Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 05.01.2009.
Zamislimo da se u komunikacijskim tokovima liježe kojekakva gamad...
Konačno sam uhvatila pročitati roman Stevena Halla „Zapisi o morskom psu“ (The Raw Shark Texts). Prvi šok – ovo je roman prvijenac. Općenito me začude ti genijalni prvijenci, možda se to ovih dana događa učestalije ili ja doista nisam dovoljno upućena, ali eto, mene je prije otprilike godinu dana iznenadilo i to kako je Audrey Niffenegger uspjela napisati „Ženu vremenskog putnika“, također njezin roman prvijenac.
No vratimo se na „Zapise o morskom psu“. Roman počiva na smjeloj tezi da gdje god su uvjeti pogodni za život, život se razvija. U vremenu u kojemu su komunikacijski kanali i tokovi toliko plodni, zagušeni i sveobuhvatni, mora se dogoditi da se unutar komunikacije počnu razvijati živa bića.
To je na svojoj koži naučio Eric Sanderson, probudivši se iznenada, licem na tepihu, u sobi za koju je tek poslije saznao da je njegova spavaća soba. Eric se, naime, u tom trenutku nije sjećao tko je.
Teorija koju razvija ovaj roman je toliko rubna, fiktivna i nemoguća da se počinjem pitati je li to doista tako i hoću li postati luda nastavim li razmišljati o tome. U svakom slučaju, „koncept“ (riječ koja se dosta koristi tijekom romana, pa iako i dalje ne ljubim previše konceptualne umjetnike, sad barem razmišljam o njima na drugačiji način) je zanimljiv i tjera čovjeka da se zapita je li ovakav način na koji komuniciramo danas zdrav i normalan ili će nas izludjeti.
To mi je palo na pamet i tijekom ovih božićnih i novogodišnjih blagdana. Čestitali smo drugima uživo, čestitali smo putem SMS – a, čestitali smo putem maila, čestitali smo poštanski, čestitali smo preko Facebooka, preko blogova, preko foruma i preko drugih oblika komunikacije. Pritom smo nastojali da naše čestitke budu što neosobnije i neutralnije da bi obuhvatile što veći broj ljudi. Ili: bacili smo mreže naših čestitki, nadajući se da će se u mrežu uhvatiti što više riba. Možda to i nije dobro.
