Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 25.12.2008.
Spomenari, dnevnici, leksikoni... II.
O Inesinom spomenaru iz 1978./79. koji je u mom posjedu već sam vam pisala. Ines voli hipije, a očito je da su ljudi u socijalizmu bili nešto opušteniji prema drogama, a manje opušteni prema rocku, ili se tako bar da zaključiti iz teksta koji je u svoj spomenar zapisala Ines, a čija je autorica anonimna Žana s Raba. Naslov teksta je „Slabić ili heroj?!“, a ja ga citiram u cijelosti (ispravljene su samo pravopisne greške, koje su mi bockale oči).
Meni je inače najsmješnije u tekstu to kako smo svi bili pomalo blesavi kad smo bili mladi (mlađi?), pa smo bili uvjereni da nas roditelji i drugi autoriteti tlače radi vlastite zabave, a ne radi naše dobrobiti. Svi smo bili takvi, a djelić Žaninog razmišljanja ovim sam putem sačuvala za vječnost (pod uvjetom da internet ne propadne).
Slabić ili heroj?! (Žana, Rab)
Lijepo je biti mlad, veseo, bezbrižan, slobodan ko ptica. Mladi se vole, pišu pjesme, slušaju svoje ploče i žive u nekom svom posebnom svijetu ljubavi, mladosti i muzike.
A da li je taj svijet takav?
Da li je sretan i bezbrižan taj svijet?
Jer svuda oko nas su samo zabrane, kod kuće, na ulici, u školi. Polako nas stežu i uvlače u svoje mreže. Prisvajaju našu bezbrižnost i pripremaju nas za jedan drugi svijet. I kada netko učini pokušaj da raskine mreže zabrana oko sebe nailazi samo na otpor. Na kraju najčešće završi u popravnom domu ili kao narkoman na nekom prljavom trgu. Možda neke zabrane postižu samo suprotno. Da odrasli vole rock, možda mi i ne bi bili oduševljeni njime, da djeci ne brane pušenje, možda i ne bi im palo na pamet da se prave važni s cigaretom. Neke zabrane nam zagorčavaju život, naprimjer, ne smijemo lijepiti postere na zidove naše sobe, jer „uništavamo zidove“, a zar oni nisu ljepši kad nas sa njih gleda Mick Jagger ili Elton John? Kad slušamo ploče ne smijemo da gramofon „odvrnemo do daske“ kako bi mi to željeli jer će se uvijek naći netko kome pop – muzika ide na živce. A da i ne govorimo o ograničenjima izlazaka. To je već priča za sebe. Ako hoćeš navečer u disco, moraš pola sata da skupljaš hrabrost i podešavaš facu da bi to što prirodnije objavio. Naravno neki sretnici i ne vode rat s tim zabranama. No svima odreda mladost i bezbrižnost kvari škola. Jedna obična riječ od 5 slova.....!? a o njoj bi se mogle napisati knjige i knjige. Ništa ne može nametnuti takve zabrane kao ona. Počinje da nas plaši kad prohodamo zato klinci u sirotištu i nemaju djetinjstva. Onda dolazi prvi razred kad ti isti klinci vuku torbe veće od sebe, kljukaju glavice nekom spetljanom matematikom, koja ih pretvara u kompjutere, pa onda ona tjeskoba kad zaželiš da se igraš na suncu, a moraš u sobi da pišeš zadaću. I ona bezbrojna jutra kad žuriš u školu teška srca, jer znaš da nisi ponovio ni jednu lekciju. Onaj požar u tebi kad pod klupom držiš fige pogleda prikovanog za dnevnik. I kad nakon svega toga dođeš kući, sjedneš i utjehu nađeš slušajući Bijelo dugme ili Parni valjak i razmišljaš o ljetu.
A za svaku pobunu nove zabrane i onda najbolje da svoje probleme zadržiš za sebe. Tražiti zaborav u suviše bučnom discu, prkositi bilokome bilogdje i bilokako.
I ako negdje vidite mladića, još dječaka u prljavim trapericama s dugom neurednom kosom kako se besciljno uklapa s gomilom s istim izražajem lica, iste žurbe i izolovanosti pomislite da je on uzaludno pokušavao da raskine mreže zabrana oko sebe.
Možda je on slabić što nije mogao da izdrži, a možda je heroj.
