U skladu s naslovom, kolijevka Amerike kakvu poznajemo danas jest Amerika kakva je bila u prvih stotinjak godina nakon svoga osnivanja. O tome možemo nešto saznati i iz meni omiljenih krimića, a onaj koji mi je prošlog vikenda dospio u ruke jest prvijenac Jeda Rubenfelda pod naslovom «Tumačenje umorstva» (inače, ovaj naslov se može naći u Najbiblioteci Algoritma po popularnoj cijeni).
Tema romana su tajanstvena ubojstva povezana sa seksualnim napadima koja su se dogodila za vrijeme kad je Sigmund Freud, slavni otac psihoanalize, prvi put došao u Ameriku održati predavanje na sveučilištu Clark. Neki događaji opisani u ovom romanu su istiniti (između ostalog, riječi i dijalozi koje izgovaraju Sigmund Freud i njegov sljedbenik Carl Jung, postojanje slavnog nasilnog ubojice Henrya Thawa i drugi događaji koje je otkrio i sam pisac na kraju knjige).
A navodno da je istinit i onaj dio priče u kojemu se ovlaš spominje Tammany Hall, udruženje koje je moćnim vezama kao marionetom upravljalo newyorškom politikom, odnosno koje je bilo politički stroj Demokratske stranke, a sve s ciljem da se američkim imigrantima, u najvećem broju Ircima, omogući da se popnu što više na političkoj ljestvici New Yorka, i to u razdoblju od kraja 18. stoljeća pa sve do polovine 20. stoljeća.
To društvo, koje se nazivalo još i Tammany Society i Sons of St. Tammany ili Columbian Order, ime je dobilo po indijanskom vođi Tamanendu, koji je bio poglavica plemena Lenape. Ono sredinom 19. stoljeća više nije bilo organizirano samo kao «skupljač glasova» za Demokratsku stranku, već je generiralo i različite vrste mita i političke korupcije. Sredinom 20. stoljeća, navodno, nakon niza političkih pritisaka, društvo je prestalo postojati.
Što ovim želim reći? Dakako, ništa protiv Amerikanaca (niti bilo koje druge nacije, da se razumijemo). Međutim, trend je u književnosti još od Dana Browna da se prokazuju tajna društva, masonske lože, različita društva za nedopuštena lobiranja, pa si čovjek ne može pomoći, a da se ne upita o istinitosti postojanja alternativne povijesti, koja je ponešto drugačija od onakve povijesti kakvu smo učili u školi. Ako su neprestano neki lutkari vukli marionete po pozornici povijesti onako kako su oni htjeli, postavljaju se dva alarmantna pitanja:
a) što uopće znamo o svijetu oko sebe? Možemo li ičemu vjerovati, osim svojim očima?
b) kakve namjere lutkari imaju za našu budućnost?
Post je objavljen 08.01.2009. u 13:58 sati.