utorak, 15.09.2020.

građa za autobiografiju



UDARNIK

Kad sam se na pragu svojih dvadesetih kroz Sabor učenika počeo motati po Savezu omladine, pa nam je za pokretanje „Jabuke“ bilo potrebno da ga iskoristimo, te sam kao novinar omladinskih novina pratio što se ondje događa, djelovalo mi je smiješno i neozbiljno kad su bili bilo kakvi izbori, pa su se kandidati predstavljali kraćim biografija. Kakvu značajnu biografiju možeš imati sa devetnaest godina? Svi smo završili neku srednju školu, svi smo nastavili studirati neki fakultet. Dobro, neki su se bavili nekim sportom, drugi svirali neki instrument, neki znali više stranih jezika, sve u svemu cijele biografije su stale u dva reda. Pri tome me je iritiralo što su neki navodili da su članovi Saveza komunista, a oni koji su to mogli ponosno su isticali da su bili učesnici jedne, dvije ili tri omladinske radne akcije. Ipak, izbori na svim razinama su bili suštinski dobro postavljeni jer su bez obzira na te biografije ljudi glasali uglavnom za one koje su osobno poznavali, znali su kome i zašto daju glas, ali - ako se dogodilo da su u igri bila nepoznata imena među kojima se trebalo odlučiti - članovi Saveza komunista su glasali za druge članove Saveza komunista, a učesnici radnih akcija za druge učesnike radnik akcija, pa su partijci i akcijaši imali realnu prednost. To me posebno živciralo. Kakvog značaja može imati što je netko s devetnaest ili dvadeset godina člana Saveza komunista osim da mu to pospješi izglede na nekim izborima? Članstvo kojemu je to glavni sadržaj bilo mi je odbojno. Kakav značaj može imati što se netko mjesec dana znojio s lopatom, krampom, motikom ili gurajući tačke sa zemljom? Izgledala mi je to kao neozbiljno imitiranje onoga kako su partizani prolijevali krv za domovinu, pa se sad dokazuje domoljublje i podrška sistemu prolijevajući malo znoja.

Moj pogled na učestvovanje na omladinskim radnim akcijama stubokom se promijenio kada sam 1970-te izabran u štab ORA „Sava 70“. Kao već iskusan omladinski novinar bio sam zadužen za informiranje. Moje prethodno iskustvo bilo je da sam se godinu ili dvije ranije iz vica desetak dana prošvercao u brigadu „Bratstvo-jedinstvo“ u kojoj su bili moji prijatelji iz Sabora učenika Ognjen Tus, Ante Radelić, Ivo Družić, Nenad Polimac i Denis Kuljiš, te nakon toga nastavio autostopiranjem duž Jadrana u brigadirskoj uniformi. Upao sam na taj posao kao Ero s onog svijeta, s vrlo površnim i potpuno pogrešnim pretpostavkama što me očekuje, premda sam pročitao knjigu Rudija Supeka „Psihosociologija radne akcije“.

Gradska organizacija omladine Zagreba organizirala je radne akcije na Savi već desetu godinu. Bila je to najveća ORA u Jugoslaviji. Preko ljeta su se izmijenjivale tri smjene, svaka po mjesec dana, u svakoj tisuću i petsto ljudi iz svih republika. Grubo rečeno, brigadiri su bili radni narod, a Štab naselja je bio vlast. Štab se sastojao od dvanaest ljudi koji su se donekle mogli osloniti na nekoliko desetaka zaposlenih u stručnim službama: u kuhinji je bilo desetak kuharica u kuhara, u ambulanti doktor Drago Droždek i medicinska sestra, u autoškoli šest-sedam instruktora vožnje, u tehničkim službama električar i još nekoliko takvih majstora, neki šoferi, radove na trasi je nadzirao inženjer uz pomoć geodeta… Zaposleni su preko godine radili u svojim radnim organizacijama, a preko ljeta su upućivani da borave tri mjeseca u omladinskom naselju za što su uredno primali plaću plus dnevnice, a hrana i stan bili su im besplatni pa su se svi trsili da upravo njih pošalju.

„Vlast“ se mogla osloniti samo na dvije poluge. Prva je bila što su svi brigadiri došli dobrovoljno, bilo je više prijavljenih od onih koji su stvarno i primljeni. Druga što su svi štablije (osim mene) bili iskusni akcijaši koji su učestvovali u desetak i više smjena raznih akcija od Triglava do Đevđelije, pa su unaprijed naslućivali gdje bi mogao iskrsnuti neki problem prije nego je onima koji bi ga mogli izazvati neka pizdarija i pala na pamet. Prvo što nisam očekivao bilo je da su članovi štaba radili praktički od jutra do navečer i to već prije buđenja naselja do iza odlaska na spavanje, bez slobodnih subota ili nedjelja, pa tako tri mjeseca. Drugo, da je svatko pored svog posla trebao svakodnevno biti spreman uskočiti i u situacije kada su svi radili sve, recimo kad je trebalo nadzirati da li se tisuću i pet stotina ljudi probudilo i ustalo, da svi doručkuju, da svi odu na gradilište, da se po povratku svi izredaju u blagovaonici i ručaju, da navečer odu na spavanje… U slučajevima bilo kakvih zategnutosti ili nesuglasica imali smo na raspolaganju samo uvjeravanje. Svaka vlast se oslanja na mrkvu i batinu. Mrkva kojom smo mahali bila je mogućnost utjecaja da netko dobije značku udarnika ili da neka brigada bude službeno proglašena udarnom, a batina, najveća kazna koja se 1970. primijenila samo jedanput, bilo je izbacivanje s akcije.

Najveći kompliment dobio sam tokom ta tri mjeseca od ljutite brigadirke koja je bila vrlo kivna na „štablije“. Sjeo sam s njom nekoliko minuta da saslušam kritike. Kao, mi iz štaba uživamo niz neopravdanih privilegija. Koje i kakve? „Štablije“ su nosile uniforme s dugim rukavima i nogavicama, a obični brigadiri kratke hlačice i bluze s kratkim rukavima. Pokušao sam odgovoriti: razlog razlikovanju je jednostavna praktičnost, da se svatko od nas ne treba predstavljati svakom od tisuću i petsto učesnika bez potrebe. (Kasnije je to izmijenjeno, pa su brigadiri pored radnih bluza i hlačica dobivali i uniforme s dugim rukavima i prave hlače.) Imate telefone! Nemamo mi telefone nego Štab ima četiri telefonske linije koje su gotovo stalno zauzete i kad je netko zvao u naselje trebao se gadno načekati da dobije slobodnu liniju. Imate sekretarice! (Podrazumijevalo se, svaki svoju.) Nemamo sekretarice nego u štabu rade nekoliko brigadirki koje znaju daktilografiju i vične su administrativnim poslovima. Smjenjuju se u dvije dnevne smjene po dvije-tri i dvije noćne smjene po jedna. Razvrstavaju poštu, pišu dopise, vode evidencije, odgovaraju na telefonske pozive… „Štablije“ mogu izaći iz naselja kad god hoće i koliko god puta hoće, dok brigadiri za svaki izlazak trebaju tražiti posebnu dozvolu. Da, ali „štablije“ izlaze iz naselja samo kad trebaju obaviti neki posao za cijelu akciju, usporavalo bi posao da svaki put prolaze neku proceduru za dobivanje dozvole; ono što možda poneko kadikad izađe iz nekih privatnih razloga je toliko sporadično da je sasvim zanemarivo. Najgora optužba - u baraci štaba naselja nalazi se frižider koji se neprestano puni konzervama sardina, pašteta i mesnih doručaka, sladoledom i osvježavajućim sokovima, a „štablije“ mogu vaditi iznutra koliko god požele. Među brigadirima se pričalo o tom frižideru kao o nepresušnom izvoru rajskih blagodati. Istina je bila upravo suprotna: za vrijeme doručaka, ručaka i večera svi „štablije“ se najviše uredovali naokolo pa često nisu stizali ništa pojesti. U nebrojeno navrata stigao sam u blagovaonicu kad su kuharice već prale posuđe, pa je preostalo jedino otići do tog frižidera. Sladoled za doručak nije ništa posebno, dok su konzerve sardina, mesnog doručka i paštete „kojih smo smjeli uzeti koliko god hoćemo“ vrlo brzo navirale na nos i uši dok ih se jelo, a trebalo je tako preživjeti tri mjeseca. Sa svakim mojim objašnjenjem je ljuta brigadirka bila sve goropadnija. Naposljetku je uskliknula da nas ima „ko kusih pasa“. „Štablije“ ne kopaju ni krampaju, ne tovare tačke niti ih guraju, zašto ima toliko tih parazita? Koliko nas ima? Četrdeset i dva! Iznenadio sam se - odakle joj broj četrdeset i dva? Pa to je općepoznato. Gdje god pogledaš, kamo god se okreneš, vidiš barem jednoga. Nisam je ni pokušao razuvjeriti, ali sam procvao u sebi. To da je tisući u pet stotina ljudi vjerovalo da nas je četrdeset i dva značilo je prvenstveno da smo dobro organizirani i uigrani i uspijevamo se nalaziti gdje god je potrebno.

Najesen, kad su počela predavanja na fakultetu, otišao sam Rudiju Supeku, pročelniku odsjeka sociologije. Bio sam euforičan, pun prijedloga „kao šipak pun koštica“. Bilo bi dobro da studenti sociologije odu barem jednu smjenu na omladinske radne akcije, to je idealni poligon za istraživanja i stjecanje iskustava. Radna akcija je društvo u malom, ima sve mehanizme kao društvo u cjelini, samo rudimentarno i očigledno prepoznatljivo, lako mjerljivo; ORA „Sava“ je kao Jugoslavija u malom jer dolaze brigade odasvud, a svaka smjena traje samo mjesec dana pa se ništa ne stigne zakomplicirati ili prikriti. Supeku se, kao čovjeku koji je dvadesetak godina ranije mnogo istraživao radne akcije, zamisao svidjela i nekoliko puta smo se našli i zabavljali razrađujući je, ali smo na kraju zaključili da je zbog raznoraznih razloga neprovediva, koliko god bi bila korisna.

U Jugoslaviji nisu postojale škole ni fakulteti za rukovodioce, „menagement“ se nije znao ni kao pojam. „Uprava“ je bila više područje administriranja nego vodstva. „Liderstvo“ je u politici bilo čak sumnjivo i proskribirano jer se očekivalo da samoupravljačima nisu potrebni predvodnici. Na vlastito čuđenje otkrio sam da su omladinske radne akcije pored javno proklamiranih ciljeva imale i jednu tajnu funkciju: neformalni kurs obrazovanja rukovodilaca kroz neposredno iskustvo. Uvjeren sam da bi pregledavanje biografija ljudi na značajnim funkcijama u socijalizmu pokazalo da je najveća većina njih počela kao učesnici radnih akcija i da su već ondje izbili na nekakve rukovodeće položaje. Bila je poznata poslijeratna parola s izgradnje pruge Brčko-Banovići „Mi gradimo prugu - pruga gradi nas“. Nakon tri smjene na Savi razumijevao sam je znatno složenije i značajnije. Ipak, iako su svi članovi štaba na kraju proglašeni udarnicima i dobili udarničke značke, od početne netrpeljivosti mi je ostalo da nikada u nijednoj biografiji koju sam morao igdje službeno podastrijeti nisam naveo da sam bio učesnik omladinskih radnih akcija, a značku sam poklonio jednoj brigadirki koja je to svojim znojenjem itekako zaslužila.

Nakon gotovo sto dana akcije, kad je posljednji autobus s brigadirima otišao, sjedio sam s grupom „štablija“ u opustjelom naselju, napokon opušteno. Riječ po riječ, i ja sam se iznenadio kad sam priznao da cijelo to vrijeme niti jednom nisam bio „na trasi“, na gradilištu nasipa. Ovi oko mene se nisu mogli načuditi. Pa kako? Jednostavno, neprestano sam imao nekog posla u naselju, a nikakvog ondje gdje se kopalo. Nakon što sam ujutro ispratio brigade na rad pripremao sam ono za što sam bio zadužen za njihov boravak u naselju nakon povratka. Jedan od drugova je ustao i rekao „Idemo!“

Sjeli smo u Volswagenovu „bubu“ i vozili se otprilike pola sata. Pri kraju smo zašli na neasfaltirane, blatne ceste koje su vijugale kroz zaseoke trošnih kućica s vrtovima oko kojih su bile ograde od kolčeva iza kojih su trčali pajceki, pure i kokoši. Napokon se „buba“ strmo uzdigla na nasip.

Izišao sam iz kola i nisam mogao vjerovati što sam vidio. S jedne i druge strane protezao se do oba horizonta svježe sagrađen nasip paralelno praćen stotinjak metara uz njega drugim isto takvim. Sa strane je bilo zelenilo, krošnje, ali je između nasipa bila gola smeđa zemlja. Sve zajedno je izgledalo kao monumentalna precizna ogrebotina na planeti, kao nešto što se izvan vidika nastavlja u nedogled, nadzemaljska pravilnost koja presijeca kaos svijeta. Da nije bilo preda mnom ne bih mogao zamisliti, a kamoli povjerovati. Bio je to odvodni kanal Sava-Odra-Sava kojim je omogućeno da Zagreb više nikada ne bude poplavljen.

- I to smo mi sagradili?!

Moj vodič se smijuljio gledajući kako sam blenuo. Moje pitanje je odgovoreno prije nego je postavljeno. U trenu sam bio kao opijen, bukvalno mi se zavrtjelo. Osjećao sam se kao u završnici sovjetskih socrealističkih filmova kad zasvira trijumfalna glazba. Bio je to jedan od rijetkih potpuno ispunjenih trenutaka u životu kad me duboko proželo prepoznavanje da sve ima smisla.
- 14:31 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker