petak, 24.07.2020.

građa za autobiografiju


MASLARIĆ

Treći i četvrti razred osnovne škole išao sam u Zagrebu, u školu u pokrajnjoj tuškanačkoj ulici Jabukovac. Jedan od bližih i dražih prijatelja postao mi je Maslarić. Otac mu je bio narodni heroj i značajan političar, stanovao je u vili na početku Nazorove ulice, te smo do škole dolazili iz suprotnih pravaca. Nakon proteklih desetljeća ne sjećam se više čime smo se zabavljali, što smo se igrali i o čemu pričali, sjećam se prvenstveno da je bio pametan, fin i drag dečko s kojim sam se volio družiti. Ne sjećam se ni jedne zajedničke dogodovštine iz tog vremena, osim posljednje o kojoj upravo počinjem pisati.

Početkom raspusta nakon završetka četvrtog razreda dogovorio sam s Marinom Vrhovac, jednom od najljepših vršnjakinja iz škole koja je stanovala u posljednjoj tuškanačkoj kući uz sam Cmrok, da je posjetim. Ustreptalo sam grabio po najvećoj vrućini uspinjući se duž Tuškanca veseleći se da ću je vidjeti bez okruženja ostalih školaraca da bi ondje, u njezinom vrtu, u ugodnoj sjeni ispod ogromnog hrasta zatekao da je već s njom u društvu moj prijatelj Maslarić. To me razgnjevilo i izbacilo iz ravnoteže. Da li je on čuo kad smo se Marina i ja dogovarali, pa došao nepozvan upravo u to vrijeme? Bilo je prilike da mi kaže da kani doći do Marine, ne bih ništa zamjerio, ali to što me nije upozorio doživio sam kao izdaju i prevaru. Uostalom, kog se vraga uopće vrzma oko nje? Umjesto da se veselim s njom počeo sam se svađati s njim. Što je najgore, Marina se nije opredjeljivala između nas dvojice, nije stala na moju stranu, pa je izgledalo moguće da je ona namjerno pozvala obojicu u isto vrijeme. U jednom trenutku smo stajali sučelice i vikali jedan na drugoga, a Marina je sjedila u podnožju drveta i promatrala nas kao da se zabavlja. Iz mene je provalio čisti bijes i silovito sam ga opalio šakom pravo u čelo. Pao je na leđa kao daska. U sljedećem trenu sam već duboko požalio zbog tog udarca, užasnuo se što sam napravio, i ne čekajući da se prijatelj podigne iz trave okrenuo se i bez pozdrava, ne osvrćući se, ostavio ih oboje samo da što prije pobjegnem prije nego napravim nešto još gore, ljut i jadan da jadniji nisam mogao biti.

Dan kasnije odveli su me roditelji na more, kasnije je on bio negdje na ljetovanju, na jesen sam krenuo u peti razred ponovo u Bjelovaru, kad sam vratio u sedmi nisam više išao u školu na Jabukovcu nego jednu drugu u centru grada, upisali smo se u različite gimnazije… Godinama se nismo više ni vidjeli.

Sjetio sam se svega toga svaki puta kad sam prošao uz Marinin vrt i svaki put mi je došlo za popizdit, pa ni Marinu više nisam volio sresti ma gdje to bilo.

Šezdeset i devete počeo sam pisati za „Omladinski tjednik“, novine gradske organizacije Saveza omladine, pa su me novinarski zadaci odveli na neke omladinske konferencije. Ondje sam ponovo, nakon više godina, sreo Maslarića. On je postao omladinski aktivist, možda je čak i imao nekakvu funkciju na nižoj, općinskoj razini. Uglavnom, on u sakou, košulji s kravatom, uredno ošišan; ja u džemperu s visokim okovratnikom, beatles-frizuri i bradat. Ipak smo se odmah prepoznali.

Prišli smo si u pauzi i pozdravili se, ali nam razgovor baš nije išao. Obradovao sam se, ali mi je bilo i neugodno, kao da sam imao gvalju u grlu. Zapravo sam se sramio zbog onoga što se dogodilo prilikom posljednjeg susreta kao i zbog toga što sam dozvolio da to pokvari naše prijateljstvo. Uglavnom smo se konvencionalno razgovarali „Kako si? Što ima novoga?“ i slično, sve najpovršnije moguće.

Sljedećom prilikom se situacija ponovila. Da sam bio iskusniji progovorio bih o onome što me mučilo, pa bismo to možda izgladili. Ovako se to ispriječilo među nama kao neprelazno opterećenje. Raspitivali smo se je li tko što čuo o curama i dečkima s kojima smo svojevremeno išli u zajednički razred, svatko je znao ponešto malo, razgovor je tekao uz zapinjanje, pa smo nastavak zasjedanja dočekali kao olakšanje.

