Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 31.01.2009.
Ilij - konačno!
Ova sam dva tjedna provela čitajući roman Ilij SF – autora Dana Simmonsa (jer je i on, kao i mnoge stvari dio popularne opće kulture). Inače mi ne treba toliko puno vremena, ali je ova knjiga tražila vrijeme i pozornost i to je morala i dobiti.
Autor, inače osobito cijenjen po tetralogiji Hyperion (Hyperion, Pad Hyperiona, Endimion, Uspon Endimiona – znalci će znati o čemu govorim), za ovu je knjigu (koja također ima nastavak – Olimp) iskoristio mnoga odvajkada poznata kulturna dobra ljudskog dobra, u prvom redu djela Homera, Prousta i Shakespearea.
Pa evo za početak što nakladnik (Izvori) koji je izdao Ilij i Olimp, kaže za svoja izdanja:
„Dvije knjige (prva je Ilij, druga Olimp) epski opsežni, sjajni romani o visokotehnološkim bogovima, ljudskim herojima, o totalnom ratu između ljudi i samozvanih bogova, o moćnom Zeusu i njegovoj obitelji bogova, božica i polubogova na Olympos Monsu na Marsu, o sukobljenim vojskama bogova, Grka i Trojanaca, o Ahilu, Hektoru, Odiseju… ali, čekajte, sve se odigrava ne prije nove ere već u 40. stoljeću (sada je, mislim, tek 21.) nove ere! A tu su još i naši potomci, posthumanci, ništa im nije jasno i ništa ne znaju, osim zabave, malo ih je ostalo… a gdje su ostali završili? Istodobno, iz svemira stižu na Zemlji i na Mars potomci ljudi koji su nekoć davno otišli u svemir …. A kakve pak veze imaju s tim Shakespearovi likovi iz Oluje (Prospero, Seteb, Caliban, Ariel). Imaju, i te kakve! Dakako, to može samo SF. I tako neka ostane.“
Isto tako, treba reći i što „ljudi o' struke“ kažu o Simmonsu.
„Zavidim Danu Simmonsu.“ (Stephen King)
„Dan Simmons je jednostavno sjajan.“ (Dean Koontz)
A što ja kažem na sve to? Iako je vladalo uvjerenje (ili obična predrasuda) da je SF lagana literatura koja se čita s pola mozga, a potom u hipu zaboravlja, ovaj roman mora čitati obrazovan, upućen čitatelj koji, usto što je pokatkad pogledao koju epizodu Star Treka, zna dobro grčku mitologiju, Shakespearov opus i ima otvoren um prema nebrojivim mogućnostima koje pruža beskrajni svemir. Oko toga se, dakako, možemo raspravljati, ali čvrsto stojim na svomu stajalištu da brojni naslovi SF – književnosti ne samo da nisu nahočad „ozbiljne književnosti“ već su joj najozbiljniji takmac.
Za kraj vas ostavljam uz meni najdraži odlomak koji sam si pribilježila za pamćenje i buduće generacije (čitatelja, dakako):
„Mahnmutova sjećanja su bila čudesna – on se mogao prisjetiti karte Pariza iz 1921., mogao je pozvati u memoriju svaku fotografiju, crtež ili sliku koju je Proust ikada učinio, mogao je pogledati Vermeerovu sliku koja je prouzročila da se Proustov lik onesvijesti, mogao je usporediti svaki lik u knjigama sa svakim pravim ljudskim bićem kojeg je Proust bio znao – ali ništa od toga nije mnogo pomoglo Mahnmutu da shvati Proustovo djelo. Ljudska je umjetnost, Mahnmut je to znao, jednostavno nadmašila ljudska bića.“
(U ovom odlomku se razmatra interes jednog moraveka – biomehaničkog organizma kakvima su ljudi nastanili Jupiterove mjesece – za klasičnu ljudsku književnost. Književnost je u tim kiborzima preživjela dugo nakon što ljudska rasa više nije postojala, što je, u krajnjem slučaju, vrlo utješna pomisao).
četvrtak, 29.01.2009.
Popis lektira - problem sustava vrijednosti
Pala sam u nesvijest kad sam ustanovila da moja mala rođakinja (mlađa od mene petnaestak godina), koja je sad u petom razredu, čita iste knjige kao i ja kad sam bila u petom razredu (pohađale smo istu osnovnu školu, naime). Trojica u Trnju, eto, još uvijek nisu izašla iz mode, nije izašla ni Družina sinjega galeba, ni Legende o Kristu Selme Lagerhof (koje se tradicionalno čitaju pred božićne praznike). A hvala na pitanju, i Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice se i danas čitaju jednako slatko kao i prije trideset i četrdeset godina. Koko u Parizu da i ne spominjem.
Ja bih rekla da je dosta pisaca pisalo literaturu za djecu i da su sigurno barem neki od njih zaslužili ući u osnovnoškolsku lektiru. Isto tako, svjesna sam da dio razloga zašto škole (odnosno nastavnici jezika) ne revidiraju redovno popise lektire leži i u tome što su školske knjižnice redovno slabo opremljene i nastavnici nemaju drugog izbora nego iz godine u godinu propisivati za čitanje iste stare lektire.
Na ovakvo razmišljanje naveo me tekst s Tportala.hr koji navodi i par smješnijih primjera kako se lektira loše čita i još lošije shvaća, a sve to rezultira bijednom razinom pismenosti i neophodnom potrebom da se «ništa» kaže u što više dugih, nikom razumljivih riječi i izraza. Tako autor članka citira i nekoliko nebuloza, što ću i sama rado prenijeti (uz bojni poklič: «Evo kakvu generaciju imbecila odgajamo!»)
HAMLET, William Shakespeare
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. (…) Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti, da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.
ILIJADA, Homer
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.
JUDITA, Marko Marulić
Stih od dvanaest slogova s izrazitom cenzurom nakon šestog sloga i parnim rimama prvih dijelova stiha i krajeva stihova, koje se osim toga mogu nastavljati i na kraju prvih članaka idućeg dvostiha, vladajući je stih hrvatske pisane književnosti.
HORVATSKA DOMOVINA, Antun Mihanović
Moj dojam o Mihanovićevoj pjesmi je vrlo pozitivan. Pjesnik sve svoje osjećaje ne može opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijeva opisati sve dijelove prelijepe nam domovine. On je svojom zemljom jednostavno oduševljen. Hrvat ne bi bio hrvat kad ne bi volio svoju domovinu. Ona nam je sve i moramo se ponašati kao da nam je jedina i besmrtna mati.
PAKAO, Dante Alighieri
Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: 'Pametni ljudi govore kratko.' Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umijeće Dantea da puno kaže s malo riječi.
Ne budi lijena, i sama sam potražila nekoliko lektira na internetu, čisto da vidim o čemu se tu radi. Kako kaže i autor članka, ako u Google upišete pojam «lektire», izbacit će vam preko 600 tisuća rezultata. Otvaram prvu mogućnost: fino – lektire poslagane po abecedi (po djelima, ne po autorima, miješano za osnovnu i srednju školu). Otvaram već spomenutu «Družinu sinjega galeba». Podatci su vjerojatno svi točni, nisam išla provjeravati, ali cijela lektira zauzima tek stranicu i pol tipkanog teksta fonta Verdana veličine fonta 16. To, ako ćemo iskreno, nije ništa (neki moji popisi za trgovinu su imali više kartica teksta od ove lektire). Kako će se netko naučiti izražavati ako piše lektire tog reda veličine? A pogotovo ako ih niti ne čita te ih potom prepisuje?
Čini mi se da sam jedna od rijetkih osoba koja lektire i njihovo ozbiljno shvaćanje smatra problemom od presudnog značenja za inteligenciju nacije. Jasno, mi formalno imamo popise lektira, i formalno se lektire uredno čitaju i pišu, ali već iz činjenice da se popisi lektira nisu mijenjali od «doba Franje Josipa» (kako i danas govore neki dedeki u mom kraju) puno govori o tome koliko se važnosti pridaje tom pitanju.
Jasno, nisam ni za to da se iz lektira izbacuju klasici, jer je prilično očito da je i pojam «opća kultura» zastario i da se nitko ne bi natjerao pročitati nešto radi vlastitog obrazovanja i kulture. Ali treba se strogo odrediti glede onoga što je neophodno pročitati kao temelj svom drugom čitateljskom iskustvu, a što je samo relikt neke davne prošlosti. Također, lektira, da bi privukla mladog čitatelja mora biti dovoljno suvremena da bi mogla imati odgovarajuće značenje za njega. Itekako se dobro sjećam suza dok je moja rođakinja čitala Junake Pavlove ulice Ferenca Molnara, zbog toga što većinu izraza nije razumjela (izdanje biblioteke Vjeverica iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, nažalost se više ne mogu sjetiti konkretnih izraza, mislim da je «karusel» bio jedan od njih).
Već nekoliko mjeseci, pišući ovaj blog, nastojim napisati jedan post o tome ZAŠTO čitamo i ZAŠTO je čitanje važno. Jednom kad doista objavim taj post, on će biti dulji od ičega što sam ikad napisala, jer je ta materija toliko široka i obimna da još uvijek ne znam odakle bih krenula. No i ovo pitanje lektira je dio istog problema: čitamo lektire da bismo naučili čitati, da bismo naučili prepoznavati i uvažavati svijet oko sebe, da bismo bili pametniji, tankoćutniji, da bismo bili osviješteniji. Najgore je što nisu osviješteni niti oni koji sastavljaju popise lektira, a kako bi to onda trebali biti oni koji bi iz čitanja tih lektira trebali profitirati?
srijeda, 28.01.2009.
Nekoliko linkova Johnu Updikeu u spomen
Suvremeni američki autor John Updike umro je ovoga tjedna u dobi od 77 godina od raka pluća. Evo jedno podsjećanje što sam napisala 9.10. 2008. godine glede jedine njegove knjige koju sam (dosad) pročitala, "Udaj se za mene".
Čitateljski usponi i padovi
O njegovoj smrti na ovaj način izvještava www.net.hr
Umro John Updike
Ako želite saznati nešto više o ovom autoru, za kojega kažu da je najslavniji postao zbog svoje trilogije o Zecu (ponukana oduševljenjem nakon čitanja romana "Udaj se za mene", pronašla sam u antikvarijatu "Povratak Zeca", dio te trilogije - čitava, mislim, kod nas nije ni prevedena što je svakako hint-hint u smjeru naših prevoditelja i nakladnika - ali još ga nisam pročitala. Možda je sad vrijeme za to...), evo što o njemu kaže Wikipedia.
John Updike u Wiki - svijetu
utorak, 27.01.2009.
Sjećanje na njegove tužne kurve
E sad, ili je Gabriel Garcia Marquez doista uvijek bio duhovitiji nego što ga se ja sjećam, ili se i njemu nešto dogodilo pod stare dane. Njegov novi bestseller (samo na našim kioscima!) nazivlje se „Sjećanje na moje tužne kurve“ i govori o jednom postarijem gospodinu, gradskom funkcionaru nižeg kalibra, koji se u svom devedesetogodišnjem životu mogao pohvaliti između ostaloga i time „da nikad nije spavao sa ženom, a da joj nije za to platio.“ I sad, on se želi konačno, za devedeseti rođendan, počastiti djevicom. Naravno da se to izjalovilo, ne zbog njegove impotencije nego, eto, zbog njegove nesposobnosti. U svakom slučaju, ovo sam djelo doživjela jednako duhovitim kao i „Pukovniku nema tko da piše“ (potpuni promašaj u maniri Velikih Hrvata: „Pukovniku nema tko pisati“), gdje je, uostalom, također pisao o paru starijih ljudi. Stoga su mi se ove dvije priče ukazale kao dva blizanca nakon nešto pomnijeg razmišljanja, pa moram priznati i to da je prilično očito da o Garciji Marquezu gajim blage predrasude. Kad pomislim na Garciu Marqueza, ja pomislim „magijski realizam“!
Čitala sam „Ljubav u doba kolere“ i nisam bila sigurna kako da si protumačim taj roman: imala sam dojam kao da se nalazim usred meksičke sapunice ili nečega što bi napisala Hedwig Courths – Mahler (iako, dakako, tehnički dotjeranije)... Očito je i to Gabriel Garcia Marquez, ma koliko mi šutjeli o tome. Čitala sam i „Sto godina samoće“ (eto ga sad taj slavni magijski realizam, kojega stanovnici Južne Amerike smatraju običnim realizmom, čudna li nam čuda, nama Europljanima! Čudimo se tome, barem ja, kao svinja napoju.), i pamtim karakterističan završetak i to je možda ono što me se najviše dojmilo, osim povremenih epizoda u kojima sniježe cvjetne latice ili dolazi najezda kanarinaca). Čitala sam također i „Dvanaest hodočasnika“ koji s magijskim realizmom karakterističnim ovom nobelovcu blage veze nema (jer se radi o zbirci priča, uostalom, a i stoga što su to priče koje su nakon dvadesetogodišnjeg razrađivanja uspjele postati ukoričene – disperznost tema je stoga veća).
Hoću reći da je ovo jedna od rijetkih situacija u kojima moram doslovce odlučiti sviđa li mi se ovaj autor ili ne. U prilog tome da mi se sviđa ide činjenica da je čovjek nobelovac i da se očito sviđa cijelom svijetu, a „cijeli svijet“ je sigurno veći autoritet nego ja. Protiv odluke da mi se sviđa ide također to da je Marquez nobelovac, pa ako se sviđa čitavom svijetu, a znamo da sa svijetom ništa nije u redu, meni se svakako ne bi smio sviđati. Nisam sigurna, poslat ću porotu da još malo vijeća o tome. Tko voli Marqueza, neka se izjasni. Tko ne voli Marqueza, neka se također izjasni.
nedjelja, 25.01.2009.
Roddy Doyle: „Bebač“ (VBZ d. o. o., Zagreb, 2004., prijevod: Selma Dimitrijević)
Roddy Doyle si je kao jedan od perspektivnijih mladih pisaca u Irskoj mogao dopustiti takvu drskost da piše o jednoj tipičnoj „ženskoj“ temi: trudnoći i porodu. Eh, ali da je bar samo toliko drzak!
Njegova drskost seže i dotle da muku i bol samohrane majke koja od neugodnosti ne može nikome reći čije dijete nosi pretvori u nešto smiješno i zabavno, nešto s čime se ni izdaleka nije teško nositi i što, iako je njegovim likovima mukotrpno ili barem dvojbeno, u čitatelju rađa (heh, rađa!) simpatije za još nerođenog bebača i njegovu samohranu mladu majku.
Bebač iz naslova
Priča počinje kad devetnaestogodišnja Sharon objavi svom ocu da je već tri mjeseca trudna. No na logično pitanje svoga oca, Jimmya Starijeg o tome tko je sudionik u zločinu, Sharon nikako ne želi dati odgovor. Roditelji su se relativno lako pomirili s činjenicom da će im kći koja radi u trgovini na slaganju robe postati samohrana majka, no čitavo njihovo mjesto, Barrytown, na nogama je zbog (ne)očekivanog događaja. Međutim, unatoč nadama čitatelja te Sharoninih roditelja i sestara i braće, otac nije neki nezreli i neodgovorni balavac iz mjesta, pa čak ni neki turist za jednu noć. Stvar je puno strašnija od toga i spoznaja o odnosu između devetnaestogodišnjakinje i oca jedne od njezinih prijateljica dovela je do toga da zajednica pokaže svoje pravo lice i da se u brojnu obitelj unese sumnja i nerazumijevanje. No iako happy end nije onakav kakav bi očekivala poneka romantična čitateljica (uz tek rođeno djetešce privija se otac koji je zbog ljubavi prema majci odlučio prihvatiti dijete, ma kakve mu to neugodnosti donijelo, ili pak neki drugi muškarac koji toliko voli majku da priznaje dijete iako nije njegovo), mala Georgina je na kraju ipak došla na svijet pun ljubavi.
A oko bebača – šareno more likova
Osim Sharon i Jimmya Starijeg, roman „Bebač“ obiluje šarolikim spektrom likova, počevši samo od onih koji obitavaju u kući obitelji Rabbitte: Jimmy Mlađi danonoćno koristi svoju sobu za vježbanje DJ-anja, pa pri kraju romana uspijeva dobiti i svoju priliku na radiju, blizanke Linda i Tracy još traže svoj omiljeni hobi (pritom, dakako, do ludila dovode svoju majku Veronicu koja im je prisiljena praviti odjeću za bavljenje tim izvannastavnim aktivnostima), Darren, još jedan od braće, je opsjednut biciklizmom pa većinu romana hoda oguljenog lica, a Leslieja svi rijetko viđaju.
Sharon, dakako, osim s ukućanima komunicira i sa svojim prijateljicama Yvonne, Mary i Jackie, a Jimmy Stariji ima svoju ekipu iz puba koju sačinjavaju Bimbo, Bertie i Paddy. Kroz njihove međusobne dijaloge vidimo toliko mnogo toga: socijalni presjek radničke klase u jednom irskom gradiću, odnos mlađih i starijih, odnos zajednice prema neplaniranoj trudnoći, odnos prema alkoholu (kojemu su Irci, kako je odvajkada znano, uvijek bili osobito skloni) i odnose prema sebi.
Jasno, uvijek treba postojati glavni negativac, a u ovom slučaju je to George Burgess koji je otac Sharoninog djeteta i čije bi nedjelo ostalo tajna da se nije morao pohvaliti o tome pred nogometnim klubom, želeći si našuškati perje mladom ljubavnicom. Kasniji razvoj događaja mu nije išao na ruku, no nije li to kozmička pravda? Bar u ovom romanu, zlotvor je dobio što je zaslužio.
Još jedna zanimljiva stvar je odnos suvremenog društva prema trudnoći uopće: danas čak i sredovječni Irci, kako tvrdi Doyle, prate tijek trudnoće svojih kćeri, znaju i što je predigra i što je posteljica, a često svoje kćeri maltretiraju pokušavajući saznati koja je od tipičnih trudničkih tegoba zapala njihovu kćer.
Kad bi Roddy Doyle bio kralj nečega, definitivno bi bio...
... kralj dijaloga, bez sumnje. Svaka činjenica o tijeku radnje povezana je s izjavom koju je o tome imao jedan od likova. Govor je tipičan za irsku radničku klasu, opisan i živopisan, no bez pretjeranog krzmanja i uglađenosti (tako dobivamo na realnosti, no u paketu dobivamo i pregršt sočnih psovki, pa tko voli...).
Socijalni stetoskop:
Ovim je romanom Roddy Doyle na primjeru ispitao bilo irskog društva po pitanju trudnoće i iz reakcije Sharoninih roditelja i ostatka društva dalo bi se zaključiti da je mladenačka trudnoća nešto prihvaćenija nego što je bila prije nekoliko desetljeća. Više se ne radi o velikoj obiteljskoj sramoti, nego o nečemu što se događa i što tako treba i prihvatiti. Međutim, i dalje se kao velika sramota pojavljuje održavanje odnosa s oženjenim muškarcem, osobito znatno starijim, čija je kćer vaša najbolja prijateljica. I u tom smislu Sharon nije bila posve nedužna. Ipak, Doyle samom čitatelju ostavlja prosuđivanje konkretnog događaja, ne govoreći ni o Sharoninom emocionalnom sklopu glede njezinog susreta s gospodinom Burgessom, niti sam događaj karakterizira kao silovanje odnosno kao seks uz pristanak (iako je Sharon to prošlo kroz glavu kad je razmišljala o događaju).
„Bebač“ je zabavna knjiga, beskrajno duhovita i pozitivna, i iako njeno seciranje govori o dubljim poremećajima u društvu, o potresima koji su mogli dovesti do kraja obitelji i buduće majke – to se nije dogodilo i čitanje ove knjige za čitatelja predstavlja samo užitak.
četvrtak, 22.01.2009.
Pretili, pozor!
Ponekad, zbog prirode honorarnog posla kojim se bavim, primorana sam čitati i razmišljati i o knjigama koje inače nikad ne bih izabrala za čitanje s polica knjižare, pa čak ni knjižnice (iako odobravam, dakako, da netko drugi baš traži takvu literaturu i da je ne bi odbacio kao nepotrebnu).
Tako ovih dana čitam o Montignacovoj metodi (Michel Montignac je trenutno jedan od vodećih autoriteta na području zdrave prehrane i mršavljenja u svijetu, a autor je knjiga «Mršavite uz poslovne ručkove», «Jedem, dakle mršavim» i drugih hit – naslova). Konkretno, čitam «Jedem, dakle mršavim», poslije toga ću se prebaciti na «Montignac za Hrvate, recepti i jelovnici», a »Mršavite uz poslovne ručkove» sam pročitala prije nekog vremena.
Kao prvo, odmah sam postala feministički gnjevna kad sam pročitala kako je «Mršavite uz poslovne ručkove» knjiga namijenjena prvenstveno muškarcima, koji više idu na poslovne ručkove, dok je «Jedem, dakle mršavim» knjiga namijenjena pretežno ženama, odnosno osobama koje većinu obroka pripremaju i jedu kod kuće. Što to znači? Mislim da nam je svima jasno kako Montignac ženu vidi kao kućanicu i domaćicu, dok je muškarac taj koji se vucara po poslovnim ručkovima. Ma naravno, to je potpuna istina ukoliko uopće ne ubrojimo u jednadžbu rapidnu tendenciju žena da sve manje kuhaju i sve više rade.
Inače, Montignacova metoda se sastoji u tome da se za energiju više jedu tzv. «dobri ugljikohidrati» koji imaju niski glikemični indeks (manje povećavaju glukozu u krvi), a da se izbace tzv. «loši ugljikohidrati» koji imaju visok glikemični indeks i stoga uzrokuju hiperinzulemiju (pretjerano izlučivanje inzulina iz gušterače). Znači, više integralnog brašna, tjestenine, smeđe riže i smeđeg šećera, a manje rafiniranog šećera, brašna i riže, te svakako manje krumpira prženog u dubokom ulju. Autor svoje teze potkrjepljuje time što su Francuzi, iako se malo kreću i piju dosta vina, drugi po redu narod koji najmanje pobolijeva od kardiovaskularnih bolesti (prvi su Japanci). Razlog za to Montignac vidi u pretežno mediteranskoj prehrani koju smatra «najzdravijom na svijetu».
No ruku na srce, sve me ovo pomalo natjeralo na razmišljanje pa sam surfala da vidim kako Hrvati stoje s pretilošću i naišla sam na samo dva dana staru vijest koja kaže kako 63 posto Hrvata i 54 posto Hrvatica ima prekomjernu tjelesnu težinu, a podjednako oko 20 posto Hrvata i Hrvatica je pretilo. No više od toga zabrinjava podatak kako danas 12 posto osnovnoškolaca ima prekomjernu tjelesnu težinu, a 5 posto ih je pretilo (povećanje postotka pretilosti među djecom je osobito alarmantan). Isto tako, ako niste znali, Hrvatska pripada u red «debelih nacija», na petom je mjestu u Europi po postotku pretilih (ispred nas su Turska, Engleska, Grčka i Cipar), a na 71. mjestu između 194 zemlje svijeta (tu, dakako, prvenstvo ima SAD, s DVIJE TREĆINE stanovništva koje ima prekomjernu tjelesnu težinu!)
Ukoliko su i vas alarmirali postojeći podatci, pišite mi kako vi postižete i održavate željenu tjelesnu težinu i što mislite, koji su uzroci ovakvomu zdravstvenom stanju u svijetu…
ponedjeljak, 19.01.2009.
