Povijest ljudske gluposti

Henry Kissinger jednom je prigodom rekao kako nije pametno biti neprijatelj Amerike, ali da je pogubno biti njen saveznik.
Kako je biti neprijatelj Amerike, saznale su nekoliko najsiromašnijih zemalja svijeta Vijetnam, Laos, Afganistan, Jemen i tako dalje.
Kako je pogubno biti i saveznik i neprijatelj Amerike, saznao je Irak
Kako je pogubno biti američki saveznik, upravo doznaje Ukrajina.

Iako su od majdanskih događaja Amerikanci uložili 300 milijardi dolara u Ukrajinu, Amerika samo po sebi nije u recesiji, jer uložen novac se vratio u američku vojnu industriju i obogatio sve koji su s njom u vezi, to je onaj bum milijuna vrijednih nekretnina koje posljednjih godina niču u okolici Washingtona DC, a o kojim sam već pričao. Činjenica je i da uložen novac izvučen iz federalnih rezervi je u biti dug, koji se neumoljivo približava četrdeseto trilijardi (po američkom sistemu brojanja) izmužene iz besmrtne i nepresušne krave muzare zvane FED.

Dok su gledali američkog lidera u Rey Ban cvikama, kako se rukuje sa zrakom, kako imenuje pogrešna imena i zove već davno mrtve ljude, europski političari su rekli "to je naš vođa, to je naš uzor!" i slijedili Bidena na svaku stranputicu na koju ih je vodio.

Nije se doduše pristojno rugati starijim ljudima, ali bi Amerikanci trebali naći nekoga pristojnog i sa srcem, koji bi Joa primio za ruku i odveo do najbliže stolice, kako ne bi pao.
Ali je nepristojno od europskih političara reći da ih nije briga što narod govori i misli, i da će podržati Ukrajinu usprkos njima.

Oružje kojeg su Europljani poslali u Ukrajinu i koje je u Ukrajini spaljeno, stvoreno je od pravog novca, zarađenog proizvodnjom i trgovinom, i za razliku od američkog posuđenog od tko zna koga i koje će se vratiti tko zna kada, Europski ima svoju težinu.

Težina tog novca se ovih dana, valja traktorima po europskim ulicama, i više se nijedan europski političar ne osjeća sigurno. Dijete pedofilske traume se ovih dana osjeća kao Jupiter, ili u najmanju ruku kao Napoleon, želi poslati svoje i europske vojnike u Ukrajinu.
Pogrešne odluke su dovele do panike, a panika je zapjenila usta zbog mržnje. Ali dovoljno je bila brza reakcija Moskve, da se svi poklope ušima i počnu mantrati "ne mi, ne mi", dok je naš anemični, u Parizu, poručio da će on objasniti Ukrajini kako se pobjeđuje.

Hoće li hrvatski vojnik potražiti "treću sreću" u srazu s Rusima? Nakon Napoleona, Prvog svjetskog rata, Hrvati su svoju treću sreću potražili u Drugom svjetskom ratu, četvrti pokušaj si možemo priuštiti samo ako nam noge smrde do neba i ako zaključimo da smo "tu" za quraz i totalno nepotrebni, pa je onda i bolje da nas nema.