utorak, 13.10.2020.

vojničke priče




IZGRADNJA AUTORITETA


Od prvog dana u vojsci i bez ikakve namjere počeo sam stjecati zavidan autoritet, ugled i poštovanje među vojnicima.

Zamjetno više od polovine vojnika bili su s Kosova, gotovo svi mladi momci, jedva punoljetni. Kako je ondje odakle su došli uobičajeno da su drugi u mojoj tadašnjoj dobi već bili glave obitelji s četvero do petero djece, a kako su odgojeni da poštuju starije, tako su to bez razmišljanja primijenili i na mene. U početku, dok još nismo naučili kako se ostali zovu, zvali su me „Djede“ ili „Čiča“.

Druga osnova na kojoj su me uočili i cijenili bili su brkovi. Brojnim mladcima su brkovi bili nešto što su nestrpljivo čekali da im izraste, svakodnevno brižno odmjeravali svoje paperje, te su moji bili vidljivi znak da sam dostigao status koji su priželjkivali. Kako bi rekao Ante Tomić - što je muškarac bez brkova? Neki su me zvali „Brko“.

Dobar broj vojnika jedva su imali osnovnu školu, a one s diplomom se u četi od stotinjak ljudi moglo izbrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su me zvali i „Učo“.

Autoritet mi je porastao kad se pročulo da sam u civilstvu novinar, a kad se još raširilo da sam novinar „Starta“ pojavile su se i naznake obožavanja. Za njih je novinar „Starta“ bio onaj koji se uobičajeno družio s pjevačicama i glumicama, masovno tucao manekenke i fotomodele aktova. Nisam ih razuvjeravao.

Da sam novinar saznalo se po tome što sam svakodnevno primao poštu, i to ne bilo kakvu. Bio sam vrlo blizak s Marom, tajnicom redakcije „Svijeta“ i ona je svakodnevno spakirala u veliku kovertu sve što je taj dan „Vjesnik“ izdao i poslala mi. Za razliku od onih koji su primili pismo svaka tri mjeseca, meni su stizala svakog dana. Za razliku od uobičajenog pisma, meni je stizala pošilja od dvije-tri kile. Naposljetku, bile su to novine. „Sportske novosti“, roto western-romane, „Vikend“, „Studio“ i slično sam odmah podijelio, a druge novine nakon što sam ih pregledao, pa je uvijek kao slučajno bilo oko mene nekoliko vojnika kad sam otvarao pošiljku, a drugi su nastojali da smo u dobrim odnosima. Nadimak u skladu s tim bio je „Novinar“.

Značajni trenutak u učvršćivanju položaja među sudrugovima dogodio se kad je na mene prvi put došao red na operem zahode. Bez krzmanja i primjedbe dohvatio sam kantu za vodu, kantu sa sredstvima za pranje i dezinfekciju, četku i metlu i otišao u veliku zajedničku toalet-prostoriju. Tek što sam napunio prvu kantu s vodom i izlio je u prvu kabinu s čučavcem priskočilo je pet-šest mlađih momaka koji su se kao slučajno našli u blizini, uz umivaonike i kao gledajući se u ogledala iznad njih, oteli mi sve iz ruku i odlučno me izgurali na hodnik. Ja sam se kao opirao, pustite me da obavim svoje zaduženje, ali za njih o tome nije bilo ni govora. Zar si zato išao na fakultet i diplomirao da pereš usrane zahode?! Iš! Dvojica-trojica su me izgurala na hodnik i zatvorili vrata da se ne mogu vratiti i tako do kraja vojnog roka više nisam došao ni blizu kanti i četkama. Svaki put kad je na oglasnoj tabli izvješeno da je moj red očistiti zahode i praonice osvanuli su čisti kao da su se za njih pobrinuli nevidljivi dobri duhovi.

