Povijest ljudske gluposti

EU i Veliku Britaniju trese gospodarska i energetska kriza, raste socijalno nezadovoljstvo, u tijeku je potpuna deindustrijalizacija, najprije Njemačke kao “lokomotive” europskog gospodarstva, zbog čijih se industrijskih proizvoda većina ostalih zemalja članica olako prebacila s realnog na uslužni gospodarski sektor, odričući se vlastite industrije.

Europska unija, koja je „popušila“ američku propagandu o klimatskim promjenama, danas, za razliku od SAD-a, kojoj to ne pada na pamet, pokušava prednjačiti u razvoju zelene tehnologije. Ali Europa nema ni prostornih ni klimatskih uvjeta za instaliranje, na svome teritoriju, tolike količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kakvu traži suludo ambiciozni europski “Green Deal”.
Nema dovoljno prostora ni za problematične solarne panele koji zahtijevaju ogromne površine i koji postupno oduzimaju zemljište potrebno za proizvodnju hrane, a nema ni prostora za otvaranje rudnika i preradu izvađene rude u cilju ekstrakcije litija i rijetkih metala potrebnih za tehnologiju zelene transformacije. Niti te rude u Europi ima u isplativim količinama.

Osim toga, od samog početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno da Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljeni i infrastrukturno u mnogim dijelovima ekstremno izgrađeni europski okoliš.

Sada kada se europska zelena revolucija donošenjem i stavljanjem u funkciju paketa mjera koji je donijela Europska komisija pod nazivom “Fit for 55”, kojim bi se u rekordnom kratkom vremenu postiglo rezanje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a s ciljem smanjenja emisija CO2 do 2030. od nevjerojatnih 55 posto u odnosu na stanje iz 1990., postaje sasvim očito da Europa zbog nedovoljne količine sunčeva zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtijeva nova ambiciozna zelena politika.

Ali zlonamjerna američka politika se tu nije zaustavila, uništavanje europske ekonomske moći želi dokrajčiti, najprije izmišljenim, zatim potaknutim te na kraju debelo financiranim ratom u Ukrajini (91 milijarda $, do sada), koji će EU odvojiti od jeftinih ruskih energenta, u cilju prisvajanja EU industrije. SAD već danas nudi porezne i energetske povlastice za sve tvrtke koje iz inozemstva odluče prebaciti proizvodnju na američko tlo.
Istovremeno SAD vodi suprotnu unutrašnju ekonomsku politiku, pa tako tekst američkog Bloomberga od 7. studenoga pod nazivom “US Quietly Asks Banks to Keep Some Ties With Russia”, u kojem se govori kako američka vlada, odnosno State Department, u kuloarima poziva američke velike banke da ne odustaju od suradnje s pojedinim strateškim ruskim tvrtkama. “… Vlada moli takve banke poput JPMorgana i Citigroup da nastave s pružanjem usluga s određenim predstavnicima ruskog biznisa: novčane transakcije, konverziju itd. … Radi se o Uralkalija, FosAgru i Gazpromu…” Cilj je minimiziranje negativnih posljedica američkih sankcija za sam SAD, pri čemu se ovo pravda činjenicom kako SAD nije uveo totalne sankcije protiv Rusije.

U takvim okolnostima, svjestan mogućeg kraha njemačke industrije i posljedičnog pritiska predvodnika krupnog biznisa, savezni kancelar Olaf Scholz donio je odluku o posjetu Kini usprkos tomu što je SAD upravo pokrenuo novi hladni rat s tom zemljom, koji će dodatno samo eskalirati i zbog čega Washington, pregovorima s Rusijom u Ankari, želi sukob u Ukrajini ponovno staviti pod nadzor u smislu izbjegavanja, ne daj Bože, totalne eskalacije rata s Rusijom, od čega bi na kraju trijumfirala samo Kina.

Ovaj ambiciozni američki plan ne bi imao nikakve šanse bez obilate pomoći europskih političara tipa Ursula von der Leyen ili Olaf Scholz, a i ovako bi Amerikancima ovo moga biti prevelik zalogaj.