Ian McEwan – Subota
Ian McEwan, kako saznajem s korica knjige «Subota» (izdanje Znanja, biblioteka Hit, iz 2007. godine, prijevod s engleskog jezika: Ivan Matković), jedan je od najuglednijih suvremenih britanskih prozaika. Osim «Subote» kod koje sam se prvi put susrela s ovim imenom, napisao je i kultne knjige «On Chesil Beach», «Amsterdam» (knjiga koju se također spremam čitati u sklopu book kluba koji se organizira na forumu portala Knjizevnost.org) «The Child in Time» i «Atonement» (Okajanje). Zavidan opus, moram reći.
«Subota» je roman koga su kritičari (po rakursu, ne po diskursu) usporedili sa slavnim romanom Virginije Woolf «Gospođa Dalloway». Za potrebe ovog bloga sam htjela pročitati «Gospođu Dalloway» da vam mogu reći što ja točno mislim o takvim usporedbama, ali nažalost, vrijeme i druge obveze mi to za ovo vrijeme ne dopuštaju (ali eto – još jedan u glavi zabilježen projekt!) Ako bi valjalo uspoređivati po onome što sam gledala u filmu «Sati» (koji također obrađuje temu gospođe Dalloway i njezine autorice), sličnost je u tome što se opisuju sitni događaji u jednom jedinom danu. Zamka je upravo u tome što kad bismo bilo kome nastojali opisati svoj dan na cca tristotinjak stranica, taj bi čovjek nakon dvadesete stranice vjerojatno umro od unutarnjeg krvarenja izazvanog dosadom. Srećom, kao navodno ni Virginija Woolf, niti Ian McEwan nije upao u tu zamku.
Subotu, naime, proživljavamo sa sredovječnim neurokirurgom, sretno oženjenim (to su mi najdraži dijelovi knjige, način na koji doktor govori o svojoj supruzi s kojom je u braku gotovo trideset godina) i ocem dvoje djece, od kojih je kći suvremena pjesnikinja, a sin blues – glazbenik. Iako ja s tim čovjekom nemam nikakve veze, iako se ne nalazimo na istim točkama na životnoj putanji, djelovao mi je simpatično. Još uvijek mi djeluje. Možda zato što svi, na kraju krajeva, živimo u istom svijetu i opterećuju nas (ili nas posredstvom medija nastoje opterećivati) iste brige: briga za vlastitu obitelj, briga za vlastito zdravlje, paranoja zbog nadirućeg vala terorizma, strah od starenja… Sve su to, u krajnjem slučaju, izazovi s kojima se suvremeni čovjek mora naučiti nositi na način drugačiji nego što su se s time nosili naši pretci.
Moram priznati da mi se svidjela ova misaona, mekana proza koja fino teče. Zato se prilično rado laćam i «Amsterdama»čim mi vrijeme to dopusti.
nedjelja, 18.01.2009.
Ongoing i završeni projekti
Po mojoj sobi se vuku nekakve pri sredini zabilježene knjige koje nikako da uhvatim i dokusurim kako treba. To su (in random order):
- Obala portugalske književnice Wande Ramos (roman koji se pokazao prepoetičnim za moju prozaičnu dušu, pa nikako da se probijem kroz šumu tih „stjenovitih obala mog srca“ i „tajnovitog postojanja“ – dakako, konkretne sintagme samo parafraziram)
- Zvonik autora Williama Holdinga (iako poznat po Gospodaru muha, ovdje kronično šteka. Priča se tiče gradnje crkvenog zvonika u srednjem vijeku. Razina psihologiziranja likova slična kao i kod lošijeg dijela opusa Henrya Jamesa. U jednoj riječi: dosadno.)
- Četvrti protokol autora Fredericka Forsytha (hladnoratovski krimić, malo izvan svog vremenskog okvira, no priznajem da nisam prešla toliko stranica da bih mogla objektivno reći da je demode. Vjerujem da bi se radnja na idućih nekoliko stranica mogla ozbiljno zahuktati.)
- Vodič kroz galaksiju za autostopere autora Douglasa Adamsa (čitam na engleskom, već vidim da će ići sporo, ali tip humora mi odgovara)
Zašto mi knjige ostaju nepročitane? Najčešće zato što imam tzv. „velike oči“ (tj. želim „jesti“ više nego što mogu „probaviti“, odnosno želim pročitati više od onoga za što objektivno imam vremena). Dosadne stvari tako ostavljam za kasnije, a zanimljive stvari odmah pročitam i zaboravim. No da čovjek ne bi bio nefer, neke sam knjige ovih dana ipak pročitala, počevši sa:
- Harry Potter i plameni pehar autorice J. K. Rowling (čitam na engleskom, pa također ide polagano, ali svakako planiram u idućem razdoblju uhvatiti i čitati i preostala tri naslova koja slijede)
- Subota autora Iana McEwana (ovaj naslov je s liste „1001 knjiga koju morate pročitati prije nego što umrete“. Sviđa mi se, vrlo se lagano čita i lako privlači čitatelja, iako se ne radi o bombastičnoj, divljoj radnji ili nevjerojatnim obratima. Ipak, o tome nešto više idućih dana, kad skupim dovoljno vremena za pisanje posta o Suboti)
I to je to. Izgleda da sam ovih dana puno više kukala kako nemam vremena nego što sam čitala. No ideja za postove imam uvijek, tako da i idućih dana možete očekivati nešto novo (nešto ne baš divlje?) od mene. Cheers.
petak, 16.01.2009.
Fenomen Harrya Pottera
Trenutno čitam četvrti dio Harrya Pottera, prikladno nazvan Harry Potter i plameni pehar (Harry Potter and Goblet of fire). Čitala sam ovu septimologiju (ako se to tako može nazvati) već prije, no kako čitam u originalu, i kako mi u ovim zimskim danima nedostaje zabavnog i nedeprimirajućeg štiva, čitavog Harrya Pottera sam se prihvatila još jednom.
Zanimljiva je ta pojava Harrya Pottera, «potteromanija» , ako hoćete: knjiga za djecu koju su zdušno čitali i odrasli, radi koje se stajalo u redu u pola noći, koja je postala globalni kulturni fenomen u svakom smislu te sintagme… Što reći? Meni se sviđa. Zapravo, priča bi trebala početi od komentiranja onoga što je za portal Knjizevnost.org izjavio Valerij Jurešić: kako je općeniti trend među čitateljskom publikom povećanje interesa za knjige koje nude odmak od stvarnosti (dakle, stvarnosna proza je out, vi literarne sponzoruše!), kao što su već spomenuti Harry Potter, ili recimo tetralogija Sumrak autorice Stephenie Meyer (koja se bavi vampirskom tematikom.
Vjerujem da je to samo jedan od razloga zašto je Harry Potter tako popularan. Jedan razlog se također sastoji u tome što, kao i kod nekih drugih žanrova, glavni lik nije savršen. Radi se o običnoj osobi, osobi poput mene i vas, koja slučajno otkriva svoju osobnu i obiteljsku povijest. Radi se o očalinku, šonji s nagrđujućim ožiljkom. Nekime kome odjeća dobro ne stoji i tko nikako ne može napraviti dobru frizuru. To smo mi, priznajmo si.
Isto tako, radi se i o tome da «dobro uvijek pobjeđuje zlo». Ja na nekoj podsvjesnoj razini isto vjerujem i za stvarni svijet, ali možda to nije odmah jasno vidljivo. Recimo, prilično je očigledno da nam država ide u k***c, da dobro žive samo oni koji kradu, lažu i muljaju, a da pošten svijet može samo sve više siromašiti i radeći sve više zarađivati sve manje. Ja znam da će jednog dana munja s neba zgromiti sve naše političare, poduzetnike i tajkune zbog njihovog očevidno drskog kriminala, ali trenutno mi se ne da čekati na to. U tom smislu u stvarnom svijetu je teže dočekati da dobro pobijedi, radije pročitam posljednje stranice Harrya Pottera, to kraće traje.
Čitam Harrya Pottera zato što sam u danima kao što je ovaj sita života u stvarnom svijetu, zato što mi kontakt s ljudima izrazito teško pada i zato što se pokazuje da što si ti bolji prema njima, oni te više iskorištavaju. Čitam Harrya Pottera da pobjegnem od stvarnih ljudi i stvarnih problema.
Kad bih ja sad bila kritičarka, jasno da bih istaknula kako je Harry Potter iskomercijaliziran i kako ima puno dobrih pisaca fantasya koji nisu ni upola toliko komercijalni (iako? George R. R. Martin, Guy Gavriel Kay, Douglas Adams, Terry Prattchett… neka bace prvi kamen oni koji nisu čuli ova imena!), a bolji su. S onom nesagledivom karakterizacijom koja glasi «bolji». Što god «bolji» značilo.
Srećom, nisam kritičarka, nego čitateljica. Zato mogu uživati i u onom zabranjenom voću koje si kritičar koji drži do sebe nikako ne može priuštiti.
nedjelja, 11.01.2009.
Zašto ne volim čitati poeziju II
Ono što slijedi u ovom postu je osobno priznanje one najgore vrste – nitko ne voli priznati (o) sebi da je zatucani šovinist i da gaji predrasude. Ja, naime, baš i ne volim pjesnike. No to i nije predrasuda u pravom smislu, jer vjerojatno ne bih imala ništa protiv pjesnika da nisu oni mene prvi dirali.
Prvo, prije nekih pola godine na moje radno mjesto, koje je šalterskog tipa (prodajni prostor, nekoliko radnih stolova, u svakom slučaju, nemam samostalni ured), dolazi jedan gospodin, s naočalama pepeljarkama, sav zapljuvan po faci. Dolazi mi nuditi svoju pjesničku zbirku (zvala se Sto najboljih ili nešto takvo. Prvih sto. Uglavnom.), koju je izdao u vlastitoj nakladi i od čije prodaje prihod ide za neku dobrotvornu svrhu. Pohvalno, nemam riječi. Ali onda sam otkrila i zašto je zapljuvan. Čovjek mi je recitirao čitavu zbirku napamet. Slušala sam i bilo je grozno. Pučko pjesništvo najpučkijeg tipa, s rimom i socijalnom notom usmjerenoj ka aktualnom političkom vodstvu. Ja, kakva pristojna da jesam, nisam ni trznula na tu njegovu nekulturu (dio mog posla jest komunikacija sa svakovrsnim pacijentima i gnjavatorima), ali me je zasmetalo kad je počeo suptilno vrijeđati u smislu da samo on i par izabranih iz njegova umišljenog pjesničkog Olimpa znaju što je pjesništvo, a svi mi ostali smo ovce. Njegove pjesme su jedini zakon (njegove pjesme su objektivno loše i ne vidim tko bi se mogao nadahnjivati nad njima). A ja sam, dakako, budala što to ne uviđam.
Drugo, imam poznanika koji se već godinama fura na to da je pjesnik – boem. Sve što si čovjek može zamisliti da ide uz to, on je napravio. Alkoholiziranje. Udaranje šakama u zid. Tuče. Incidenti usmjereni protiv javnog reda i mira. Verbalni ekscesi. Iskreno, nije loš kao pjesnik, ima i nekih svijetlih trenutaka, iako bi dio njegovih napora svakako trebalo škartirati bez grižnje savjesti. Međutim, biti «boem» je najbrži način da čovjek izgubi sve prijatelje. I on je na dobrom putu. Zašto on nije dobar pjesnik? Ja ću vam reći, jer sam dugo i intenzivno razmišljala o tome. Zato što povezuje pjesnički rad, napor i umijeće s «biti drugačiji» sloganom. Zato što bi on trebao biti onaj koji mora cijeniti riječi iznad svega, a ako on to ne čini, kako može očekivati od drugih da to čine? Jer, u jednom slučaju, za njega «jebi se» znači «mrzim te, otkači se», drugi put znači «super smo si», treći put nešto treće. On misli da je gospodar riječima. Misli da riječi nešto znače samo kad on želi da nešto znače. Ali riječi su neovisne od njega, riječi su moćnije od pjesnika i pjesnik može biti samo ponizni sluga svom umijeću baratanja riječima. On to ne shvaća i zato mislim da bi mu trebalo biti zabranjeno baviti se riječima sve dok to ne uvidi. Ovako, već je dovoljno ljudi povrijedio svojim nastojanjem da isfura vanjsku masku pjesnika – boema.
subota, 10.01.2009.
Zašto ne volim čitati poeziju I
Kad bih htjela ozbiljno i opširno odgovoriti na pitanje iz naslova, trebalo bi mi puno više mjesta i prostora od ovoga koji mi ovdje stoji na raspolaganju. Trebala bih prvo odgovoriti na pitanje zašto čitam, jer je kod nas čitatelja to pitanje svih pitanja. Trebala bih opisati trenutnu poetsku scenu, pretrpanu opskurnim personama kojima u spisateljsko umijeće vjeruje jedino njihova vlastita bahatost i još par bijednih obožavatelja. Trebala bih spomenuti kako čovjek danas ne mora imati osobitu naobrazbu da bi pisao poeziju. Pa se to osjeti ponekad – pa pomisliš: Bože, kako bi ovaj čovjek dobro pisao samo da je nešto u životu i pročitao! Ovako, premeće po ustima dva – tri motiva koja je čuo još u pučkoj školi, pa iznalazi nakaradne rime koje kasnije čita ljudima u tramvaju ili na ulici. Ili nešto još gore, što se meni dogodilo, ali o tome ću pričati kasnije.
Drugi pak pjesnici imaju sasvim suprotan problem: ne mogu oči otvoriti koliko su se napuhnuli od prevelike erudicije! Pa ja kao čitatelj onda pomislim. Bože, kako bi ovaj čovjek dobro pisao samo da je iz svih tih knjiga koje je pročitao još nešto i naučio! Jer takvi, oni znaju samo citirati, samo nizati riječi poput «efemerno», «konsterniran», «afazija», znaju se pozivati na svoju «homerovsku misiju», na svoj «vajldovski cinizam», na svoje intelektualne veze i poznanstva sa svojim književnim uzorima. Kome to treba? Da sam htjela čitati Shakespearea, čitala bih Shakespearea, barem je danas lako doći do knjiga, zašto bih saznavala stvari iz druge ili treće ruke, odnosno iz drugog mozga?
Najviše mrzim kad uhvatim neku zbirku (evo, nedavno sam naletjela na jednu zbirku u svom čišćenju polica, na koju sam već i zaboravila, a to je 2. (slovima: druga) zbirka tog autora), i kad je čvrsto odlučim pročitati, i onda nakon dvadesetak minuta, iako sam uvjerena da čitam, shvatim da tu zbirku samo prelistavam. Niti jedna jedina riječ mi nije ostala u glavi.
Najlakše bi bilo optužiti čitatelja: da, eto, čitatelj nije dovoljno obrazovan/koncentriran/obučen/neštočetvrto da bi shvatio moju zbirku u koju sam ja uložio krv, znoj i suze, reći će pjesnik. Naravno, čitatelj je kriv. Eto, JA sam kriva što su se ti podzemni pjesnici umjesto da drže svoje umotvorine u ladici ili košu za smeće, gdje i pripadaju, odlučili nešto i objaviti, o svom trošku ili nakon što im se netko smilovao. Ja sam kriva što sam im odlučila učiniti doslovce dobro djelo, jer njih nitko ne čita.
A nitko ih ne čita – zašto? Zato što su dosadni ko uš. Zanimljivi su samo sebi i svojoj bližoj okolini. Nama, kojima se nisu niti nastojali približiti nekim univerzalnim motivima, nisu ni najmanje interesantni. Pa ću stoga radije pola sata čitati neki krimić nego neku opskurnu zbirku poezije za koju samo njezin autor i recenzent tvrde da su je pročitali.
Možda još uvijek vrijedi čitati samo klasike, samo prokušane. I tek poneku poetsku zvjezdicu koja zasja na oblačnom nebu suvremene poezije.
Kao što kaže, zvjezdica, ima nekog finog mazohizma u tome…
petak, 09.01.2009.
Volite li antikvarijate?
Mnogi ljudi ne razlikuju antikvarnice od antikvarijata, uključujući i moju (bivšu!) šeficu u gradskoj rubrici lokalnih novina kad sam joj predložila da pišem o jedinom gradskom antikvarijatu.
Pa, za sve neznalice, razjasnimo prvo što antikvarijat jest. Za razliku od antikvarnice, koja se naziva još i staretinarnicom (a u kojoj se prodaju sve vrste starina, stari svijećnjaci, namještaj, slike i drugo), u antikvarijatu možete kupiti, prodati i zamijeniti stare knjige. Samo knjige.
Dakle, u mom divnom malom gradu, uz nekoliko knjižara (na prste pobrojati, oko tri – četiri, ako ne brojimo knjižare/papirnice) i gradsku knjižnicu, već godinama funkcionira i jedan mali antikvarijatić koji radi u jedva šest kvadrata prostora (ipak, vjerujem da bi veći prostor bio totalno truba, raspršile bi se sve te stare knjige, ne bi čovjek znao kamo gledati), od poda do stropa ispunjenih rabljenim knjigama. Volim doći tamo po dobru pogodbu, osobito kad kupujem knjige za poklon ljudima za koje nisam sigurna da će ih pročitati. Volim naći neke knjige kakvih više nema i ne mogu se nabaviti u knjižarama, i volim čuti što «svakako morate pročitati».
Neke od knjiga koje volim iz «mog» antikvarijata su moji Pavličići, moji Kishoni, moj Odgoj djevojaka u Češkoj, moja Rebecca autorice Dauphne du Maurier iz 1948. godine koja je stajala samo 9 kuna (zlatni uvez, prelijepa). Moj Šenoa, moj Hesse, moja Erica Jong, moje otkriće Sanje Lovrenčić (Dvostruki dnevnik žene sa zmajem sam također otkrila u tom antikvarijatu) i još mnogo toga dobrog za što sam se oduševila i zbog čega čitanje volim još i više.
Prednosti antikvarijata su očite: stječete u posjed knjigu, a da je niste previše platili, ljudi dosta često u antikvarijatima nabavljaju udžbenike i stručnu literaturu koja je inače basnoslovno skupa, i dakako, možete nabaviti knjige koje se više nigdje ne mogu naći.
Nedostatci su što knjige u antikvarijatima svojim stanjem često ne zaslužuju niti najnižu moguću cijenu, a isto tako – novih naslova nema u antikvarijatima, oni se kad tek izađu mogu kupiti samo u knjižarama.
A vi, volite li vi antikvarijate? Postoji li antikvarijat u mjestu vašeg prebivališta/boravišta? Što vam je najdraže oko antikvarijata?
četvrtak, 08.01.2009.
Kolijevka današnje Amerike
U skladu s naslovom, kolijevka Amerike kakvu poznajemo danas jest Amerika kakva je bila u prvih stotinjak godina nakon svoga osnivanja. O tome možemo nešto saznati i iz meni omiljenih krimića, a onaj koji mi je prošlog vikenda dospio u ruke jest prvijenac Jeda Rubenfelda pod naslovom «Tumačenje umorstva» (inače, ovaj naslov se može naći u Najbiblioteci Algoritma po popularnoj cijeni).
Tema romana su tajanstvena ubojstva povezana sa seksualnim napadima koja su se dogodila za vrijeme kad je Sigmund Freud, slavni otac psihoanalize, prvi put došao u Ameriku održati predavanje na sveučilištu Clark. Neki događaji opisani u ovom romanu su istiniti (između ostalog, riječi i dijalozi koje izgovaraju Sigmund Freud i njegov sljedbenik Carl Jung, postojanje slavnog nasilnog ubojice Henrya Thawa i drugi događaji koje je otkrio i sam pisac na kraju knjige).
A navodno da je istinit i onaj dio priče u kojemu se ovlaš spominje Tammany Hall, udruženje koje je moćnim vezama kao marionetom upravljalo newyorškom politikom, odnosno koje je bilo politički stroj Demokratske stranke, a sve s ciljem da se američkim imigrantima, u najvećem broju Ircima, omogući da se popnu što više na političkoj ljestvici New Yorka, i to u razdoblju od kraja 18. stoljeća pa sve do polovine 20. stoljeća.
To društvo, koje se nazivalo još i Tammany Society i Sons of St. Tammany ili Columbian Order, ime je dobilo po indijanskom vođi Tamanendu, koji je bio poglavica plemena Lenape. Ono sredinom 19. stoljeća više nije bilo organizirano samo kao «skupljač glasova» za Demokratsku stranku, već je generiralo i različite vrste mita i političke korupcije. Sredinom 20. stoljeća, navodno, nakon niza političkih pritisaka, društvo je prestalo postojati.
Što ovim želim reći? Dakako, ništa protiv Amerikanaca (niti bilo koje druge nacije, da se razumijemo). Međutim, trend je u književnosti još od Dana Browna da se prokazuju tajna društva, masonske lože, različita društva za nedopuštena lobiranja, pa si čovjek ne može pomoći, a da se ne upita o istinitosti postojanja alternativne povijesti, koja je ponešto drugačija od onakve povijesti kakvu smo učili u školi. Ako su neprestano neki lutkari vukli marionete po pozornici povijesti onako kako su oni htjeli, postavljaju se dva alarmantna pitanja:
a) što uopće znamo o svijetu oko sebe? Možemo li ičemu vjerovati, osim svojim očima?
b) kakve namjere lutkari imaju za našu budućnost?
srijeda, 07.01.2009.
Izreke o knjigama i čitanju IV
Posluži se mislima drugih, kaže jedan savjet za mlade pisce. U ovom sam postu taj savjet prihvatila i sama, pripremivši za blog nekoliko izabranih misli drugih ljudi.
Da su knjige i čitanje fenomeni koji zaokupljaju ljudski rod gotovo od njegovih začetaka, svjedoči i niz izreka, poslovica, maksima i citata o knjigama i čitanju. Svoj izbor poslovica prikupila sam iz nekoliko izvora: s interneta, iz nekakvih poklon – izdanja Mozaik knjige, iz novina i iz knjige Anegdote o slavnim ljudima autora Marija Krivića.
Zbog opsežnosti, izreke sam podijelila u nekoliko postova koje ću objavljivati periodički.
• Čitanje svih dobrih knjiga doista je poput razgovora s najplemenitijim ljudima prošlih stoljeća koji su ih napisali, štoviše brižno promišljen razgovor, u kojem nam otkrivaju samo svoje najbolje misli. (Rene Descartes)
• Knjižnice su kaleidoskop ljudskih misli. (Paolo Mantegazza)
• Steći naviku čitanja jest stvoriti za sebe utočište od gotovo svih životnih jada. (W. Somerset Maugham)
• Muškarac u knjizi povremeno traži istinu, a žena samo iluzije. (Edmond de Goncourt)
• Čitatelji nisu ovce, i ne mami ih svako pero. (Vladimir Nabokov)
• Knjiga je velika stvar, ako se čovjek njome zna koristiti. (Aleksandar Aleksandrovič Blok)
• Naučio sam malo, osim da je većina djela, i dobrih i loših, onih koja će izazvati sramotu ili pohvalu ili nagradu, u okviru ljudskih mogućnosti, već počinjena i o njima se može saznati samo iz knjiga. (William Faulkner)
• Književnik ima samo jednog učitelja: čitateljstvo. (Nikolaj Vasiljevič Gogolj)
• Smatram da su jedine knjige koje na nas utječu one za koje smo spremni, i koje su otišle malo dalje našom osobitom stazom nego što smo sami otišli. (E. M. Forster)
• Dobra knjiga je dragocjena krv suverena duha, balzamirana i ohlađena, jer joj život nije određen. (John Milton)
• Kad prvi put pročitam odličnu knjigu, kao da sam stekao novog prijatelja. Kad iznova pročitam knjigu koju sam već pročitao, to je poput susreta sa starim prijateljem. (Oliver Goldsmith)
• Televiziju smatram vrlo obrazovnom. Svaki put kad netko upali televizor, ja odem u drugu sobu i čitam knjigu. (Groucho Marx)
• Čovjek uči na dva načina, čitanjem i druženjem s pametnijim ljudima. (Will Rogers)
• Dobra knjiga je najbolje društvo. (Lord Chesterfield)
• Knjiga nije samo prijatelj, ona vam nalazi prijatelje. Kad posjedujete knjigu umom i duhom, obogaćeni ste. Ali kad je proslijedite dalje, obogaćeni ste trostruko. (Henry Miller)
• Knjiga je u cijelosti put od zla k dobru, od krivde k pravdi, od pogrešnog k ispravnomu, od noći k danu. (Victor Hugo)
• Sve su dobre knjige slične po tome što su istinitije nego da su se doista dogodile, i kad jednu pročitate, imat ćete osjećaj da se sve to dogodilo vama i da kasnije vama pripada; dobro i loše, ushit, kajanje i tuga, ljudi i mjesta, i vremenske prilike. (Ernest Hemingway)
• Život je lijepa stvar, ali ja mnogo više volim čitanje. (Julian Barnes)
• Knjige su kapital. Knjiga u kućnoj biblioteci traje jednako dugo kao i kuća, stotinama godina. Stoga nije proizvod za puku potrošnju, nego od koristi, i često je u slučaju poslovnih ljudi, koji tek kreću u život, njihov jedini kapital. (Thomas Jefferson)
utorak, 06.01.2009.
Kay Scarpetta – bolja od Zdenke Kovačićek
Doktorica Kay Scarpetta poznata je glavna junakinja serije romana o – nećete vjerovat! – sudskoj patologinji dr. Kay Scarpetta, autorice Patricije Cornwell. „Obdukciju“, prvi roman iz serije, čitala sam prije sigurno desetak godina i vjerujem da još uvijek nije izgubio na aktualnosti.
Međutim, kako mi je baš ova doktorica, „žena za sva vremena“, pala na pamet? Ovih sam dana pročitala roman „Sve što ostaje“, treći slučaj slavne doktorice. Ukoliko volite krimiće i trilere koji malo naginju medicinskoj strani, svidjet će vam se. Ukoliko ne volite žene koje ne mogu izdržati da ne guraju nos tamo gdje im nije mjesto, možda bolje da se ne pačate u poslove doktorice Kay Scarpetta. U svakom slučaju, dobra zabava za jedno od ovih hladnih siječanjskih poslijepodneva.
ponedjeljak, 05.01.2009.
Zamislimo da se u komunikacijskim tokovima liježe kojekakva gamad...
Konačno sam uhvatila pročitati roman Stevena Halla „Zapisi o morskom psu“ (The Raw Shark Texts). Prvi šok – ovo je roman prvijenac. Općenito me začude ti genijalni prvijenci, možda se to ovih dana događa učestalije ili ja doista nisam dovoljno upućena, ali eto, mene je prije otprilike godinu dana iznenadilo i to kako je Audrey Niffenegger uspjela napisati „Ženu vremenskog putnika“, također njezin roman prvijenac.
No vratimo se na „Zapise o morskom psu“. Roman počiva na smjeloj tezi da gdje god su uvjeti pogodni za život, život se razvija. U vremenu u kojemu su komunikacijski kanali i tokovi toliko plodni, zagušeni i sveobuhvatni, mora se dogoditi da se unutar komunikacije počnu razvijati živa bića.
To je na svojoj koži naučio Eric Sanderson, probudivši se iznenada, licem na tepihu, u sobi za koju je tek poslije saznao da je njegova spavaća soba. Eric se, naime, u tom trenutku nije sjećao tko je.
Teorija koju razvija ovaj roman je toliko rubna, fiktivna i nemoguća da se počinjem pitati je li to doista tako i hoću li postati luda nastavim li razmišljati o tome. U svakom slučaju, „koncept“ (riječ koja se dosta koristi tijekom romana, pa iako i dalje ne ljubim previše konceptualne umjetnike, sad barem razmišljam o njima na drugačiji način) je zanimljiv i tjera čovjeka da se zapita je li ovakav način na koji komuniciramo danas zdrav i normalan ili će nas izludjeti.
To mi je palo na pamet i tijekom ovih božićnih i novogodišnjih blagdana. Čestitali smo drugima uživo, čestitali smo putem SMS – a, čestitali smo putem maila, čestitali smo poštanski, čestitali smo preko Facebooka, preko blogova, preko foruma i preko drugih oblika komunikacije. Pritom smo nastojali da naše čestitke budu što neosobnije i neutralnije da bi obuhvatile što veći broj ljudi. Ili: bacili smo mreže naših čestitki, nadajući se da će se u mrežu uhvatiti što više riba. Možda to i nije dobro.
nedjelja, 04.01.2009.
1001 knjiga koju biste trebali pročitati prije nego što umrete
Kako je zadatak jedne knjiške (bogo)moljke poput mene, uz čitanje, i istraživanje o knjigama, izdavaštvu i ostalim zanimljivostima iz svijeta književnosti, naišla sam i na popis koji glasi „1001 knjiga koju biste trebali pročitati prije nego što umrete“. (inače, već se godinama izdaje i takav leksikon, koji se dopunjava novim „must read“ izdanjima).
Zaključak? Ja još jako dugo ne smijem umrijeti. Sramotna statistika glasi: od 1001 knjige koju trebam pročitati prije nego što umrem, ja sam ih pročitala 54! (i to sam čak malo varala, uvrštavala sam i knjige koje imam u svojoj biblioteci, ali ih nisam još pročitala).
No isto tako, čitala sam i roman „mASIAfucker“ koji kaže kako čovjek, u najboljem slučaju (kad bi živio sto godina) pred sobom ima oko tri i pol tisuće dana. Dakle, kad bih htjela pročitati ovih tisuću knjiga, za to bi mi, kad bih čitala jednu knjigu dnevno, trebala jedna trećina života.
Pa se pitam: moja prijateljica ima vlastitu biblioteku od nekih 2000 knjiga, a očekuje i još dvostruko toliko u nasljedstvo – planira li ona pročitati sve te knjige? Misli li da će stići? Čitala sam nedavno o jednoj spisateljici i prevoditeljici s prebivalištem u Zurichu, koja kaže kako ima biblioteku od 12 000 knjiga, u kojoj se osjeća najugodnije i u kojoj rado piše i stvara. 12 000 knjiga! Impresivna brojka, nije li?
(Kasnije sam, dakako, shvatila kako Ilja Stogoff baš i nije na ti s matematikom, jer u sto godina ima oko 36 500 dana, a ne 3500 dana, pa cijela statistika ipak izgleda malo svjetlije – čovjek, ako odbacimo vrijeme djetinjstva, vrijeme kad spava, i vrijeme kad radi sve druge stvari, po mojoj slobodnoj procjeni, može pročitati oko 10 000 knjiga. Što je, kad se bolje razmisli, ipak impresivna brojka).
Zapravo, ono što sam htjela reći jest da me zabavlja pokušavati pročitati sve te knjige, iako sam svjesna da vjerojatno neću stići pročitati niti polovicu od navedenog popisa.
Ukoliko i sami želite testirati koliko ste knjiga pročitali od navedenih 1001, evo linka.
subota, 03.01.2009.
Čistim police, mislim na Fuada Backovića Deena...
Znate kako vam povremeno ostane hrpa polupročitanih knjiga? Neke knjige uzmete čitati, dođete skoro do kraja, i onda vam motivacija iznenada popusti zbog nekog dosadnog dijela. Uzmete drugu, pročitate ili ostavite na pola i onda ste zatrpani.
Danas sam uhvatila čitati ono s čime sam bila skoro do kraja gotova. Recimo, tu je „mASIAfucker“ Ilje Stogoffa. Radi se o putopisnom štivu koje počinje onako kako bi to napisao Paul Auster u Neyorškoj trilogiji ili Glazbi slučaja: „Otišao je po cigarete, zašao iza ugla i nitko ga nikada više nije vidio.“ Osim što je Ilja Stogoff otišao po honorar iz Petersburga u Moskvu i onda u Moskvi odlučio proputovati kroz Aziju, ostavivši ženu u Petersburgu da brine za njega.
Jadan li je taj Srednji Istok (na kome je, uostalom, zapeo i Ilja Stogoff)! Smijala sam se bijedi i nazadnosti zato da ne bih plakala zbog istoga. Ovaj je putopisni tekst pun bizarnih situacija kakve se mogu dogoditi čovjeku ako neplanski odluči posjetiti srednju Aziju. Ovo je isto tako priča o Rusima, koja neobično podsjeća na priče ostalih Slavena koji su se nakon 1991. godine našli u tranziciji kao u neobranom grožđu. Na tu su me tranziciju najviše podsjetili detalji o ruskim glazbenim legendama koje spominje Stogoff. Gotovo da sam uspjela povući nekakve uspješne paralele između naših glazbenih legendi u osamdesetima i devedesetima. Ipak, Youtube mi je rekao sve što sam trebala znati i stoga evo zaključaka do kojih sam došla.
Leningrad – grupu Leningrad opisuju kao „ska punk“ grupu, što kao oznaka žanra meni ne govori apsolutno ništa. Ali gledajući njihov zvuk i nastup, a pogotovo kontroverzu koju izazivaju, oni su kombinacija Leta 3 i Azre (to zbog toga što se izrazito pozivaju na karizmu lead – vokala Šnura). Ipak, osnovani su 1997. godine, i, za razliku od Azre, postoje još i danas.
Bravo – eh, što bih s njima usporedila? Oni su počeli svirati 1983. godine, po uzoru na classical rock bendove poput Monkeysa, Beatlesa i sličnih. Kod nas bi im najsličniji bili Indexi, pa čak i (stari)Novi fosili. Bravo je zadržao isti zvuk do odlaska prve glavne pjevačice Žane Aguzarove (koja je, kako vjerujem, počela samostalnu karijeru).
Filip Kirkorov – ljepuškasti ruski pop – pjevač, osoba koju biste zamislili da bude predstavnik Rusije na Eurosongu. Fizički i glasovnim mogućnostima nevjerojatno podsjeća na preminulog Tošu Proeskog, dok frizura više baca na Vladu Kalembera u mladim danima. Glasovne mogućnosti – a la Goran Karan, Petar Grašo, Boris Novković i slični. Isti način pjevanja, iste pjesme.
Russkij Razmer – zamislimo početak devedesetih. Hrvatskom estradom tada je drmao glazbeni producent i scenski umjetnik Adonis Ćulibrk, poznatiji kao Boytronic (iz grupe ET). Otprilike tako zvuče (i izgledaju) Russkij Razmer. Uz blage naznake looka kojega je od njih zacijelo ukrao Senna M.
Ivanuški – International – o da! New Kids on the Block su možda davna prošlost, ali Backstreet boys i nisu. Ivanuški – International su na tragu Backstreet boysa, ali uz onaj nepogrešivi slavenski štih zbog kojega njih trojica ostavljaju „udri me lopatom“ dojam. Kod nas bi ih valjalo usporediti sa Sašom, Tinom i Kedžom ili, ako odemo malo dalje u prošlost, s boy – bendom „7Up“ koji je u povijesti estrade ovog regiona ostao zapamćen kao bend u kojem je počela velika zvijezda ovih prostora, Fuad Backović, poznatiji kao Deen.
Čitajte „mASIAfucker“, možda vas asocira na nešto drugo, mene je, eto, asociralo na muziku, koja je slavenskim narodima, čini se, univerzalna pojava. U svakom slučaju, Ilja Stogoff je zanimljiv lik, Irena Lukšić(urednica biblioteke Na tragu klasika, op.a.) kaže da je „dominikanac po svjetonazoru i ponašanju“. U svakom slučaju neobična opservacija.
petak, 02.01.2009.
Spomenari, dnevnici, leksikoni... III
Ines, koja je bila mlada 1978./1979. godine, ostavila je svoj spomenar u mom posjedu kao tihog svjedoka jedne mladenačke pobune koja je, kao i sve ostale, ugušena u krvi ili tišini (u tišini bi bilo bolje, zapravo. Možda izdajemo mladenačke ideale, ali mladenački ideali znače vrlo malo bez životnog iskustva.)
Ines je, kako saznajem iz spomenara, bila fascinirana hippie – pokretom. Tako se u njezinom spomenaru mogu naći pjesme poput Balade o hipicima, koja glasi ovako:
Balada o hipicima
Sve što su vjerovali slijepo
sad je slama
Čisto je samo cvijeće i sunce
na livadama
Sve što su prezirali nekad
sad žive
a što i ne bi, draga
skinut je veo s mjesečine
okreću leđa svijetu
jer svijet ih okreće njima
nalaze svoju vjeru
u cvijeću i snovima
sad gledaj naše dane
vidiš li nešto u njima
misliš li nekad i ti
kako smo slični hipicima.
Isto tako, našla sam i sljedeću pjesmu, tek nekoliko stranica poslije:
Hipiku
Tu kraj mračne rijeke
pored dotrajalih klupa
nema više Rolling Stonesa
samo zrikavci
samo tišina gluha
A oči su tvoje bile tako zelene
kao trava pod nama
dok smo dijelili vrelu lepinju
noći sve toplije, skoro kraja aprila
volio si bijeli prah
za leptire gradio kuće
u moju kosu uplitao cvijet
sa oblaka brisao sivinu
vikao si: letim u visinu
Pričao si: prije jeseni
moram kući u Munchen
stari mi kupio klavir
to mrzim
hoće da budem novi Bethoven
Sad žuto lišće pored mračne rijeke
pada i skriva slavu dotrajalih klupa
sad si s Bachom
tu je tvoj dom i tišina gluha.
četvrtak, 01.01.2009.
Angus - keltski bog ljubavi i ljubavnih snova
Za potrebe Biblioteke Mitovi mnogi su poznati autori bili zamoljeni da napišu prozni tekst o nekom bogu iz njima poznate mitologije. Tako je autorica Dubravka Ugrešić, koja je s ovoga područja, iz slavenske mitologije izabrala Moranu, odnosno Babu Jagu za roman „Baba Jaga je snijela jaje“, a Alexander McCall – Smith, škotski autor (i profesor prava na sveučilištu u Edinburghu) pisao je o keltskom bogu Angusu u svom romanu „Angus sanjar“.
Angus je, kako saznajem iz romana, a i surfajući naknadno po Godcheckeru, keltski bog ljubavi, i odgovor na rimskog Amora, odnosno grčkog Erosa. Rođen je kao dijete vrhovnog keltskog boga Dagde (gromovnika) i riječne vile Boann. Sama knjiga kaže da oko Angusove glave lete ptičice (četiri ptičice, koje, kako kaže Wikipedia, simboliziraju znak za poljupce, xxxx). Mnoge su ga žene salijetale (a on je bio romantično nestašan, što će biti eufemizam da je obljubljivao koga god je stizao), a on je ženama darovao snove u kojima su vidjele tko će biti njihova ljubav.
Knjiga Alexandra McCall – Smitha prepričava legende o Angusu (ili Aonghusu, ili Aenghusu, kako se piše), a između odsječaka legendi nalazi se i nekoliko međusobno odvojenih priča o Angusovoj prisutnosti u današnjoj Škotskoj, priča od kojih se, koliko god bile jednostavne i pisane normalnim, razgovornim jezikom, osjeća Angusova prisutnost. Naime, McCall – Smith je izgradio spisateljsku karijeru na svojoj afričkoj detektivki, punašnoj Prescious Ramotswe iz Prve damske detektivske agencije i niza romana koji su slijedili nakon nje, a u svakoj od njih piše odmjerenim, jednostavnim stilom zbog kojeg bih sve njegove priče mirne duše mogla preporučiti i djeci.
Kao i svaku njegovu knjigu, i Angusa sanjara sam zatvorila s neodređenim osjećajem lakoće življenja. Radi se o knjigama koje svjedoče ljepoti svijeta, zbog čega ih nikada neću prestati preporučivati.