Koliko je to bio prijelomni trenutak svjedoči slučaj Srđa Jakšića, dubrovačkog advokata. Kad je gosparu uručena kanta i četka s gnušanjem ih je odbacio zgražajući se: zar sam studirao da bih prao usrane zahode? Ta ja sam advokat! U narednom trenutku su ga šutirali po praonici, prolili mu kantu s vodom, oteli četke i igrali s njima nogomet, jurili srati pored rupe u zahodu koji je upravo oribao i slično, dok im je pokušavao objasniti da je u pravu, da je opravdano revoltiran i pravedno se buni, što ih je samo dodatno uveseljavalo. Prozori spavaonice moje baterije gledali su izravno u prozore spavaonice njegove baterije. Narednih jedanaest mjeseci, prije nego smo ugasili svjetlo zbog odlaska na spavanje, svake večeri smo imali priliku gledati kako u susjednoj zgradi mularija razvlači Jakšića, razbacuje mu posteljinu, razvaljuje krevet, dodaje se s njegovim stvarima, mlati ga jastucima, čupa za kosu i slično, dok ih je on neumorno opominjao da su neodgojeni, da nije u redu što rade, da nije lijepo kako se ponašaju i slično, što je njima davalo samo dodatne poticaje. Kroz neko vrijeme nam je dosadilo i gledati, pa bi pred spavanje, usput i nenamjerno, samo registrirali da opet gaze i razvlače Jakšića. Vremenom sam mu se počeo diviti: koliko god ga maltretirali, nisu ga uspijevali slomiti, što god mu radili on je uzvraćao samo riječima, pokušavajući ih urazumiti. Da sam ja bio na njegovom mjestu vrlo skoro bismo drugačije razgovarali, a na njegovom mjestu bih se prisjetio da imam više novaca nego svi mučitelji zajedno i zaposlio šest-sedam najkršnijih i najopakijih tipova u kasarni da ulete u spavaonicu i uvedu reda kad napasnici krenu.

Od svih momaka s Kosova znao sam samo za dvojicu koji su diplomirali. Jedan je bio advokat iz Prištine, izraziti homoseksualac koji to na moje početno čuđenje nije nimalo skrivao i okomio se na mene. Kad sam vidio da ostali Kosovari ne reagiraju, prestao sam se čuditi. Pri svojim nasrtajima bio je izrazito neugodan. Bio je iz druge čete, pa mu se prilika pružala samo kad smo išli u blagovaonicu ili u rijetkim prilikama kad su nam se rijetki slobodni sati poklopili pa me zatekao u kantini. Najgore od svega bilo je da mi se fizički prilijepio, unosio u lice, zalijevao me pljuvačkom dok je govorio i neprekidno me dodirivao. U početku sam mu pokušavao smireno objasniti da me se okani, pokušavao biti obziran da ga ne povrijedim, pokušavao se izvući da tada poznatu doskočicu da mi je odnos prema pederima jednak kao prema milicajcima: nemam ništa protiv njih dokle god me ne diraju. Što sam ja bio obzirniji to je on bio gori. Kad me počeo hvatati za šlic i to ne obazirući se koliko je prisutnih uokolo, prevršio je mjeru. Upozorio sam ga da prestane. Nisam znao je li glup ili su mu spermići toliko navrli u glavu da se ne može obuzdati ili se pouzdavao u to što je bio krupniji. Upozorio sam ga da ću ga mlatnuti. Samo se glupo keserio. Kad je u narednom trenutku posegnuo za mojim šlicom, kroz tkaninu me uhvatio punom rukom i čvrsto stisnuo do bola, tresnuo sam ga iz sve snage. Pomoglo je što nije računao da ću ga zaista udariti i samo se složio na tlo. Nekolicina vojnika iz okoline je priskočila da mu pomogne ustati, ali on nije mogao doći sebi ni osoviti se na noge. Okrenuo sam se i udaljio s mjesta sukoba ne čekajući da vidim kad će ga uspjeti oporaviti. Bio je to nužan precizan kirurški rez: do kraja vojnog roka me je izbjegavao i držao se daleko od mene, a poštovanje prema meni je raslo kako se priča širila. Čovjek koji obara jednim udarcem!

