Povijest ljudske gluposti

Kažu je izjavio sljedeće "rob ne sanja slobodu, već roba kojeg će zvati svojim".
Nemam sumnje da je Ciceron tom tvrdnjom branio vlastiti robovlasnički status, ali je isto tako izrekao kolosalnu istinu o ljudskoj prirodi.

Robovlasništvo nikad nije izašlo iz mode. Dan danas se ljudi ne zavaravaju demokracijom u kojoj čame u "slobodi vlastite volje", dok plaćaju poreze na sve i svašta, dok plaćaju i nadoplaćuju ono što su porezima već preplatili
jer na primjer...

Porezom plaćaš zdravstveno osiguranje, ali teško bi, u našem zdravstvenom sustavu, ozdravio bez dopunskog zdravstvenog osiguranja. Ali unatoč tom duplom osiguranju, od kojih jedno plaćaš porezom a drugo direktno iz vlastitog novčanika, i dalje moraš platiti participaciju na lijekove. Ima li razloga sumnjati da si lijek platio dva puta a onda još malo i participirao u cijeni?

Ljudi danas, u Ciceronovoj istini, ne traže slobodu od nameta, već traže položaj u kojem će ih ti nameti hraniti, jer Ciceronov rob ne traži slobodu u kojoj će raditi, već robovlasništvo u kojem će drugi rob raditi za njega.

Pitate se zasigurno, kako uz toliku nadoplatu svi ti sustavi rade na rubu gubitka? Odgovor jer jednostavan, ljudsku bagru nitko ne može namiriti, a svi težimo članstvu u bagri.
Problem je i što nad bagrom ima bagra! Vjeruje li itko da sustav koji živi od liječenja želi zdravlje? Koliki naivac moraš biti? Pa kad "zdravstvo" zaželi povišicu, nadoda još koju "bolest", pa nadoda još "lijekova", pa da ne bude sumnje u kupnju, kupit je mora bagra na nižoj državnoj razini. Uostalom, zar nije sam Mussolini rekao da bi se fašizam trebao zvati korporatizam? Ustroju društva putem udruženja - korporacija - vlasnika kapitala i različitih kategorija radnog stanovništva (robova).

Demokracija je u biti idealno robovlasničko društvo, razvijano 5 tisuća godina do današnjeg savršenstva. Društvo koje ne stvara nove Spartake i u kojem se svaki rob osjeća krivim za svoj status, jer mu otac nije zaradio bogatstvo koje bi mogao trošiti, jer se ne osjeća sposobnim za napredak, niti dovoljno pametan za boljim školovanjem...

Ipak teško je zanemariti istinsku ljepotu demokracije, jer u toj ljepoti se skriva njena moć.
U demokraciji se čovjek uistinu osjeća slobodnim
bez obzira što nije.
U demokraciji čovjek uistinu osjeća da može birati
bez obzira što ne može.
I u demokraciji čovjek osjeća da ima pravo na vlastito mišljenje
bez obzira što definitivno nema.
Baš kao što je rob u prošlosti stekao naviku nošenja tragova šibe koja ga drži u pokornosti
tako i današnji stekao naviku vlastitog zavaravanja, koja mu pomaže u preživljavanju.