Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 10.01.2009.
Zašto ne volim čitati poeziju I
Kad bih htjela ozbiljno i opširno odgovoriti na pitanje iz naslova, trebalo bi mi puno više mjesta i prostora od ovoga koji mi ovdje stoji na raspolaganju. Trebala bih prvo odgovoriti na pitanje zašto čitam, jer je kod nas čitatelja to pitanje svih pitanja. Trebala bih opisati trenutnu poetsku scenu, pretrpanu opskurnim personama kojima u spisateljsko umijeće vjeruje jedino njihova vlastita bahatost i još par bijednih obožavatelja. Trebala bih spomenuti kako čovjek danas ne mora imati osobitu naobrazbu da bi pisao poeziju. Pa se to osjeti ponekad – pa pomisliš: Bože, kako bi ovaj čovjek dobro pisao samo da je nešto u životu i pročitao! Ovako, premeće po ustima dva – tri motiva koja je čuo još u pučkoj školi, pa iznalazi nakaradne rime koje kasnije čita ljudima u tramvaju ili na ulici. Ili nešto još gore, što se meni dogodilo, ali o tome ću pričati kasnije.
Drugi pak pjesnici imaju sasvim suprotan problem: ne mogu oči otvoriti koliko su se napuhnuli od prevelike erudicije! Pa ja kao čitatelj onda pomislim. Bože, kako bi ovaj čovjek dobro pisao samo da je iz svih tih knjiga koje je pročitao još nešto i naučio! Jer takvi, oni znaju samo citirati, samo nizati riječi poput «efemerno», «konsterniran», «afazija», znaju se pozivati na svoju «homerovsku misiju», na svoj «vajldovski cinizam», na svoje intelektualne veze i poznanstva sa svojim književnim uzorima. Kome to treba? Da sam htjela čitati Shakespearea, čitala bih Shakespearea, barem je danas lako doći do knjiga, zašto bih saznavala stvari iz druge ili treće ruke, odnosno iz drugog mozga?
Najviše mrzim kad uhvatim neku zbirku (evo, nedavno sam naletjela na jednu zbirku u svom čišćenju polica, na koju sam već i zaboravila, a to je 2. (slovima: druga) zbirka tog autora), i kad je čvrsto odlučim pročitati, i onda nakon dvadesetak minuta, iako sam uvjerena da čitam, shvatim da tu zbirku samo prelistavam. Niti jedna jedina riječ mi nije ostala u glavi.
Najlakše bi bilo optužiti čitatelja: da, eto, čitatelj nije dovoljno obrazovan/koncentriran/obučen/neštočetvrto da bi shvatio moju zbirku u koju sam ja uložio krv, znoj i suze, reći će pjesnik. Naravno, čitatelj je kriv. Eto, JA sam kriva što su se ti podzemni pjesnici umjesto da drže svoje umotvorine u ladici ili košu za smeće, gdje i pripadaju, odlučili nešto i objaviti, o svom trošku ili nakon što im se netko smilovao. Ja sam kriva što sam im odlučila učiniti doslovce dobro djelo, jer njih nitko ne čita.
A nitko ih ne čita – zašto? Zato što su dosadni ko uš. Zanimljivi su samo sebi i svojoj bližoj okolini. Nama, kojima se nisu niti nastojali približiti nekim univerzalnim motivima, nisu ni najmanje interesantni. Pa ću stoga radije pola sata čitati neki krimić nego neku opskurnu zbirku poezije za koju samo njezin autor i recenzent tvrde da su je pročitali.
Možda još uvijek vrijedi čitati samo klasike, samo prokušane. I tek poneku poetsku zvjezdicu koja zasja na oblačnom nebu suvremene poezije.
Kao što kaže, zvjezdica, ima nekog finog mazohizma u tome…
