Povijest ljudske gluposti

Vjerujem da su mnogi na You Tube kanalu vidjeli lansiranje Muskove rakete Spcex i njegovo slijetanje doslovno na isto mjesto. Nema sumnje da je snimka impresivna, jer jednostavno tako nešto nismo još vidjeli, ali imali li mjesta čuđenju, šoku, nevjerici, oduševljenju?

Podvig Muskovog genija, ili genija njegovog tima, u sebi ne skriva nikakvu novu tehnologiju, osim možda kojeg novog kineskog čipa.
Ono što smo, u biti, gledali je preciznost dviju tehnologija prošlog stoljeća, odnosno nacističke raketne tehnologije i Teslinog bežičnog prijenosa signala.
Vjerovali ili ne, to je to! bilo mi je stoga malo tužno gledati oduševljenje Muskova tima u komandnom centru, nakon završetka cijele operacije.

Što smo s tim dobili?
Cilj cijelog pothvata je stvaranje višekratno upotrebljive letjelice za dosezanje orbite, i tako smanjili cijenu tih operacija.
Pa ipak, takvu letjelicu smo već imali, bija je to Space Shuttle, prekrasna letjelica koja se uzdizala u orbitu snagom raketnog pogona, a vraćala se svojom aerodinamikom i slijetala na pistu elegantno poput princeze.
Ispalo je ipak da je cijeli koncept nesiguran i opasan pa se od njega odustalo. Ipak imam pitanje, čini li vam se da je ovaj sistem slijetanja siguran? Znam da su astronauti pomalo suludi u svojoj hrabrosti, ali sumnjam da će uskoro ijedan sjesti u raketu koja tako prizemljuje.

Naravno i da je dodatni problem što, najveći dio tereta svakog lansiranja čini gorivo. Muskova raketa taj problem potencira, jer osim za polijetanje, sad mora imati gorivi i za slijetanje. A što će smanjiti dozvoljenu kilažu tereta koji se prevozi u orbitu i povećati njegovu cijenu.
Osim što će ova tehnologija, ako se bude koristila, mjeriti svoju korisnost u cenat gore cenat dole, moramo reći i da ne posjeduje nikakav istinski tehnološki napredak za ikakva putovanje izvan naše orbite.
Sažetak? Tu smo, više manje, gdje smo i bili.