Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 20.12.2008.
Mala kraljica ljubića
Posljednjih sam dana intenzivno čitala ljubiće autorice Hedwig Courths – Mahler. Ova je slavna spisateljica živjela na prijelazu stoljeća (1867. – 1950.). Čitavog života je živjela u Njemačkoj i na njemačkom je jeziku pisala svoje romane, ponekad i pod drugim pseudonimima (rođena je kao Ernestine Friederike Elisabeth Mahler), kao naprimjer Relham, H. Brand, Gonda Haack ili Rose Bernd.
Iako Wikipedia navodi samo desetak njezinih djela, pomnijim pretraživanjem njezine bibliografije dolazi se zapravo do deseterostrukog iznosa, odnosno preko stotinjak romana koje je napisala Hedwig Courths – Mahler ili neki od njezinih pseudonima. Između navedenih, ja sam pročitala sedam. Nažalost, zbog svog lošeg njemačkog nisam mogla sa sigurnošću pronaći godine izdanja u izvorniku, pa ih donosim samo u hrvatskim izdanjima iz kojih sam čitala. To su:
- Dalek je put do sreće (Weit ist der Weg zum Glück) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
- Zabluda (Auf falschen Boden) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983.
- Skriveno blago ljubavi (Ihr Reisemarschall) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
- Ljubavni čar (Das ist der Liebe Zaubermacht) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
- Prešućena ljubav (Das stolze Scweigen) – Nakladni zavod Matice hrvaske, Zagreb, 1986.
- Nikad nije kasno (Trotz allem lieb Ich Dich) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1986.
- Mala kraljica krzna (Die Pelzkönigin) – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.
Čitajući sam se iskreno jako dobro zabavljala. Ovo je ljubić s prijelaza stoljeća, kada su europska gospoda i dame imali nešto drugačija pravila o tome kako ljubiti jedni druge. Na što se vaša blogerica ili valjala od smijeha ili bučno negodovala, živcirajući se.
Kako Courths – Mahlerica piše isključivo ljubiće, uvijek je u središtu ljubavna veza između dvoje ljudi različitog spola, koja se nalazi pred nekakvom preprekom koja u maniri happy enda bude prebrođena.
Glavni muški lik redovno je nekakav mladi inžinjer koji je ostao siroče od roditelja pa je vrlo siromašan i dok njegov izum (koji će, jasno, unaprijediti poslovanje tvornice u kojoj on radi do te mjere da će svaka mogućnost konkurencije biti izbrisana kao rukom odnesena) ne bude gotov, ne može oženiti djevojku svojih snova, koja je također siromašna. Nadalje, on je, jasno, dobar, stidljiv, častan, lijep kao slika, mišićav i snažan, pametan kao da ga su ga začeli Einstein i Marie Curie i vrlo je plemenit i brižan prema svojoj izabranici. Ako nije inžinjer, onda je mišićavi umjetnik ili nasljednik plemićkog imanja (koji je prije toga bio znanstvenik).
Glavna junakinja je također vrlo lijepa (prava miss universe), redovito ima zlatnu plavu kosu s jakim odsjajem, vitka je i graciozna, siromašna je (jer njezinog oca slabo plaćaju u tvornici u kojoj također radi s gospodinom mladim inžinjerom) i ima površnu i licemjernu maćehu koja želi da se ona što bogatije uda. No naša junakinja nije samo lijepo lice na savršenom tijelu, ona je usto i požrtvovna i plemenita, pomaže ocu i majci svojim radom (kao družbenica plemenitaških gospođa ili pisanjem prijevoda) i kad joj se zatvore vrata za trajnu sreću sa svojim izabranikom (negdje pri sredini romana, kao vrhunac zapleta, na sreću, to zatvaranje vrata ne bude trajno), ona to podnosi šutke, odričući se svake druge mogućnosti za svoju sreću (što će reći, odlučuje biti usidjelica i čekati svog muškarca do svoje smrti).