Sličan događaj dogodio se oko mjesec dana kasnije. Čekajući u redu za jelo većina mlađarije se natezala, gurkala, zafrkavala na sve moguće načine. Ja sam vadio iz džepa knjigu i smireno čitao. Obično su me u svojim zezancijama zaobilazili i preskakali, no jednom prilikom mi je netko iza mene gurnuo u okovratnik trulu, gnjecavu jabuku. Nisam znao je li to napravio onaj neposredno iza mene ili preko njega netko iza njega, ali nisam premišljao. Okrenuo sam se i odvalio najbližem šamarčinu da je pao na dupe. Svi su se sledili. Momak s poda je pokušao: „Nisam ja…“ U savršenoj tišini sam rekao da me svi čuju: „Ne tiče me se. Ako si iza mene, onda pripazi da me nitko ne dira!“ Zapravo mi je bilo drago što nije nastavio i pokazao na nekoga drugoga da je krivac jer bih bio prisiljen satrti još nekoga. Tako se uz priču da obaram jednim udarcem proširilo i upozorenje da sam lagan na okidaču. Prostor privatnosti oko mene se proširio i pojačao. Svi su dobro naučili kojoj vrsti zafrkancije nisam sklon i poštovali su moj mir.

Poštovanje vojske je pojačalo i kad je nakon posjete „zaručnice iz Rijeke“ koju smo inscenirali nakon desetak dana došla i prva prava ženska posjeta koja mi je omogućila tri noćenja za vikend izvan kasarne: Mara iz „Svijeta“. Uzeli smo sobu u hotelu „Zeta“ i da se izvan hotela nisam morao kretati u uniformi bio bi to u svakom pogledu okrepljujući preporod. Mara je donijela poklon Maria Bošnjaka. Mario je naručio od dopisnika „Vjesnika“ iz Švicarske da pribavi „swiss army knife“. Džepni švicarski vojni nožić pokazao se kao neprocjenjivo blago. Pored dvije britke oštrice, većom i manjom, imao je vadičep, otvarač za pivske boce, najbolji otvarač za konzerve koji sam ikada imao u ruci - nije bilo limenke koja mu je mogla odoljeti, škarice s kojima sam kratio brkove i podrezivao nokte, čačkalicu, pincetu, nevjerojatno oštru pilu s kojom se učas moglo prepiliti granu debljine ruke, šilo. Ne samo da je sve bilo izrađeno maksimalno solidno, nego je izbor oruđa bio znalački. Proveli smo mnoge dane na terenu, u crnogorskoj divljini. Pinceta je izvadila nebrojeno trnje, šilo je služilo da se pomoću njega prišiju jedno na drugo dva šatorska platna ili nešto probije, sve je našlo svoju upotrebu. Na terenu je barem desetak puta dnevno nekome zatrebalo da mu na trenutak posudim to „multitasking“ oruđe. Postao sam značajan i po tome što sam ga imao. Malo je stvari prema kojim imam gotovo fetišistički odnos: jedna od njih je „swiss army knife“. Ne samo u vojci, nego i u običnom životu. Od izlaska iz vojske, pa do danas, ako izađem iz kuće jedan kombinirani nožić crvene drške je uvijek u džepu.

Moj položaj je dostigao razinu polubožanstva kad je Mara pri posljednjoj posjeti donijela petstotinjak slajdova koje je poslao Mario. Svaka cura objavljena na duplerici ili naslovnici „Starta“ bila je iz seta fotografija koje su slale fotoagencije. Od dvjestotinjak dijapozitiva svake od njih koji su pristigli u redakciju iskoristilo se za objavljivanje ni desetak, a ostatak se više nije mogao upotrijebiti. Mario je bez izabiranja zahvatio u tu nekorisnu zalihu i strpao u veliki omot fotografije stotinjak različitih modela, neke samo na jednoj slici, ali neke i na nekoliko desetaka.

