„Plava krvna zrnca“ nisu prva zbirka pripovjedaka ovog plodnog (iako u pretežnoj mjeri dramskog) pisca – 1972. godine objavio je zbirku „Okus mesa“, a potom 1975. godine „Surove kazališne priče“. Osim tri romana za djecu, čitavo svoje stvaralaštvo Dubravko Jelačić Bužimski posvetio je pisanju dramskih djela poput „Gospodara sjena“, „Donadinijeve smrti“ ili „Poštar zvoni samo jedanput“, od kojih su neke objavljene u knjizi pod naslovom „Sjene“. Ovu zbirku bismo mogli nasloviti i „zagrebačke priče“ – priče koje su nastale u svezi s piščevim rodnim gradom u posljednjih dvadeset godina stvaralaštva.
Ove priče govore o Zagrebu na način na koji o njemu mogu govoriti samo pisci rođeni u njemu. Autor se također kroz likove profesora Krapića („Erotska vrpca profesora Krapića“) i posljednje pripadnice zagrebačke aristokracije (u priči „Plava krvna zrnca“) posvećuje i problemima prolaska vremena, promjeni koja zahvaća relikte prošlosti i uništava ih bez milosti. To je možda najvidljivije u zakrivenim gradskim dvorištima i stanovima u starijim dijelovima grada. Da je autor izrazito fokusiran na kazalište, progovara i priča „Totalni teatar“, no i više od toga: Bužimski se bavi „malim ljudima“, pričama koje potiho pričaju s margine društva, kojima možda i nećemo imati prilike biti svjedocima kroz stranice novina, časopisa ili kroz televizijske minute, ali koje svi, bez obzira na pripadnost, duboko razumijemo i osjećamo kao svoje ili kao priče svojih najbližih. Upravo u toj bliskosti izraza i emocija možemo i priče Dubravka Jelačića Bužimskog doživljavati svojima – upravo zbog toga vrijedi ih čitati.
Post je objavljen 03.12.2008. u 20:17 sati.