Glavni zlikovac je redovno vlasnik tvornice ili jedan od sinova vlasnika tvornice, bogati trgovac malograđanin ili zla maćeha. Ili zlosretni nasljednik plemićkog imanja koji do svog naslova dolazi prijevarom. U svakom slučaju, on nije lijep kao slika, najčešće je neki kržljavac a la Gargamel, žgoljo i guravac ili se radi o nekom pohotnom slinavom bogatom starkelji koji misli da je njegovo bogatstvo dovoljno da bi omastio brke na nekom mladom mesu. Zlikovcu nekad pomaže zla maćeha koja s njim u kompi preusmjerava pisma od pastorkinog ljubljenog, širi lažne informacije i uvjerava kćer da bi se trebala udati za bogatog starkelju.
Postoji i par pravila (olitiga klišeja) za pisanje ljubića u Courths – Mahler stilu.
1. čim su se mladi poljubili, to su zaruke. Prostije tjelesne odnose Courths – Mahlerica ne spominje, to se upražnjava tek poslije vjenčanja
2. razvod braka dolazi u obzir, ali tek ako su se muž i žena „ogriješili“ jedno o drugo
3. bolesna supruga je kec na desetku, kamen na papir, to pobjeđuje svaku ljubav
4. djevojka u pravilu ne smije prva izraziti ljubav mladiću, jer to nije dostojno i mora čekati da je on „zgrabi svojim snažnim rukama“.
5. ono što roditelji kažu, to je zakon. Courths – Mahlerica očito nije čitala Romea i Juliju.
6. bogatstvo je fuj, časno siromaštvo je nešto fantastično, osobito kad se nakon toga prljavo obogatiš.
7. svaki osjećaj se može izreći rumenjenjem: i neugoda, i frustracija, i ljutnja i zaljubljenost.
No zašto pričam bezveze kad sve to mogu i ilustrirati:
„- Keti!
Prvi ju je put nazvao po imenu. Lagano je zadrhtala, i ponovno se zarumenjela, a da se pritom nije usudila izreći ni riječi.
Mladić ponovi njezino ime glasom punim čežnje, a to u njezinom srcu probudi neizmjerno blaženstvo. Ovladana silinom osjećaja pala je bez snage na kamenu klupu, i pogledala ga očima koje su odavale njezine misli. Nijemo je sjeo kraj nje i zagrlio je, čvrsto i toplo. Osjeti da je zadrhtala, pa tiho pritisne usne na njezine. Ona to dopusti, lagano uzdahnuvši, a on je poče nježno grliti ispijajući njene usne kao da ispija snagu iz izvora života. Uvijek ponovno njihove bi se usne našle u neizmjernom blaženstvu. Samo su njihove oči gorjele dubokom, snažnom ljubavlju i srećom. Sjedjeli su tako neko vrijeme, zaboravljajući na sve oko sebe.“
Zašto je čitanje romana Hedwig Courths – Mahler meni predstavljalo takvo zadovoljstvo, kad bi i nepažljivijem čitatelju (zapravo, čitateljici, mislim da u stopostotnom broju ove romane čitaju žene) iz aviona bilo jasno da se radi o književno ne osobito vrijednim tekstovima?
Možda baš zato (osim što mi žene kao budale padamo na happy end u ljubavnim romanima), čitala sam ove romane strogo zanatski i kad sam izbacila sve suvišne riječi i kićene izraze (na koje, priznajem, nisam obraćala baš puno pozornosti; da nisam, čitanje bi mi previše išlo na živce), mogla sam jasno promatrati varijacije u špranci na temelju koje Courths – Mahlerica piše svoje romane. Svaki je od njih jasno strukturiran i kao takav savršen za svrhu kojoj je namijenjen: da bi se žena koja čita rasplakala, nasmiješila i raznježila nad pričom o dvoje zaljubljenih.
