Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 29.01.2009.
Popis lektira - problem sustava vrijednosti
Pala sam u nesvijest kad sam ustanovila da moja mala rođakinja (mlađa od mene petnaestak godina), koja je sad u petom razredu, čita iste knjige kao i ja kad sam bila u petom razredu (pohađale smo istu osnovnu školu, naime). Trojica u Trnju, eto, još uvijek nisu izašla iz mode, nije izašla ni Družina sinjega galeba, ni Legende o Kristu Selme Lagerhof (koje se tradicionalno čitaju pred božićne praznike). A hvala na pitanju, i Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice se i danas čitaju jednako slatko kao i prije trideset i četrdeset godina. Koko u Parizu da i ne spominjem.
Ja bih rekla da je dosta pisaca pisalo literaturu za djecu i da su sigurno barem neki od njih zaslužili ući u osnovnoškolsku lektiru. Isto tako, svjesna sam da dio razloga zašto škole (odnosno nastavnici jezika) ne revidiraju redovno popise lektire leži i u tome što su školske knjižnice redovno slabo opremljene i nastavnici nemaju drugog izbora nego iz godine u godinu propisivati za čitanje iste stare lektire.
Na ovakvo razmišljanje naveo me tekst s Tportala.hr koji navodi i par smješnijih primjera kako se lektira loše čita i još lošije shvaća, a sve to rezultira bijednom razinom pismenosti i neophodnom potrebom da se «ništa» kaže u što više dugih, nikom razumljivih riječi i izraza. Tako autor članka citira i nekoliko nebuloza, što ću i sama rado prenijeti (uz bojni poklič: «Evo kakvu generaciju imbecila odgajamo!»)
HAMLET, William Shakespeare
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. (…) Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti, da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao, jer je tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja ga vodi u smrt.
ILIJADA, Homer
Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.
JUDITA, Marko Marulić
Stih od dvanaest slogova s izrazitom cenzurom nakon šestog sloga i parnim rimama prvih dijelova stiha i krajeva stihova, koje se osim toga mogu nastavljati i na kraju prvih članaka idućeg dvostiha, vladajući je stih hrvatske pisane književnosti.
HORVATSKA DOMOVINA, Antun Mihanović
Moj dojam o Mihanovićevoj pjesmi je vrlo pozitivan. Pjesnik sve svoje osjećaje ne može opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijeva opisati sve dijelove prelijepe nam domovine. On je svojom zemljom jednostavno oduševljen. Hrvat ne bi bio hrvat kad ne bi volio svoju domovinu. Ona nam je sve i moramo se ponašati kao da nam je jedina i besmrtna mati.
PAKAO, Dante Alighieri
Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: 'Pametni ljudi govore kratko.' Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umijeće Dantea da puno kaže s malo riječi.
Ne budi lijena, i sama sam potražila nekoliko lektira na internetu, čisto da vidim o čemu se tu radi. Kako kaže i autor članka, ako u Google upišete pojam «lektire», izbacit će vam preko 600 tisuća rezultata. Otvaram prvu mogućnost: fino – lektire poslagane po abecedi (po djelima, ne po autorima, miješano za osnovnu i srednju školu). Otvaram već spomenutu «Družinu sinjega galeba». Podatci su vjerojatno svi točni, nisam išla provjeravati, ali cijela lektira zauzima tek stranicu i pol tipkanog teksta fonta Verdana veličine fonta 16. To, ako ćemo iskreno, nije ništa (neki moji popisi za trgovinu su imali više kartica teksta od ove lektire). Kako će se netko naučiti izražavati ako piše lektire tog reda veličine? A pogotovo ako ih niti ne čita te ih potom prepisuje?
Čini mi se da sam jedna od rijetkih osoba koja lektire i njihovo ozbiljno shvaćanje smatra problemom od presudnog značenja za inteligenciju nacije. Jasno, mi formalno imamo popise lektira, i formalno se lektire uredno čitaju i pišu, ali već iz činjenice da se popisi lektira nisu mijenjali od «doba Franje Josipa» (kako i danas govore neki dedeki u mom kraju) puno govori o tome koliko se važnosti pridaje tom pitanju.
Jasno, nisam ni za to da se iz lektira izbacuju klasici, jer je prilično očito da je i pojam «opća kultura» zastario i da se nitko ne bi natjerao pročitati nešto radi vlastitog obrazovanja i kulture. Ali treba se strogo odrediti glede onoga što je neophodno pročitati kao temelj svom drugom čitateljskom iskustvu, a što je samo relikt neke davne prošlosti. Također, lektira, da bi privukla mladog čitatelja mora biti dovoljno suvremena da bi mogla imati odgovarajuće značenje za njega. Itekako se dobro sjećam suza dok je moja rođakinja čitala Junake Pavlove ulice Ferenca Molnara, zbog toga što većinu izraza nije razumjela (izdanje biblioteke Vjeverica iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, nažalost se više ne mogu sjetiti konkretnih izraza, mislim da je «karusel» bio jedan od njih).
Već nekoliko mjeseci, pišući ovaj blog, nastojim napisati jedan post o tome ZAŠTO čitamo i ZAŠTO je čitanje važno. Jednom kad doista objavim taj post, on će biti dulji od ičega što sam ikad napisala, jer je ta materija toliko široka i obimna da još uvijek ne znam odakle bih krenula. No i ovo pitanje lektira je dio istog problema: čitamo lektire da bismo naučili čitati, da bismo naučili prepoznavati i uvažavati svijet oko sebe, da bismo bili pametniji, tankoćutniji, da bismo bili osviješteniji. Najgore je što nisu osviješteni niti oni koji sastavljaju popise lektira, a kako bi to onda trebali biti oni koji bi iz čitanja tih lektira trebali profitirati?
