Povijest ljudske gluposti

U doba mršavih ljudi, debeli ljudi su bili ideal ljepote, pa ako se pitate zašto na srednjovjekovnim platnima ima toliko golih debeljuca,, to vam je odgovor. Postoji doduše još jedan razlog, a taj je da umjetnici iz ranog srednjeg vijeka nisu koristili modele, a kako je ženska golotinja bila tabu pa se i intimni odnos odvijao u debelom mraku, umjetnici su slikali ono što znaju; muško tijelo s golemim grudima! A „tamo dolje“ su ionako znali da ne postoji ništa. Oni koji su dobro poznavali žensko tijelo, poput španjolske i ine inkvizicije, bili su „umjetnici“ sasvim drugog profila.

U doba mršavih ljudi kad su debeljuce bile top modeli, bilo je doba kad se nije moglo „ne vjerovati“ pa se vjerovalo po sili zakona. Ali u doba mršavih ljudi, to i nije bio neki problem, jer su ljudi bili nepismeni a mise su se ionako izvodile na latinskom, kojeg su znali samo visoko učeni ljudi i đavo. Pitate zašto đavo? Pa iz srednjeg vijeka postoji zapis egzorcizma nad jednim seljakom, a egzorcizam se također izvodio na latinskom, gdje je svećenik optužio vraga da nije pravi vrag, jer slabo priča latinski, na što mu je vrag odgovorio „probaj ti pričati latinski s ovim seljačkim gubicama“.

U kasnijem srednjem vijeku, kad su ljudi postali kultiviraniji i deblji i kad su naučili čitati, crkva je jednostavno zabranila posjedovanje (pa naravno i čitanje) biblije, a top modeli su postali malo mršaviji.

I danas, kad bi vjerovanje (i ne samo ono religijsko) trebalo biti stvar prošlosti, vjerovanje egzistira na najnevjerojatnijim mjestima. Osim covida koji je top tema današnjice i koji se, vjerovali ili ne, bazira na vjerovanju ovim ili onim stručnjacima a rijetko i nikad na osnovu vlastitog zdravog razuma kojeg bi trebali potkrepljivati vlastite zdrave oči. Postoji vjerovanje u, top temu, klimatskih promjena, koje za razliku od modernih top modela, postaje sve „deblje“. Upravo na temu klimatskih promjena, jedan mi je kompić poručio „ne znam odakle ti podaci al ja ti ne vjerujem“. E pa kompa, nije stvar u vjerovanju ili ne, već u znanstvenim činjenicama! Najsmješniji su mi stoga oni koji, bez da trepnu okom, kažu „ja vjerujem u znanost“,, jer upravo je znanost ona koja bi trebala izbrisati vjeru, ali nije! Zašto?

Danas u doba mršavih top modela koje je moderna estetika ukrasila prevelikim guzicama, imamo masovne medije. Od doba kad je izumljen tiskarski stroj, pisana riječ je služila širenju znanja, ali i propagande, danas služi uglavnom propagandi dok se znanje širi u uskim i zatvorenim krugovima, koje ne spominje nijedna turska sapunica.

Dakle masovni medij, kao što smo vidjeli na slučaju covid i klima, rade na sistemu „ponavljaj laž dok ne postane istina“, što je, više manje, poznato svima kao izum nacističkih inovatora.
Taj sistem je sličan sistemu učenja stranih jezika u snu, jer više nitko ne obraća pažnju, ali uši čuju a mozak pamti.

Pavlovljev eksperiment sa psima (koji sline kad vide hranu) je pokazao da sline i na zvuk zvona, ako im dovoljno dugo zvoniš upravo prije no što im daš hranu. Što je dakle ovdje sporno? Hrana je istina jer je možeš pojesti i biti sit. Zvuk zvona je laž, jer ga ne možeš pojesti i biti sit. Međutim ako je dovoljno puta ponoviš, laž postane istina i čovjek reagira instinktivno i, poput psa, agresivno, ako mu tu istinu (zvuk zvona a ne hrana; dakle laž!) pokušaš uskratiti. Najveća je stoga ludost izjava „ja vjerujem u znanost“.

Ali u dobu mršavih modela s velikim guzicama, „znanost“ je postala kurva kojom se manipulira u korist propagande koju nam serviraju oni „koje smo demokratski izabrali“, a koji reagiraju poput Španjolske inkvizicije (nasilno i covid putovnicama) ako ih optužiš za laž. Ali za demokraciju je Oscar Wilde ionako rekao „da nečemu služi, ne bi nam je dozvolili“.