građa za autobiografiju

nedjelja, 16.08.2020.

PRVO UTAPLJANJE

O prvom navratu kad sam se zamalo utopio znam samo iz pričanja.

Sasvim normalno, ni ne bi moglo drugačije, jer sam tada imao jedva ili tek koji dan više od tri godine.

Otac i njegov brat, stric Miljenko, izveli su ponosno i razdragano sinove u Maksimir. Bratić Dali godinu je dana stariji od mene, dakle, on je imao oko četiri godine. Očevi su bili u svečanim, nedjeljnim odijelima, s presavijenim čistim maramicama koje su izvirivale iz džepova na prsima, i zgužvanim i slinavim u džepovima hlača da bratiću i meni s njima brišu balave nosove. Nas dvojica klinaca bili smo u istim novim mornarskim odijelcima, ionako fizički nalik, djelovali smo kao braća. To je očevima pružalo mogućnost, ako zatreba, da jedan preuzme na sebe da su oba djeteta njegova, a drugi se predstavi kao slobodan muškarac. O tome se nije nikada pričalo, ali mi je nekoliko desetljeća kasnije palo na pamet kao uvelike izgledna mogućnost, znajući kakvi su bili. I očevi su ljudi, a za ovu dvojicu znam kakvi su bili, u to doba njihova života teško je reći koji drčniji.

Jedna od maksimirskih atrakcija je vožnja čamcima po jezeru. Iznajmili su čamac, smjestili u njega sinove, jedan je veslao a drugi vrebao sve u suknjama što je šetalo stazom duž obale jezera. Moja literarna imaginacija bez muke može zamisliti kako obojica mašu i dovikuju prolaznicama koje znaju tek iz viđenja ili mladim majkama koje su bez supruga izašle prošetati dječicu na mjesto i u vrijeme za koje su im prethodno dali na znanje da će i oni doći.

Plovidba je završila tako da su se vratili do obale i kad su htjeli izaći obojica su u isto vrijeme stali na istu stranu čamca i čamac se prevrnuo. Pazi, dva Dalmoša, prevrnu čamac pri izlasku?! Doduše, dva Imoćana, pitanje je koliko su to uopće Dalmoši. Istina, Imotski je mediteranski grad, ali da im kažeš da su Dalmatinci sigurno bi se uvrijedili. Pa i da su dva kumeka iz Zagorja teško bi im se tako nešto moglo dogoditi. Jedino suvislo obrazloženje koje mi pada na pamet je da su bili u paničnoj žurbi da im neke bajne prikaze s kojima su se domahivali s jezera ne izmaknu. Uglavnom, bratić i ja smo bili katapultirani sa sjedišta u zelenu, neprozirnu vodu. Stric Miljenko je odmah zgrabio Dalija, a moj otac je nekoliko trenutaka brisao vodu iz očiju da se može osvrnuti uokolo. Kako nije nigdje spazio moju dječju glavicu odmah je zaronio gdje je pretpostavio da sam mogao potonuti, ali je voda bila puna alagi i mulja i nije vidio dalje od pedlja. Zaronio je do dna, pipao po podvodnoj travuljini sve do mulja, sve dok nije morao izroniti. Udahnuo je, ponovo zaronio, šibao pod vodom lijevo-desno, naprijed-nazad… Nigdje me nije bilo. Stric Miljenko je izbacio Dalija na obalu i odmah mu se pridružio. Sudarali su se pod površinom, ispod širokog okruglog lišća lopoča, saplitali jedan o drugoga na jezerskom dnu, izranjali, ponovo uranjali; uzalud. Čuvari čamaca su pritrčali na rub doka i pokušavali nazrijeti gdje sam mogao nestati.

Nakon desetak minuta obojica braće su bili iscrpljeni. Miljenko i čuvari su izvukli mog oca na dok. Otac se odupirao, otimao, bljuvao vodu koje se nagutao i zapomagao. Miljenko ga je držao i uvjeravao da nema smisla da se i on utopi, moj otac je urlao da se i on želi udaviti, da to ne može preživjeti, zabadao nokte u daske pod sobom. Okupila se gomila prolaznika i svi drugi čuvari iz cijelog zoološkog parka alarmirani deračinom. Neki drugi čamci su se natiskali i kružili po sumnjivom području buljeći u vodu u kojoj se ništa nije vidjelo i pipali veslima kad god im se nešto pričinilo. Miljenko i otac, te jedan od čuvara skinuli su se do pasa i ponovo skočili u vodu, te ronili sve dalje i dalje. Dva čuvara su sjeli u prvi slobodni čamac i krenuli do prevrnutog koji je u međuvremenu otplutao dvadeseta-tridesetak metara prema središtu jezera. Dok su ga dovukli nazad do pristaništa Miljenko i čuvar su ponovo izvukli mog oca na suho i uvjeravali ga da će doći ronioci s opremom i pronaći me, da je toliko vremena prošlo otkako sam nestao da više nema žurbe tražiti. Otac se grčio, hvatao dah i tulio kao životinja da su se i zvijeri u nedalekim kavezima uznemirile. Lavovi su zarikali, bijeli medvjedi zatulili. Otac ih je sve nadglasao: „Sineee! Sineee!“ odjekivao je njegov vapaj iznad jezera.

Mokri i polugoli čuvar vratio se u vodu pomoći preokrenuti čamac na pravu stranu. Kad su ga malo nadigli spazili su malog, trogodišnjeg mene kako se odozdo držim za poprečnu dasku koja je bila sjedište tako da mi je glava ostala iznad vode zakrivena oplatom plovila. Pozvali su oca koji se slijep i gluh u svom bolu nije obazirao. Podigli su me na obalu i ja sam prišao tati koji je na rubu uz suprotnu stranu doka iskolačenih očiju prema jezeru izbezumljeno zapomagao „Dijete mojeee! Sineee!“ i povukao ga za mokru tkaninu hlača.

Kako rekoh, znam sve to samo iz pričanja. Pri tome je pomalo čudno da je uvijek pričala majka koja nije ni prisustvovala, a otac - jedan od glavnih aktera - samo je mudro šutio.

- 03:26 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>