nedodirnute ljubavnice

subota, 11.03.2017.

NEPOZNATA NA ISPRAĆAJU

Oko stola u kuhinji čekali su me obučeni majka, sestra, baka i djed i pili kavu. Stigao sam na vrijeme, a kofer me je čekao spakiran, te sam samo bacio majicu i traperice natopljene duhanskim dimom u prljavi veš, obukao čisto i mogli smo krenuti. Nazvao sam prijatelja Nikšu koji je stanovao četiri kuće dalje. Nikša je radio u Kontroli letenje i ionako je trebao otići na posao. Točno smo sišli pred kuću kad je naišao autom. Tada je još vozio Volkswagen "Bubu". Djed je sjeo naprijed, ja odostraga između majke i bake, sestra mi je sjela na krilo i tako smo krenuli.

Pred ulazom u aerodrom - iznenađenje! Na oproštajnom okupljanju u Savskoj su našli dva ili auta auta, potrpalo ih se u njih koliko je stalo, i stigli da se još jednom oprostimo. Naravno, na čelu je bila Marijana, a uz nju Vlado Tomić, Mirjana i Ino Bešker, Nikolići: Ivana i Vjeran, Kuki Burcar, Breda Beban, Mirko Torbica, Mladen Grbić, Siniša Knaflec i Biba Rauter, a bila je s njima i jedna vrlo zgodna djevojka koja mi je izgledala poznata, iako nisam znao kako se zove. Računao sam da je bila na tulumu, vjerojatno je stigla nakon što sam napustio mjesto ili je - lako moguće - u onoj gužvi nisam ni zamijetio, pa su i nju poveli. Dočekali su nas s lošom viješću: aerodromski kafić još nije bio otvoren.

Zbog zatvorenog kafića muvali smo se neko vrijeme pred ulazom u zgradu. Knaflec, fotograf, zapričao se s nekim nepoznatim putnikom jer je tom visio oko vrata polaroid-aparat, pa ga je nagovorio da nas sve zajedno uslika. Poredali smo se u dva reda, oni u prvom čučnuli i - škljoc! Dobio sam još vlažnu fotografiju da je ponesem za uspomenu.

Otvorio se kafić pa smo se premjestili u njega. Zauzeli smo četiri stola. Po prirodi stvari sjedio sam s bakom, djedom, majkom i sestrom, a povremeno se, kao svojevrsni slavljenik: ključna figura događaja, premještao nakratko za stolove sa strane. Kako god sam se premjestio ona nepoznata mi je bila pred nosom, ali za drugim stolom. Neprekidno me kopkalo - odakle je znam? Zbunjivalo me - kako je moguće da se ne sjećam odakle znam tako zgodnu curu? Ne sjećam se više što sam pričao s ljudima, vjerojatno nešto bez povijesnog značenja, ali se dobro sjećam da se Knaflec priljepio uz neznanku kao flaster, šaputao joj na uho i krvnički se upucavao, jer mi je uz nju i on bio stalno na vidiku.

Taman sam odlučio da mi nema druge nego odbaciti sve ostale i zaskočiti nepoznatu, da i s njom prozborim nekoliko riječi, kad su javili da se trebam ukrcati u avion. Kao školska eskurzija otpratili su me do ulaza za kontrolu karata. Dok sam se opraštao s jednom po jednom osobom iz pratnje, ono: zagljaj-poljubac-nekoliko riječi, nepoznata je s putnom torbicom preko ramena koju sam tad prvi put uočio pokazala kartu, prošla kontrolu i zaputila se prema čekaonici za putnike koji odlaze. Oho-ho! Imat ću društvo u avionu, i to ne mož' bolje društvo!

Dok sam se oprostio sa svim svojima, svi ostali putnici su uglavnom unišli. Kad sam stigao do čekaonice ona je bila na sasvim drugom kraju, kod izlaza. Počeo sam se probijati kroz gužvu, zaobilaziti torbe, preskakati malu djecu, no dok sam stigao na pol puta, vrata su se otvorila, nepoznata je izašla, prešla onih pet-šest metara do autobusa koji je vozio do aviona na pisti i ukoračila u njega. Kad sam ja stigao do izlaza, vrata autobusa su se zatvorila i krenuo je.

Bio sam prvi u sljedećem autobusu, ali to što sam unišao prvi znači da sam izišao posljednji. Nas su iskrcali kod stražnjeg ulaza u avion. Bio sam otprilike posljednji putnik koji se ukrcao. Svi ostali su već uglavnom posjedali. Preko naslona stolica vidio sam nepoznatu sasvim na prednjem kraju utrobe letilice, izdigla se na prste da ugura torbu u policu iznad glava. Jurnuo sam između redova surovo se probijajući pored svih na koje sam nailazio nadajući se da ću pored ljepotice možda još zateći koje slobodno mjesto. Ako ne bude, bio sam odlučan, preselit ću bilo koga na kojega bih ondje mogao naići.

Stigao sam otprilike do pola puta kad me je nešto silovito zgrabilo odostraga, obujmilo oko laktova, uzdiglo uvis i ponijelo poput uragana. Bio je to Nikša sa svojih sto i dvadeset kila, nešto mi je urlao u uho ali ga ja nisam razumio, pokušavao sam mu reći da me pusti, ali on nije slušao, samo je i dalje krčio put sa mnom u naručju. Pronio me je pored nepoznate koja se ukočila i buljila u prizor razrogačenih očiju, u prolazu sam vidio da su sva mjesta pored nje zauzeta, iznio me je iz putničke kabine i tek tad spustio da stanem svojim nogama na tlo.

- Žurno! Sredio sam ti odlično mjesto! - pogurao me je dalje. On je sa svog mjesta u kontrolnom tornju saznao od pilota da je jedno mjestu u prvom razredu ostalo slobodno, sredio s posadom da me prošvercaju ondje i došao se osobno uvjeriti da su ga poslušali. Koliko ga znam, imao je moćan argument za pregovore u ruci: avion neće poletjeti dok se ne dogovore. Zato je sve i moralo biti žurno, da se stigne što prije vratiti na radno mjesto podići avion jer je već ionako kasnio.

Nabrzinu sam sve iskalkulirao: moj prijatelj se pobrinuo da mi pribavi dobro mjesto u avionu - ne bi bilo lijepo da ga razočaram. Tim više što su u turističkoj klasi već svi posjedali, teško ću ikoga moći premjestiti. Ionako ništa ne bih uspio, a tu gdje sam se našao nije bilo loše. Pomirio sam se sa sudbinom. U prvom razredu nije bilo loše. Sjedalice su bile udobnije, zapravo fotelje, oko njih je bilo više mjesta, posluživali su bolju hranu i više pića, na broj putnika bilo je više stjuardesa… Ipak, jedva sam čekao da dođemo do Züricha procjenjujući da je bolje da ondje priđem nepoznatoj nasamo nego da se muvam po avionu u zraku i upucavam joj se naočigled dvije stotine svjedoka. Nakon prvotnog iznenađenja da i ona putuje bio sam neutemeljeno uvjeren da i ona ide do Amerike. Let preko oceana s takvom pratiljom bio bi stvarno nešto! Zrnce sumnje da možda iz Züricha nastavlja u nekom drugom pravcu bilo je utješna mogućnost: mogli bismo barem zajedno provesti koji sat čekajući dalje vezu.

Zürich me je razočarao kao malo što. Avion se dovezao gotovo do aerodromske zgrade, iz zgrade su se poput monstruoznih pipaka neke mehaničke hobotnice ispružile ogromne metalne cijeli i zalijepile za izlaze iz letala. Nas iz prvog razreda pustili su kroz jednu cijev u kojoj je bio pravi hodnik, a one iz drugog razred na druge cijevi. Čim sam se našao u zgradi jurnuo sam kroz nepregledno mnoštvo pokušavajući pronaći plijen, ali uzalud.

I nisam je nikada više vidio. Kao utješna nagrada ostala mi je jedino polaroid-fotografija na kojoj stoji u drugom redu sasvim nadesno, ali me ta utješna nagrada malo tješi jer ne dozvoljava da zaboravim neprežaljeno razočarenje.

- 03:43 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>