srijeda, 13.09.2017.

uvijek dostupni

Nikica Gilić, jedan od najkvalitetnijih domaćih prevodilaca na njemački jezik, ako ne i najkvalitetniji kojeg danas imamo, shvatio je da je napravio fatalnu pogrešku tek kad je već bio u autobusu. Kupio je kartu do Varaždina, ali je previdio da ta linija putem staje na svakih pet do dvadeset kilometara, pa do Varaždina treba pet sati, te na svakoj stanici silazi i ulazi gomila školaraca s torbama na leđima koji se nesmiljeno guraju među babama s košarama punim živih kokoši pri čemu nitko od mlađarije ne ustupa sjedište ikome starijem. Trećeg sata takvog putovanja zazvonio mu je mobitel. Balansirajući na jednoj nozi i viseći na jednoj ruci, dok su ga košare s picekima udarale u rebra sa svih strana, uspio je izvući mobitel i prinijeti ga uhu. Kroz buku i galamu uspio je nazrijeti:

- Guten Tag, Peter Handke…

Glas je zvučao poznato, ali nije mogao prepoznati tko je. Nekoliko dana ranije razglabali su u nekom društvu o običaju svjetski poznatog književnika Petera Handkea da sam odabere prevoditelja za jezik na kojem će mu se neko djelo prevesti, pozove prevoditelja na svoj trošak u Pariz da se upoznaju, gosti ga i časti mjesec dana dok ne rasprave sve o njegovoj literaturi i budućem prijevodu… Uvjeren da ga zove netko od njegovih nazoviprijatelja izderao se u mikrofon:

- Je.. te pas! Sad si me našao zajebavati! Goni se u tri pi… materine! - i prekinuo vezu.

Nekoliko dana kasnije doprli su do njega glasi da se Handke gostujući u Beogradu raspitivao za prevoditelja na hrvatski, te da su oni koji su ga preporučili odmah dali i njegov mobitelski kontakt. Čim je to saznao Gilić je uzvratio poziv na broj s kojeg je došao poziv u autobus, ali je dobio samo hotel iz kojeg su ga obavijestili da je gospodin Handke već napustio Srbiju. Srećom, naravno da Handke nije mogao razumjeti što mu je rekao, ali je nažalost nedvojbeno razumio intonaciju i više nikada nije nazvao.

Tako nešto ne bi se moglo dogoditi u predmobitelskim vremenima.











<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker