Povijest ljudske gluposti

Ako želiš kontrolirati ljude i narode, obećaj im mesiju i oni će ga čekati stoljećima i tisućljećima.

Isus je u Židova bio mesija tek kratko vrijeme, ne zato što "nitko nije prorok u vlastitom selu", već zato što je poražen. Po židovskom shvaćanju mesija, ili pomazanik koji treba osloboditi narod Izraela, je poslan od boga, te po logici stvari ne može biti poražen.

Sam poraz kao i kontradiktorna činjenica da je Jošua ben Jozef bio ratoborni Zelot, nije spriječilo njegovo uzdizanje u status ni manje ni više nego dobrohotnog boga, od strane već spomenutih, "onih koji žele kontrolirati ljude i narode", pa je ovo još jedna priča kako je čovjek postao bog.

Kršćanski monoteizam je skovao čovjek odgojen u henoteizmu. Pavao stoga, sukladno svome nauku kaže.. "iako ima puno bogova, kao što i ima puno bogova, za nas postoji samo jedan". Isus uistinu kaže da je on sin Ela, odnosno boga (u svim lošim prijevodima biblije), ali ne i kojeg boga! U okružju politeizma Rima i henoteizmu Židova, biti sin nekog boga nije bila nikakva novost a još manje čudo, zbog toga otac i doktor crkve Euzebije iz Cezareje, u pismu rimskom caru kaže "naš je isti kao i vaši, zbog čega nas progonite?".

pa tko su to "isti" naši i vaši?

To su oni koji se spominju u knjizi postanka kad se kaže "A bijaše tada divova na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu s kćerima čovječjim, pa im one rađahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu."
Silni ljudi os starine na glasu su polubogovi, opisani u svim mitologija, poput npr. Herakla, tako da sama biblija potvrđuje grčku mitologiju. Mnoge također zbunjuje spajanje dviju različitih informacija u jednoj rečenici jer, " bijaše tada divova na zemlji; a i poslije" treba odvojiti od informacije od "prije i poslije" odnosno "kad se sinovi Božji sastajahu s kćerima čovječjim, pa im one rađahu sinove" jer nisu kćeri čovječe rađale sinovima božjim divove, to bi uostalom bilo i fizički nemoguće.

Kršćanstvo je željelo svog boga, jer Jahve je već bio bog Židova i Muslimana, a vlast je slast koja se nerado dijeli.

Izgleda da Jošua ben Josef, kao idealni kršćanski kandidat, nije za života uspio dokazati da je on bog, sumnjam da mu je to i bila namjera, morali su to učiniti ljudi tristo godina kasnije.

Priča je započela promjenom imena u njen grčki oblik "Isus", kako bi se razlikovao od tisuće Jošua, kao jednog od najpopularnijih židovskih imena. A završila 325 godine uspostavom "Nikejskog vjerovanja" na prvom ekumenskom crkvenom saboru u Nikeji.

Začinjen platonizmom i neoplatonizmom, Nikejsko vjerovanje podržava istodobnost sina s ocem, stvarajući tako boga po sistemu "tri u jedan" i vjeru blisku europskom svjetonazoru.

Sam sabor je bio okićen masom poznatih likova, pa tako osim već spomenutog Euzebija, koji se tu puno nešto premišlja, najupečatljivije je bio Prezbiter Arije. Arije je podržavao mišljenje da je Sin podređen Ocu, pa je nakon sabora protjeran u Ilirik, te se zbog toga na Balkanu Arijanstvo dugo zadržalo. Bio je tu i "naš" Jeronim, te da slika bude kompletna, i popularni Sveti Nikola.

Tako je osim boga, crkva dobila i mesiju, koji su joj obećavali samostalnost te dug i bogat život.