Takvi susreti su se ponavljali neko vrijeme jednom, dvaput mjesečno, jednom u dva mjeseca… ali nikada nam nije palo na pamet da itko predloži da sjednemo na piće nakon završetka službenog okupljanja niti da se dogovorimo naći negdje u gradu.

„Omladinski tjednik“ je šezdeset i devete bio buntovnički list na tragu šezdeset i osme. Sedamdesete je glavni urednik posao pokojni Goran Grubišić koji je izokrenuo list na hrvatovanje. Iz broja u broj je bilo sve više hrvatskih pletera, kralja Tomislava i ostalih mitskih drevnih kraljeva, list je naizgled postajao sve dosadniji, sve su prisutnije bile teme kako je Hrvatska eksploatirana i zapostavljana, dok se jednoga dana nismo dobrano posvađali i ja prestao pisati za njih.

Kratko vrijeme nakon toga naletio sam na Stjepana Čuića. On je bio glavni urednik „TLA“, „Tjednog lista omladine“, republičkog lista Saveza omladine. Bili smo u dobrim odnosima, cijenio me kao novinara, pa me čim je čuo da više ne radim u „Omladinskom“ pozvao da uđem u redakciju „TLA“. Pristao sam, ali sam ondje naišao na drugu nevolju, Milana Ivkošića, Čuićeva zamjenika. On je bio pravi zloduh. Njegovi idoli bili su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i slični, Ivan Zvonimir - Čičak i Dražen Budiša, o kojima je moje mišljenje bilo vrlo nisko. Počeli smo se prepirati praktički od prvog dana što sam počeo zalaziti u redakciju. Čuić se u početku nije mogao opredijeliti između nas dvojice i naših stajališta, ali nakon jednog mog komentara u kojem sam nagovijestio političku propast tadašnjih uglednika, Ivkošićeva divljanja nakon toga i nakon što su iz Saveza omladine zamjerili objavljivanje mog teksta priklonio se Ivkošiću. Tako sam prestao pisati i za „TLO“.

Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se čuveno Karađorđevo. Dapčevička, Tripalo i Pirker su otpisani, „hrvatski sveučilištarci“ na čelu sa Čičkom i Budišom rastjerani, Grubišić, Čuić i Ivkošić smijenjeni, „TLO“ je prestalo izlaziti.

Nisam likovao jer sam odlučio da se sve to mene više ne tiče. Prošlo je još nekoliko mjeseci kad me iznenadio poziv novog rukovodstva koje je preuzelo republički Savez omladine da se priključim ekipi sa zadatkom da ponovo pokrenemo „TLO“. Novinarstvo mi je nedostajalo, pa nisam mogao odoliti da se ne javim. Pored mene pozvani su Inoslav Bešker i Nenad Prelog, moji prijatelji s kojima sam radio u „Omladinskom tjedniku“, Vladimir Matek iz „Studentskog lista“, diplomirani medicinar koji se umjesto da liječi ljude posvetio novinarstvu i kasnije završio radni vijek u Ministarstvu vanjskih poslova, Jasna Petrović, Revolucija osobno, koju sam znao iz „Andersena“ te radio s njom u „Plavom vjesniku“, te - na moje čuđenje - i Milan Ivkošić. Redakcijski sastanci su na momente naličili na ludilo. Jasna Petrović je zažareno zazivala da je pravi čas da se nastavi revolucija, a Milan Ivkošić hodao po prostoriji, mahao rukama, čupao kose i zdvajao: „Tenkovi su na ulicama! Krv teče potocima…“ Bešker je na tako što obično odlazio do prozora, virnuo van i objavljivao: „Ne vidim tenkove. Ne vidim krv, kamoli u potocima…“ Matek je s otprilike metar i devedeset i sto i četrdeset kila žive vage bio faktor stabilnosti da se ne potučemo. Sastanci redakcije bili su ideološko prepucavanje u jednakoj mjeri koliko i priprema za ponovno pokretanje novine. Moram priznati da mi netko vrijeme mnogo toga nije bilo jasno. Umjesto izjašnjavanja kako vidim povijesni moment u kojem smo se našli ograničio sam se samo na pitanja vezana uz novine, ali ni ja nisam mogao vječno odlagati. Naposljetku je došao dan kad sam na jedvite jade uspio izbjeći da se očitujem, ali je bilo jasno da mi već sutradan to neće uspjeti.

