ZA NOVU DEBATU
Sudjelovao sam više puta u raznoraznim javnim sučeljavanjima (neka od njih su bila i na televiziji) i - bez lažne skromnosti - nisam tim prilikama loše prolazio, kao ni teze koje sam zastupao. Odgledao sam nebrojena takva sučeljavanja drugih ljudi i uvijek sam u nekoj mjeri ostajao nezadovoljan. Naime, vrlo često u takvim nadmetanjima ostaje dojam da je netko nadjačao, a zapravo je u pravu bio njegov oponent. Televizija po svojoj medijskoj prirodi favorizira one koji simpatičnije izgledaju, koji se znaju bolje držati pred kamerama (već sam taj pojam je problematičan), blagoglagoljivije, pa čak i bezobraznije. Kadikad neki sugovornik ostavlja boji dojam već zbog razlika kako se obukao, iz kojeg ugla ga kamera snima i osvjetljenja u studiju. Što je najgore, kadikad ispada pobjednik onaj koji laže, izmišlja, podmeće, insinuira, falsificira, tko je - u kontekstu westerna - zaslužio da ga se namaže katranom, uvalja u perje i iznese na gredi izvan gradskih granica.
Pa čak i kad nema ničega od navedenog, kad je sve da ne može biti bolje, sama priroda (dosadašnje) televizije je ograničenje ili opterećenje, faktor koji modificira tok i ishod takvih sučeljavanja.
Pitam se: je li moguć kopernikanski obrat? Je li moguće sučeljavanja osloboditi modeliranja televizijom i umjesto toga dobiti televiziju usklađenu s prirodom diskutiranja?
Nasuprot razgovorima u svakodnevnom životu, u kojima ljudi često zastanu da bi razmislili što su čuli, isplanirali kako će odgovoriti, formulirali to prije nego će izreći, televizija ne trpi stanke. Ako bi uobičajene razgovore usporedili s igranjem šaha, razgovori na malim ekranima su brzopotezni šah. Naravno da ima ljudi koji se u tome odlično snalaze, svaka im čast. S druge strane, možda bi ti isti ljudi mogli pokazati više kad bi imali više vremena prije nego će se zabilježiti ono što bi rekli, kad se ne bi trebali nadmetati tko će prije preuzeti riječ, kad kamera ne bi odvlačila pozornost od njihovih riječi okrećući se sugovorniku koji ga slušajući kopa nos da bi pospješila dinamiku inače statičnih scena.
Ne samo da stanka na ekranu duže traje od one u stvarnom životu, nego je i producentima takvih emisija stalo da što kraće (jeftinije) koriste studio i tehniku, pa im je ideal emisija čije je vrijeme snimanja i emitiranja u odnosu što bližem 1:1.
Uvjeren sam da suvremena tehnologija omogućuje da nadiđu spomenuta ograničenja, a da proizvodnja emisija ne bude ništa skuplja, da bude možda čak i jeftinija.
Kad sam se već prihvatio usporedbe razgovora i šaha, pogodno mi je s njom i nastaviti. Najkvalitetniji šah je dopisni šah, onaj u kojem si suigrači šalju potez po potez dopisnicom (danas to vjerojatno rade e-mailom), a između svakog poteza imaju vremena razmisliti koliko je potrebno, konzultirati literaturu, posavjetovati se s prijateljima…
Razmišljam - je li moguće u proizvodnji televizijskih razgovornih emisija upotrijebiti metodu dopisnog šaha?
Naravno, nije svaka tema pogodna za tako nešto. Svaka tema ima svoj najprimjereniji način prezentacije. Za neke teme je dovoljno pitati za mišljenje prvih pet prolaznika koji naiđu ulicom. Govorim o temama koje su zaista značajne i koje bi trebalo obraditi maksimalno kvalitetno.
Prošlo je vrijeme kad je televizija izlazila izvan studija samo se s reportažnim kolima najviše nalik nekakvom teškom borbenom vozilu. Danas postoje kamerice koje koštaju između 100 i 300 dolara, a snimaju sliku i ton koji mogu zadovoljiti i najviše televizijske tehničke zahtjeve. Ujedno su i tako jednostavne za upotrebu, „user friendly“, da i najgori tehnički idiot u minutu može naučiti kako se rabe. Jedan stisak dugmeta - aktiviraj napravu, drugi stisak dugmeta - započni snimanjem, treći klik - završi snimanje. I to je to.
Improviziram: nađe se dobra tema koja to zaslužuje, nađu se dobri sugovornici, dogovore se pravila (uvodna izlaganja po deset minuta, a svaka replika ne više od tri), svakom sugovorniku dodijeli se mala kamera da je drži kod kuće, jedan snimi što hoće reći i pošalje jednu kopiju sugovorniku, a drugu organizatoru sučeljavanja, drugi ima dovoljno vremena smisliti što će i kako odgovoriti… Nakon šest mjeseci se sve samo dobro montira.
Da ponovim drugim riječima: svakome od sugovornika pružila bi se prilika da se pokaže najboljim što može, da obrani svoja stanovišta najbolje što može. U srazu s isto takvim argumentima oponenta možda bi izvukao iz sebe čak onoliko koliko nije ni slutio da može. Za svaki odgovor može se koliko god hoće pripremiti, konzultirati literaturu, vlastite bilješke, koristiti „joker zovi“ i nazvati istomišljenike da prodiskutiraju što je najbolje reći, snimiti svoj doprinos u doba dana koje mu najviše pogoduje, kad mu je bioritam na vrhuncu… E, rezultat takvog sučeljavanja mogao bi biti za učenje i pamćenje. Ako se nađe svjetski zanimljiva tema, možda bi mogli, umjesto da samo otkupljujemo stane emisije, i mi nešto prodati svijetu.
Recimo, uvali se takva kamerica Nevenu Sesardiću da brani stvar desnice, Damiru Markovini da zastupa ljevicu… Igoru Mandiću da obrazlaže zašto je hrvatska država propali projekt, a bilo kojem državotvorcu da mu oponira, recimo ministru Krstičeviću. Kako sam ovih dana raspoložen, rado bih govorio o zastranjenjima i štetnosti kvazifeminizma, a protiv mene može stati tko god hoće…
Kaže se da je vlast loša jer kvari ljude. Nije istina. Loši ljudi kvare vlast. Tako se govori i da televizija zaglupljuje ljude. To nije nužno. Pametni ljudi na televiziji mogli bi od nje napraviti snažno oruđe prosvjetljavanja, obrazovanja i razuma, mimo toga da bi umjesto otužnog kreveljenja mogla postati istinski zabavna.
|