Čim su dijapozitivi stigli u kasarnu organizirali smo jedinstveni događaj. Nakon povečerja, kad su svi trebali zapati, dvjestotinjak vojnika se okupilo u najvećoj prostoriji zgrade vojničkog kluba. Voditelj kluba je posebno za tu prigodu upalio peć i sve zagrijao. Kuhari su donijeli flaše vina i piva. Namjestili smo dijaprojektor i na veliki bijeli zid projekcirali jednu po jednu obnaženu ljepoticu. Morali smo stišavati urlike oduševljenja kad su vojnici prepoznali neku od njih ranije objavljenu u „Startu“ da ne probudimo dežurnog oficira na drugom kraju kasarne. Umjesto da gledaju sličice formata A4, momci su odjednom mogli vidjeti omiljene modele u prirodnoj veličini i pojedine dijelove u velikom povećanju, u raznim pozama i iz raznih uglova. Oduševljenje se ne da opisati. Kao voditelj tribine svašta sam objašnjavao i bajao, o životu fotomodela i erotskih fotografa i novinara, o seksualnoj praksi u svijetu i kroz povijest. Onda su počela pitanja o ženama i spolnosti, kako priči djevojkama, kako ih osvojiti, općenito kako s njima. Potrudio sam se dati sve od sebe najpoštenije moguće. Za mnoge od njih rekao sam mnogo toga što su prvi puta čuli. Još danima su svi u kasarni bili uzbuđeni i neprekidno mi prilazili pojedini s dodatnim pitanjima.

Kad smo počeli, nismo se mogli zaustaviti. Interes je bio toliki da smo sve morali ponoviti, pa treći put i još dva-tri puta. Moj ugled vrhunskog autoriteta za pitanja seksualnosti bio je neprikosnoven, a za mlade momke ne postoji značajnije područje u životu. Tim više je sve što čemu sam ih podučavao imalo težinu jer me je kroz vojni rok posjetilo šest ili sedam „zaručnica“, jedna zgodnija od druge, što se od vojske nije moglo sakriti, što su svi uočili i zapamtili i prije svega cijenili. Popio sam mnoge pive kojima su me častili momci koji su trebali savjet za neki problem ili su ih mučile nejasnoće koje sam im razjasnio.

Meni je najteže palo kad smo se vratili s desetodnevnog potucanja po crnogorskim brdima, a već na ulazu u kasarnu me dočekali stražari s viješću da me uzaludno tražila još jedna zaručnica. Ostavila mi je na porti kratku poruku na papiriću istrgnutom iz blokića. Moja bivša cura Gljiva. Vrlo šturo, u njenom stilu, nabrzinu je napisala da je bila u Dubrovniku, pa kad se već našla tako blizu potegnula još sto i pedeset kilometara da svrati, jako joj je žao što me nije našla.

Buljio sam papirić s porukom dok se od gledanja slova nisu istrošila, dok se od pogleda papir nije sažgao. I nakon što poruke više nije bilo i dalje sam je vidio. Da me je našla izvukla bi me iz kasarne. Da me je izvukla iz kasarne uzeli bismo sobu u hotelu. Nakon tri dana u sobi u hotelu najvjerojatnije bismo se ponovi sparili. Da smo ponovo započeli, najvjerojatnije se ne bismo nikada više rastali. Bio sam uvjeren da je i ona nešto slično mislila kad se odlučila na višesatno drndanje autobusima. Da sam ostao s Gljivom sigurno bi i njoj i meni život bio uvelike drugačiji.

Da nije bilo preostalih šest-sedam „zaručnica“ vjerojatno bih svisnuo od jada.







<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker