usputno svjedočenje

petak, 03.09.2021.

PARTIZANSKA KROJAČICA

Pola života u Jugoslaviji jedna me je pojava iritirala i smatrao sam je društveno izrazito štetnom.

Na čelu gotovo svih velikih poduzeća i javnih službi nalazili su se „provjereni kadrovi“.

To je značilo bivši partizani, prvoborci, često članovi Saveza komunista.

Moja generacija i ja zamjerali smo im nedovoljnu ili nikakvu stručnost za odgovorne pozicije koje su zauzimali, da su svjedodžbe stekli u večernjim školama i na partijskim kursovima.

Problem se ipak neumitno ublažavao i situacija u vezi s njim poboljšavala. Od sedamdesete pa nadalje uočljivo se nastojalo da velike i značajne sisteme poput „Rade Končara“, „Đure Đakovića“, zadarskog SAS-a ili Grada Zagreba vode ljudi koji su tome dorasli.

Bilo je neizbježno da se zahtjevi kritičara ostvare. Biologija je radila za nas. Partizanska generacija je bukvalno izumirala, pa je osamdesetih došlo vrijeme da se i fizički uklone s društvene scene.

Svega toga prisjetio sam se gledajući osmominutni prilog sa stogodišnjom tetom Nedom, majkom prijatelja Nikše, izrađen i postavljen u okviru projekta „Ženske priče“.

https://www.youtube.com/watch?v=zRF3PQsS5pQ&t=18s

Stogodišnja teta Neda vrlo suvislo i s preciznim i točnim podacima iznosi svoju životnu priču. Prije Drugog svjetskog rata izučila je šnajderski zanat. Otišla je u partizane i ondje bila krojačica. Ratovala je sa šivaćom mašinom!

Nakon rata se udala, izrodila dvoje djece i sretno živjela kao supruga, domaćica i majka. Međutim, Centralni komitet je tražio da se društveno angažira, da preuzme socijalno osiguranje, što je ona kao član Partije i učinila. Poslušajte pozorno svaku riječ na samom kraju četvrte i početku pete minute… Zašto je to Partija od nje tražila? „…sa određenim zadatkom, a taj zadatak je bio…“ Koji je bio taj zadatak? „…da se ta ustanova učvrsti I postavi kako treba…“!

Pojava s kojom sam započeo ovaj zapis nakon ovog se usputnog svjedočanstva može sagledati i na drugi način: što su oni koji su vodili jugoslavensko društvo uopće mogli? Pa stručnjaka naprosto nije bilo! Što se moglo drugačije?

Što se tiče stručnosti, partizanska generacija nije se mnogo ni bitno razlikovala od one koa je nakon 1990. preuzela hrvatsko društvo i gospodarstvo. Maršal Tito bio je predratni bravar, a Mika Špiljak postolar. Nakon 1990. su navrli pizza-majstori, vodoinstalateri, šoferi i slični obrazovni profili. Ipak, svjedodžbe večernjih škola garantirale su solidnije znanje od diploma Prometnog fakulteta, a dvomjesečni partijski kurs je vjerojatno bio instruktivniji od višesatnog studiranja na banjalučkih fakultetima.

Postoji bitna razlika između te dvije generacija, načina preuzimanja društva i privrede, te tako i njihovih nužnih posljedica. Razlika je bitna, krucijalna, ogromna poput Himalaja. Ne, partizani nisu preuzimali poduzeća za kunu ili tako da će same firme otplaćivati kredite novih vlasnika, javne fondove da bi ih ispraznili ni robne rezerve da bi nestale. „Određeni zadatak“ pred teta Nedom, krojačici koja je protiv svoje volje upućena voditi socijalno osiguranje nije bio da isprazni nagomilane mirovinske račune, nego „DA SE TA USTANOVA UČVRSTI I POSTAVI KAKO TREBA“. Naizgled sitna razlika, samo jedna suprotnost, ali zaslužila da se ispiše velikim slovima.

- 05:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>