakom slučaju – muziku u uši i knjigu pred oči: nema boljeg odmora od toga!

01.12.2008. u 19:48 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com