utorak, 03.01.2017.

raskalašena renesansa u suvremenosti



Pričali smo usput o smislu života, umjetnosti... o smislu stvaranja u umjetnosti i životu, i oko ponoći zaključili da se ona nasloni laktovima na stol, a ja da joj priđem s leđa da iskušamo i dubine strasti koje smo dotad u razgovoru zanemarivali.

Nažalost, gornji odlomak nije opis mog dočeka Nove godine, nego citat iz knjige Zdenka Jelčića "Sponzoruša u Parizu". Moja nova godina je počela s 38,4, i to na najvjerojatniji način kako me je tako nešto ikada zgrabilo. Nakon ponoći sam sa suprugom izmijenio čestitke i najbolje želje, a u sljedećem trenutku me je uhvatila drhtavica, groznica, minutu-dvije, i kad su prestali imao sam 38 sa 4.

Retroaktivno objašnjenje svodi se na jedino moguće: na donjem katu stana šogorica boluje već pet dana, ima 38 sa četiri, bole je svi zglobovi na tijelu, raspada se. Kako ipak nisam Howard Hughes, bilo je samo pitanje vremena kad će boleština preskočiti na mene. Međutim, ja sam se cijepio protiv gripe na vrijeme, pa me je zahvatilo u ublaženom obliku. Mene bole jedino gležnjevi, a sve ostalo je - usprkos temperaturi - sasvim podnošljivo, naročito kad usporedim što mi je prije nešto više od mjesec dana radilo običnih 37 stupnjeva točno; zdravom čovjeku nikakva temperatura, tek upozorenje da bi nešto moglo biti, ali ja sam to jedva prebrodio.

No vratimo se početnom odlomku. Ujutro je temperatura obično niža, 37 sa 5. U takvom stanju dohvatio sam se "Sponzoruše u Parizu" koja već odavno čeka svoj red da je pogledam i bio je to odličan izbor. Nastavljajući Pietra Arettina i Boccaccia Zdenko Jeličić mi je vratio volju za život renesansnom raspuštenošću. Nije to najbolja knjiga na svijetu, ali je idealna za početak godišnje čitalačke sezone, čak i više - idealna za okretanje nove stranice u životu.

Malo što nas toliko može odvesti na krivi put kao očekivanja. Od glumaca se očekuje da su majstori u pamćenju i reproduciranju tuđih tekstova. Iznenadi nas kad otkrijemo da su sposobni i za produkciju svog teksta, a obraduje kad taj tekst ispadne vrlo dobro. Kao onaj koji je napisao bezbrojne retke erotske literature više od ikoga mogu cijeniti gotovo dvije stotine stranica ispunjene neprekidnim skakanjem iz jednog kreveta u drugi, a da ti opisi ostaju sasvim primjereni bez upadanja u dosadno ponavljanje. Posebno me raduje što su većina bahantkinja iz romana dobrodržeće, ali pomalo već ocvale matrone, što su likovi kakve površna erotska literatura izbjegava, ili im služe za podsmjeh, a Jelčić opravdano upozorava da je gubitak zanemariti ih na bilo koji način, u literaturi kao i u životu. Dodajmo tome i najbolji opis tucanja vjernice na koji sam ikada igdje naišao, ono - antologijski, i dobivamo knjigu koju mogu svakome preporučiti, jednima da ih razveseli, drugima da popizde. I jedni i drugi su sami krivi za ono što će ih snaći.

Drago mi je da "Pisac prostih priča" nije usamljen u svom vremenu.
- 01:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker