građa za autobiografiju

ponedjeljak, 29.06.2020.

Za dvanaesti rođendan u Bjelovaru otac mi je poklonio zračnu pušku. Bio je to najskuplji dar koji mi je ikada kupio, ako se ne računaju odjeća, obuća, kasniji doprinos za kupnju prvog stana i takve stvari koje je kao roditelj priskrbljivao „po službenoj dužnosti“. Danas bi javnost bila zgrožena da je dijete dobilo pravu zračnu pušku, ali na samom početku šezdesetih godina to se smatralo sasvim u redu. Otac mi je ipak pri uručivanju održao kraće predavanje da s puškom moram biti pažljiv, ali ne bi mi je ni poklonio da nije bio uvjeren da ću se s njom odgovorno i obzirno ponašati.

Ne znam kako mu je palo na pamet da mi tako nešto nabavi, ali čim sam je primio u ruke sljubila se sa mnom kao da je zapravo neki moj produžetak, dio koji sam napokon dobio jer mi oduvijek pripada. Dvorište je bilo dovoljno prostrano i ograđeno visokim zidom, pa se moglo bez opasnosti pucati unutar njega. Gađao sam konzerve i čepove, kutije od cigareta ili šibica, kamenje, lišće i grančice, crtao mete na papiru i pričvršćivao ih na cigleni zid ograde, hrpu drva za ogrjev spremnu za piljenje ili daščani zid šupe u dnu dvorišta. Gađao sam po dvorištu sve što se moglo gađati. Najveće ograničenje bilo je što je zračnica ipak bila ozbiljno oružje, pa sam trebao uprti svom snagom da je prelomim i napnem. Da nije bilo toga pucao bih vjerojatno nekoliko puta više, neprekidno. Pucao sam stojeći, klečeći, sjedeći, ležeći, bez naslona i s naslonom, ukipljen, iz pokreta ili iz okreta, gađajući natenane ili nabrzinu. Najomiljenija meta bila je limena konzerva od paste za cipele obješena špagom na grani šljive. Od svakog pogotka je odskočila, pa je se moglo ponovo gađati još uzgibanu, ali i to je ubrzo postalo pomalo dosadno jer put njihanja bio ograničen špagom, pa time predvidiv, a brzina - dok sam stigao sljedeći put napeti -ujednačena, te nisam mogao promašiti.

Prvom prilikom odnio sam pušku u dvorište nekoliko kuća dalje gdje su se okupljali prijatelji. Bio sam dovoljno pametan da ne dam ni metka nikome od njih. Dozvoljavao sam im samo da drže pušku u ruci, odvaguju težinu i isprobavaju kako je nišaniti s njom. Oni su, naravno, zamjerali da nisam pravi prijatelj, da sam sramotno sebičan. Onda su krenuli izazovi: pogodi ovo, pogodi ono… Ponio me ponos jer sam sve pogađao.

Autobiografija je neka vrsta ispovijedi, ispovijed je prilika da se iznese i ponešto na što čovjek ne može biti ponosan, čega se stidi, što mu je žao, što nije dobro napravio, što je požalio, da izbaci iz sebe i priznavši na neki se način odtereti.

Desetak metara dalje na stup ograde sletio je vrabac. Svi su zažagorili, a netko je uzviknuo: Pogodi vrapca! Dok sam prelamao pušku i napinjao je, dok sam stavljao metak u cijev, dvoumio sam se je li to u redu, nešto u meni se opiralo onom što sam radio. Klik kad sam ispravio cijev preplašio je pticu i vrabac je prhnuo. Pobježe ti! To me ponijelo, ne razmišljajući opalio sam bez da sam podigao pušku do ramena, onako kaubojski, s boka. I pogodio. Zvuk udarca metka u perje tupo je odjeknuo ostavši zauvijek zapečen u mom uhu. Bio je to fantastičan pogodak, ptičica kao da se sudarila sa staklenim zidom, pala je pravo nadolje kao kamen. Svi su se ukipili i zanijemili, pa je drugi tupi udarac kad je malo tijelo bubnulo na zemlju, iako u stvarnosti vjerojatno gotovo nečujan, sablasno odjeknuo.

Pritrčali smo i nikada neću zaboraviti vrapca koji je ležao na tlu na leđima i gledao nas dok smo prilazili i naginjali se nad njega. Nikada neću zaboraviti njegov posljednji pogled kao što mi se izbrisalo što smo kasnije s njim učinili. Da sam mogao dati tri prsta da ga vratim u život ni časka ne bih oklijevao. Bio sam očajan, po prvi put nemoćan pred sudbinskom kolotečinom u kojoj nakon svakog trenutka slijedi naredni, a nikada prethodni, iznenada suočen s neumitnom prolaznošću, bolno osviješten o neispravljivosti proteklog, neopozivosti učinjenoga.

Više nikada nisam pucao na ništa živo.

I danas kad ujutro sjednem za volan automobila i pripaljujem motor automobila protrnem pri pomisli da ću možda upravo taj dan nekog pregaziti i poželim se prekrižiti kao što me majka svakodnevno savjetovala dok je još bila živa, uporno se nadajući da ću je poslušati premda je znala da sam zadrti ateist. Svako pokretanje automobila je preuzimanje rizika da će se takva neka tragedija dogoditi usprkos tome koliko god pažljivo vozio. Trenutak nepažnje svakome se može omaknuti, okolnosti u kojima se nesreća ne može izbjeći svakome se mogu slučiti, koliko god obzirno vozio. Kako bi bilo utješno da zaista postoji neko svemoguće biće koje će bdjeti da se ništa zlo ne dogodi, a moguće ga je jeftino kupiti banalnim mlataranjem ruke po zahtijevanoj putanji.

U ono sam doba još išao u crkvu na vjeronauk, a nedjeljom na misu. Prvom prilikom sam skrušeno očajnički zavapio sa koljena u drvenu rešetku: „Ubio sam vrapca!“ No kad sam iz tame s druge strane osjetio nepomućenu ravnodušnost i začuo otaljavajuće: „Dva Očenaša i dvije Zadravomarije“ kao protutežu što sam surovo oduzeo jedan mali, ali pravi život, duboko sam osjetio da to nije u redu, da to naprosto ne može biti. Smrt ljupkog vrapca bila je daleko životnija od gipsanih kipova u crkvi koje sam pogledao po inerciji mrmljajući zadanu pokoru i razabrao kako su groteskno ružni.

Oznake: Životinje

- 00:11 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>