Ines, koja je bila mlada 1978./1979. godine, ostavila je svoj spomenar u mom posjedu kao tihog svjedoka jedne mladenačke pobune koja je, kao i sve ostale, ugušena u krvi ili tišini (u tišini bi bilo bolje, zapravo. Možda izdajemo mladenačke ideale, ali mladenački ideali znače vrlo malo bez životnog iskustva.)
Ines je, kako saznajem iz spomenara, bila fascinirana hippie – pokretom. Tako se u njezinom spomenaru mogu naći pjesme poput Balade o hipicima, koja glasi ovako:
Balada o hipicima
Sve što su vjerovali slijepo
sad je slama
Čisto je samo cvijeće i sunce
na livadama
Sve što su prezirali nekad
sad žive
a što i ne bi, draga
skinut je veo s mjesečine
okreću leđa svijetu
jer svijet ih okreće njima
nalaze svoju vjeru
u cvijeću i snovima
sad gledaj naše dane
vidiš li nešto u njima
misliš li nekad i ti
kako smo slični hipicima.
Isto tako, našla sam i sljedeću pjesmu, tek nekoliko stranica poslije:
Hipiku
Tu kraj mračne rijeke
pored dotrajalih klupa
nema više Rolling Stonesa
samo zrikavci
samo tišina gluha
A oči su tvoje bile tako zelene
kao trava pod nama
dok smo dijelili vrelu lepinju
noći sve toplije, skoro kraja aprila
volio si bijeli prah
za leptire gradio kuće
u moju kosu uplitao cvijet
sa oblaka brisao sivinu
vikao si: letim u visinu
Pričao si: prije jeseni
moram kući u Munchen
stari mi kupio klavir
to mrzim
hoće da budem novi Bethoven
Sad žuto lišće pored mračne rijeke
pada i skriva slavu dotrajalih klupa
sad si s Bachom
tu je tvoj dom i tišina gluha.
Post je objavljen 02.01.2009. u 18:40 sati.