Rođen u tako nam dobro poznatom Den Haagu davne 1933. godine, obdaren iskričavim i bliskim stilom, Cees Nooteboom se hrvatskoj čitateljskoj publici obratio preko nekoliko djela: Priča koja slijedi je objavljena 2004. godine u Nakladi Pelago, osim nje objavljen je još i roman Rituali, te zbirku eseja Kako biti Europljanin? Ovaj posljednji roman, „U planinama Nizozemske“ neobičan je cross-over između bajke i autobiografske proze. No što god „to“ bilo, u svakom je slučaju – toplo.
Bila jednom jedna Snježna kraljica...
U također popularnoj Andersenovoj bajci zločesta je Snježna kraljica zatočila Kaia, dok je njegova prijateljica Gerda prevrtala nebo i zemlju ne bi li ga pronašla. Međutim, ovdje imamo Kaia i Luciju, dvoje naprosto bajkovito savršenih ljudi koji (sukladno određenim teorijama, pa i Nooteboomovoj) nisu bili osobito talentirani pa su stjecajem genetike i odgoja postali iluzionisti koji su nastupali s cirkusima i u kazališnim dvoranama. No ono što se dogodilo s cirkusima otjeralo je i Kaia i Luciju iz nizinskog sjevera Nizozemske u brdovite predjele juga te zemlje (radi se o zlokobnom području u kojem vladaju vlastiti zakoni (Divljeg Zapada!), gdje su ljudi običavali nestajati bez traga i gdje nijedno civilizirano pravilo navodno ne vrijedi). U Kaijevo je oko također upao komad – leda, čega drugog – i on se našao zarobljen u dvorcu Snježne kraljice kao jedan u nizu njegovih robova. Lucia je, s druge strane, lutala po nepoznatim krajolicima, tražeći svoju drugu polovicu (i u ovu je priču, prikladno, upletena ona Platonova ideja o ljudima koji su se rasuli po svijetu i proživljavaju svoje živote tražeći onu drugu polovicu koja im savršeno pristaje, a od koje su bili nasilno odvojeni).
No bio jednom i jedan pisac...
No priča možda i ne bi bila toliko spektakularna da se u cestu priče nije upleo i drugi odvojak – priča pisca te priče, Alfonsa Tiburona de Mendoze, koji je sjedeći u praznoj učionici tijekom jednog kolovoza, izmaštao priču o Kaiu i Luciji. Tiburon, Španjolac, daje svoju vlastitu viziju ljubavi, estetske ugode koju pruža savršena ljepota i svih drugih elemenata priče kojima je bio svjedok i tvorac. Njegov je život ponešto drugačiji – on je pisac samo u slobodno vrijeme, dok se u radno vrijeme predstavlja držeći u ruci iskaznicu inspektora za cestogradnju. Njegov je život prošao svoj zenit i njegovo je pisanje ono što mu predstavlja zadovoljstvo, pa makar sjedio u učionici škole čiji je ravnatelj njegov brat. Pisac nam se obraća jezikom koji razumijemo: toplim, neposrednim jezikom kakav vjerojatno koriste svi ljudi na planeti (lekcija o neumitnosti globalizacije?), svjedočeći o problemima kakvi vjerojatno muče većinu svih ljudi. S piscem se vrlo dobro razumijemo (to nije slučaj s njegovim likovima, jer većina se čitatelja ipak ne može poistovjetiti sa slučajem nadnaravne ljepote od koje zastaje dah i za kakvom se ljudi okreću na ulici, ili pak sa situacijom u kojoj sa svojom boljom polovicom možemo telepatski komunicirati).
Što hoće reći?
Cees Nooteboom nam je rekao puno toga: kako pisati priču o pisanju priče i kako tu napisanu priču uvrstiti u priču o pisanju priče (stvaralački proces kao dio umjetničkog iskaza – nije inovativno, no osim namjere, i forma je ono što se u ovom slučaju itekako računa). Kako biti neposredan i samim time nevjerojatno uvjerljiv i iskren – i to nam govori Nooteboom kroz svoje retke. S druge strane – kako vjerovati u svaku činjenicu koju nam poručuje bajka – to nam nije morao ni govoriti, to smo i sami znali.
Post je objavljen 02.12.2008. u 20:16 sati.