Te noći s dogodio jedan od najčudnijih događaja u mom životu.

U to sam vrijeme hodao s jednom krasnom djevojkom koja je stanovala na početku Preradovićeve ulice, u blizini Cvjetnog trga. Preko dana sam odlazio na fakultet, u redakciju „TLA“, učio kod kuće, a oko pola osam smo se nas dvoje nalazili. Naše društvo je gotovo svakodnevno zasjedalo u restoranu „Drina“, pa smo ondje obavezno svratili ako nismo otišli u kino ili kazalište. Njezina majka je svakog dana čvrsto zaspala oko devet sati, pa smo se djevojka i ja uvlačili u njezinu djevojačku sobicu oko ili malo iza deset. Iza ponoći do prije jedan iza ponoći svake noći išao sam pješke do Reljkovićeve ulice, male malo poznate ulice odmah iza Vinogradske, gdje sam stanovao s majkom i sestrom. Jedne noći me je u Ilici zatekao neuobičajen, čudan prizor. Pusta Ilica je bila u gustoj magli kakvu ondje nisam vidio nikada prije ili kasnije. Iznenada, kad sam bio otprilike kod Mesničke ulice, iz magle je pred mene izronio mali pas. Kad je došao blizu prepoznao sam da je to neki omanji terijer, a istovremeno sam ispred sebe spazio i siluetu čovjeka koji mi je pristizao u susret. Tek na nekoliko metara sam ga prepoznao - Maslarić.

On se nije ni najmanje iznenadio. Dapače, držao se otprilike kao da smo se našli na dogovorenom sastanku. Nikada ranije ga nisam ondje sreo, a kamoli u to vrijeme, pa sam morao upitati:

- Odakle ti?

Rekao je da je izišao prošetati psa i zapitao imam li što protiv da mi se pridruži u šetnji. Nisam se usprotivio. On se okrenuo i krenuli smo dalje zajedno sa psom koji je trčkarao nekoliko metara ispred nas.

Nakon nekoliko koreaka počeo je govoriti bez ikakva uvoda. Ispričao mi je da radi u SUP-u, da on osobno nije zadužen za praćenje „mog slučaja“, ali da kolega s kojim ima prislonjene radne stolove prati što se događa s „TLO“-m, pa kako me zna zanima ga, sluša i pamti što do kolege dolazi, a kadikad i prelista cijeli fascikl. Nisam trznuo na spominjanje „slučaja“ iako mi trenutak ranije nije padalo na pamet da bih mogao biti dijelom ikakvog „slučaja“, te sam ga šutke pustio ga nastavi. Bez ikakvog komentara ispričao mi je nekoliko pojedinosti s redakcijskih sastanaka, zatim nekoliko pojedinosti iz telefonskih razgovora koje su mi rekle da se naši telefoni snimaju, a zatim dvije-tri pojedinosti iz nekih razgovora u četiri oka koji se nikako nisu mogli prisluškivati. Ispričavši što je imao bez ikakvog komentara ili savjeta na uglu s Krajiškom smo se oprostili i on je skrenuo, te se rasplinuo u magli kao što se pojavio.

Sve zajedno je djelovalo nestvarno, kao prizor iz filma, kao literatura, ali mi je nakon njegove priče sve odjednom sjelo na svoje mjesto, sve se uklopilo. Čak i to kako smo se sreli prestalo me čuditi. Očigledno je negdje postojao zapisan moj uobičajeni dnevni raspored, uključujući da između ponoći i jedan sat prolazim pješice Ilicom. Dileme što reći na sljedećem redakcijskom sastanku su nestale, sve mi je postalo jasno.

„TLO“, nažalost, nije imalo sjajnu sudbinu. Usprkos uvjeravanjima omladinskog rukovodstva da nećemo imati financijskih problema, da ćemo biti solidno osigurani, na osnovu kojih smo tiskali prvi broj na 56 stranica, već sljedeći smo objavili na 48, naredni na 36, da bi peti broj bio objavljen na 24 stranice, nakon kojega se „TLO“ zauvijek ugasilo. Nikakva šteta. Čak ni u vrijeme kad smo ga pokušavali ponovo pokrenuti, kada je bilo bolje nego ikada ranije nije bilo ništa posebno.

Maslarića, što je čudno jer smo nastavili živjeti u istom gradu, nikada kasnije nisam sreo. Doduše, kako je otada prošlo pola stoljeća možda sam ga sreo nedavno, ali se nismo prepoznali. Dapače, zaboravio sam čak i ako mu je ime, ne znam ni da li je još živ, ali ga i dalje ubrajam među prijatelje.
- 10:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker