Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 25.01.2009.
Roddy Doyle: „Bebač“ (VBZ d. o. o., Zagreb, 2004., prijevod: Selma Dimitrijević)
Roddy Doyle si je kao jedan od perspektivnijih mladih pisaca u Irskoj mogao dopustiti takvu drskost da piše o jednoj tipičnoj „ženskoj“ temi: trudnoći i porodu. Eh, ali da je bar samo toliko drzak!
Njegova drskost seže i dotle da muku i bol samohrane majke koja od neugodnosti ne može nikome reći čije dijete nosi pretvori u nešto smiješno i zabavno, nešto s čime se ni izdaleka nije teško nositi i što, iako je njegovim likovima mukotrpno ili barem dvojbeno, u čitatelju rađa (heh, rađa!) simpatije za još nerođenog bebača i njegovu samohranu mladu majku.
Bebač iz naslova
Priča počinje kad devetnaestogodišnja Sharon objavi svom ocu da je već tri mjeseca trudna. No na logično pitanje svoga oca, Jimmya Starijeg o tome tko je sudionik u zločinu, Sharon nikako ne želi dati odgovor. Roditelji su se relativno lako pomirili s činjenicom da će im kći koja radi u trgovini na slaganju robe postati samohrana majka, no čitavo njihovo mjesto, Barrytown, na nogama je zbog (ne)očekivanog događaja. Međutim, unatoč nadama čitatelja te Sharoninih roditelja i sestara i braće, otac nije neki nezreli i neodgovorni balavac iz mjesta, pa čak ni neki turist za jednu noć. Stvar je puno strašnija od toga i spoznaja o odnosu između devetnaestogodišnjakinje i oca jedne od njezinih prijateljica dovela je do toga da zajednica pokaže svoje pravo lice i da se u brojnu obitelj unese sumnja i nerazumijevanje. No iako happy end nije onakav kakav bi očekivala poneka romantična čitateljica (uz tek rođeno djetešce privija se otac koji je zbog ljubavi prema majci odlučio prihvatiti dijete, ma kakve mu to neugodnosti donijelo, ili pak neki drugi muškarac koji toliko voli majku da priznaje dijete iako nije njegovo), mala Georgina je na kraju ipak došla na svijet pun ljubavi.
A oko bebača – šareno more likova
Osim Sharon i Jimmya Starijeg, roman „Bebač“ obiluje šarolikim spektrom likova, počevši samo od onih koji obitavaju u kući obitelji Rabbitte: Jimmy Mlađi danonoćno koristi svoju sobu za vježbanje DJ-anja, pa pri kraju romana uspijeva dobiti i svoju priliku na radiju, blizanke Linda i Tracy još traže svoj omiljeni hobi (pritom, dakako, do ludila dovode svoju majku Veronicu koja im je prisiljena praviti odjeću za bavljenje tim izvannastavnim aktivnostima), Darren, još jedan od braće, je opsjednut biciklizmom pa većinu romana hoda oguljenog lica, a Leslieja svi rijetko viđaju.
Sharon, dakako, osim s ukućanima komunicira i sa svojim prijateljicama Yvonne, Mary i Jackie, a Jimmy Stariji ima svoju ekipu iz puba koju sačinjavaju Bimbo, Bertie i Paddy. Kroz njihove međusobne dijaloge vidimo toliko mnogo toga: socijalni presjek radničke klase u jednom irskom gradiću, odnos mlađih i starijih, odnos zajednice prema neplaniranoj trudnoći, odnos prema alkoholu (kojemu su Irci, kako je odvajkada znano, uvijek bili osobito skloni) i odnose prema sebi.
Jasno, uvijek treba postojati glavni negativac, a u ovom slučaju je to George Burgess koji je otac Sharoninog djeteta i čije bi nedjelo ostalo tajna da se nije morao pohvaliti o tome pred nogometnim klubom, želeći si našuškati perje mladom ljubavnicom. Kasniji razvoj događaja mu nije išao na ruku, no nije li to kozmička pravda? Bar u ovom romanu, zlotvor je dobio što je zaslužio.
Još jedna zanimljiva stvar je odnos suvremenog društva prema trudnoći uopće: danas čak i sredovječni Irci, kako tvrdi Doyle, prate tijek trudnoće svojih kćeri, znaju i što je predigra i što je posteljica, a često svoje kćeri maltretiraju pokušavajući saznati koja je od tipičnih trudničkih tegoba zapala njihovu kćer.
Kad bi Roddy Doyle bio kralj nečega, definitivno bi bio...
... kralj dijaloga, bez sumnje. Svaka činjenica o tijeku radnje povezana je s izjavom koju je o tome imao jedan od likova. Govor je tipičan za irsku radničku klasu, opisan i živopisan, no bez pretjeranog krzmanja i uglađenosti (tako dobivamo na realnosti, no u paketu dobivamo i pregršt sočnih psovki, pa tko voli...).
Socijalni stetoskop:
Ovim je romanom Roddy Doyle na primjeru ispitao bilo irskog društva po pitanju trudnoće i iz reakcije Sharoninih roditelja i ostatka društva dalo bi se zaključiti da je mladenačka trudnoća nešto prihvaćenija nego što je bila prije nekoliko desetljeća. Više se ne radi o velikoj obiteljskoj sramoti, nego o nečemu što se događa i što tako treba i prihvatiti. Međutim, i dalje se kao velika sramota pojavljuje održavanje odnosa s oženjenim muškarcem, osobito znatno starijim, čija je kćer vaša najbolja prijateljica. I u tom smislu Sharon nije bila posve nedužna. Ipak, Doyle samom čitatelju ostavlja prosuđivanje konkretnog događaja, ne govoreći ni o Sharoninom emocionalnom sklopu glede njezinog susreta s gospodinom Burgessom, niti sam događaj karakterizira kao silovanje odnosno kao seks uz pristanak (iako je Sharon to prošlo kroz glavu kad je razmišljala o događaju).
„Bebač“ je zabavna knjiga, beskrajno duhovita i pozitivna, i iako njeno seciranje govori o dubljim poremećajima u društvu, o potresima koji su mogli dovesti do kraja obitelji i buduće majke – to se nije dogodilo i čitanje ove knjige za čitatelja predstavlja samo užitak.
