utorak, 06.02.2018.

opća boljka


HRVATSKI MONOPOLY

Želja da se uspije u poslovnim poduhvatima je razumljiva i sama po sebi pozitivna pojava. Međutim, sama želja nije dovoljna. Treba znati, dobro odabrati što poduzeti. Nažalost vrlo često, prečesto, najčešće osim same zamisli da bi bilo dobro nešto poduzeti, nema dobre ideje čega se prihvatiti. Želja za poslovnim uspjehom spojena s nedostatkom originalnih ideja svodi pokušaje na imitaciju uspješnih ideja. Kako je put u pakao popločan najboljim namjerama, kad se želja za poslovnim uspjehom spoji s nedostatkom originalnih ideja pretvara se u razornu silu.

Treba samo malo razmisliti i svi ćemo se sjetiti mnoštva primjera: netko otvori mali dućan s mješovitom robom u susjedstvu, za godinu dana nikne ih još desetak u istom susjedstvu. Netko otvori videoteku, odmah nagrne sva sila njih otvarati videoteke. Netko otvori kemijsku čistionicu, odmah u okolnim kvartovima nikne još tuce kemijskih čistionica. Pa ako već nema drugih zamisli, a postoje neka inicijalna sredstva, najlakše je otvoriti kafić.

U sljedećem koraku devet od deset novotvorenih malih dućana mješovitom robom propadnu, devet od deset videoteka propadne, devet od deset kemijskih čistionica propadne, devet od deset dućana s robom za kućne ljubimce propadne… Apologeti kapitalizma kažu da je upravo tako baš dobro: slobodno tržište automatski regulira tko je najsposobniji da uspije. Međutim, kad bi sabrali sva sredstva ulupana u neuspješne pokušaje došli bismo do enormnog izgubljenog novca.

Izgubljena sredstva su tim veća što se na isti način poput onih koji s mukom sklepaju novac potreban za ulaganja ponašaju i oni koji raspolažu ogromnim sredstvima. Dobra zarada je u nekretninama! Udri kupovati nekretnine. Veliki profiti su u građevinarstvu! Navali graditi stanove! Poslovne prostore! Hotele! Neki i uspiju, ali koliki se slome na neprodanim stanovima, neuseljenim kućama, praznim uredskim prostorima, nezavršenim golf-igralištima i sličnome. Ne bih se čudio da je skupna šteta od nedomišljenih, nepromišljenih i brzopletih ulaganja jednaka ili veća (jer je trajna, ne zaustavlja se) od svih ratnih razaranja.

U nedostatku originalnih utemeljenih zamisli, kad je osnovni izvor sadržaja ugledanje bez razumijevanja na već uspješne, hrvatsko gospodarstvo se svodi na veliku igru Monopolya u stvarnosti. Postoje već definirani sadržaji, a igrači se trude zaposjesti što više polja i boga mole da suigrači budu prisiljeni stati na njihovom području da ih mogu oderati. Nema tu ničega novoga, samo varijante jednog te istoga.

Nije u pitanju koliko je dobro ono čega se netko prvi sjetio. Problem je što se i nešto dobro, kad se s tim pretjera, pretvori u loše. Govorila je moja baka: „Čega je previše, ni s putrom nije dobro.“

Ovisnost o imitiranju vidljiva je i na drugim područjima života. Krene jedna novina s nekom novom rubrikom, uskoro i sve druge novine iste vrste imaju istu rubriku. Krene jedna televizija s emisijom o kuhanju i receptima, uskoro se ne može otvoriti ni jedan televizijski kanal da ne iskoče na ekranu neki kuhari.

Čudila se nedavno Marina Šur Puhlovski da je njen posljednji roman „Igrač“ izazvao više kritika, napisa i medijskih intervjua s autoricom nego svih njenih dvadesetak ranije objavljenih knjiga zajedno, premda nije bitno bolji od nekih od njih. Ništa čudno. Kad je prvi kritičar pročitao knjigu i javno je pohvalio, i drugi su pomislili „To je vrijedno truda!“ Kad je prvi novinar napravio intervju, pa taj ispao zanimljivo, i drugi novinari koji rade intervjue su shvatili da imaju na dosegu zanimljivog sugovornika.

S druge strane, kad krenu Mate Rimac i Matej Grozdanović (proguglajte malo) - nema im premca. Između ostaloga zato i što ih nitko ni ne može imitirati.

Jedan od principa kojih sam se držao u svom novinarskom vijeku bio je „Budi prvi ili najbolji“, a najbolje biti i prvi i najbolji. Biti drugi i slabiji malo kome može sreću donijeti.



- 15:33 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker