Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 09.12.2008.
O svemu i svačemu, a najmanje o knjigama
Ovo je osvrt na najnoviji broj Vijenca, časopisa za umjetnost, kulturu i znanost, kojega sam se upravo danas dočepala. Inače, Vijenac izdaje Matica hrvatska, pa je to i svojevrsno glasilo Matice.
Kao ni Vijenac, niti ovaj post neće izmati značajnije veze s kulturom i umjetnošću, osim ako kulturu tumačimo u onom najširem, socio – antropološkom smislu (sve manifestacije ljudskih radnji koje se odvijaju u duhu postojećeg vremena, slobodna definicija).
Naime, Vijenac je promijenio identitet. Ajde! Ponajviše se to odnosi na idejni identitet i strategiju, odnosno svrhu s kojom se Vijenac izdaje. Novi Vijenac, kaže u uredničkom uvodniku Andrija Tunjić, bit će „elitistički“ („Mislim na elitizam u bodlerovskom značenju tog pojma, mislim na aristokratizam duha.“) i „životan“ – odgovarat će zahtjevima današnjeg vremena i suvremene kulture, a bit će odlučan u bavljenju onime što se često iz raznoraznih razloga gura pod tepih. Dooobroooo. Ja neku značajniju promjenu na bolje nisam primijetila.
Evo što mi se u ovom broju Vijenca osobito svidjelo:
- kratka vijest o održavanju Zagorkinih dana (iako je mogla biti i dulja, nalazi se na prvoj stranici, pa valja zaključiti da ipak ima nekakvu prednost) koju donosi Denis Peričić, koji se između ostaloga, požalio i na obrnutu diskriminaciju, naime, autor članka tvrdi: „Malo je začudilo što u televizijskim prilozima nismo zapazili nijednoga muškog sudionika Zagorkinih dana“, ali se isto tako i ograđuje: „Ali televizijski prilozi o kulturnim zbivanjima ionako su prekratki, a kamera katkad prevari...“ Dvije stvari bih mogla reći na tu temu:
1. Ništa ne čudi što nije bilo muških sudionika, pisanje je kod nas još uvijek muški posao i vjerujem da se konzervativizam nije omekšao još od doba kad su Zagorku nazivali „babom bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama“ /samo uz nešto pristojniji rječnik
2. ukoliko postoji žal što su televizijski prilozi prekratki, Vijenac je mogao doskočiti tome pa donijeti malo dulji prilog – ipak se radi o časopisu za umjetnost, kulturu i znanost
- odličan je bio intervju s češkim prevoditeljem s hrvatskog jezika, gospodinom Dušanom Karpatskyem, čovjek doista zna o čemu govori kad govori o hrvatskoj književnosti, a treba cijeniti mišljenje čovjeka izvana (pogotovo ako nas toliko hvali)
- kolumna dr. Nives Opačić tradicionalno je dobra i uvijek uživam u njoj
- redovno čitam i kritike Ljerke Car – Matutinović (čije mi je ime ostalo u pamćenju otkad sam čitala njezinu knjigu za djecu pod naslovom MaiLu) i Strahimira Primorca, ma o čemu pisali
- priče Nade Iveljić i Matka Sršena su također bile dobre, kao i sjećanje na poeziju Jozefine Dautbegović
- temat broja: provincija je sjajan: prvo sam se ljutila na Irenu Lukšić što pojam provincije naziva „negativnim“, ali onda sam zaključila da žena samo konstatira tužnu činjenicu da je ono što danas nazivamo provincijom nije neutralno u smislu upravno – administrativne jedinice u sklopu većeg sustava, već je negativno u smislu suprotnosti centru, gdje centar predstavlja ono napredno, racionalno, razborito, uglađeno, a provincija ono što je sirovo, zaostalo, nazadno, izolirano i ... hm, provincijalno. A prijevod eseja Drage Jančara „Filozofija provincije“ nešto je što treba kopirati i citirati u svim prigodama (da mogu, čitavog bih prepisala)
- u pomoć ženskim snagama stiže i tekst „Celuloidna chick – lit kultura“ gdje autorica Ana Srzić iznosi svoje viđenje chick – flick uratka Žene, gdje kaže da su pojedini hrvatski filmski kritičari izbjegli pogledati film o kojemu su pisali, jer ih je očito smetalo žensko kokodakanje – „No zanimljivo je da im ta ista trivijalnost nije smetala prilikom gledanja posljednjeg nastavka Rockya i(li) Ramba, jer tu je riječ o mačo – trivijalnosti, a to u naših profesionalaca ne izaziva sumnjičavost ili prijezir“
E sad, ima i par stvari na koje sam moćno preokretala očima:
- taj novi „elitizam“ Vijenca očitovao se već na prvoj stranici – što Živko Kustić, katolički kolumnist Jutarnjeg lista, radi u Vijencu? (možda ga ja nisam primijetila). Evo sad moje stajalište o vjeri i njenom miješanju u društvene tokove, pa onda to više nećemo spominjati, jer mrzim raspravljati o religiji. Crkvena kultura jest dio kulture općenito, ali ne vjerujem da čovjek može mirno stvarati ako mu Crkva neprestano visi nad glavom donoseći nova i nova pravila kako mora živjeti. Druga stvar, danas je prvi dan Bajrama, ali Vijenac nije pozvao muslimanskog kolumnista da kaže nešto o tome. A to je također dio suvremene hrvatske kulture. Znači, očito je da se „elitizam“ očituje i u izboru religije.
- Slaven Letica donosi tekst Tko je doista Stjepan Mesić. Očito je da ipak hoćemo politiku u našu kulturnu butigu. Kakve to veze ima s kulturom (osim, opet, u onom najširem smislu)? No dobro, iako ja osobno smatram da je Letica žešći diklitsch još otkad se maskirao u bana Jelačića, tekst u najvećem dijelu ipak nije neutemeljen, bazira se na citatima iz javnih istupa predsjednika Mesića i provjerljivim brojčanim podatcima. No eto, „elitizam“ se očituje u Crkva – politika sprezi, što kulturu u ovoj državi samo sputava i dopušta mediokritetima da se nađu na važnim mjestima u kulturnim institucijama. O tome također, između ostalog govori esej Filozofija provincije: malograđanski i provincijalno djeluje kad smo izolirani i sami sebi najvažniji, a pogotovo kad politika raspodijeli kulturne teritorije. Nema tu napretka.
Općenito, smatram da puno toga ovisi o strategiji, o određenju Vijenca o čemu će pisati i što će smatrati vrijednim predstavljanja. Recimo, ja sam glede ovog bloga odlučila da se neću osvrtati na knjigu Nives Celzijus, iako je ona i sa sociološkog i sa stajališta hrvatske književne industrije nezapamćen fenomen. Jednostavno, ne želim takvoj vrsti knjiga davati pozornost. Tako bi trebao raditi i Vijenac: izborom onoga o čemu će pisati kao i onoga o čemu će odbiti pisati, oni određuju svoj položaj u društvu i svoj prilog utjecaju na javno mnijenje. Trenutno, ovakvim izborom tekstova i suradnika, Vijenac mi se čini malograđanskim i provincijalnim glumljenjem kulture. Možda sam u krivu, no pokazat će vrijeme.
