socijalni atavizam

utorak, 12.07.2016.

Intervju Milane Vuković-Runjić s dr. Zlatkom Hasanbegovićem u nedjeljnom "Jutarnjem listu" više je nego odličan. Svakome koga zanima politički lik tehničkog ministra gotovo da ništa više nije potrebno. Dapače, već je odgovor na prvo pitanje dovoljan da ga definira, te valja navesti pitanje i odgovor u cijelosti:

"U čemu je problem i zašto se koplja toliko lome oko pojma “antifašizam”? Sigurna sam da postoje antifašisti kojima se divite, baš kao i pripadnici partizanskog pokreta kojima ne osporavate veličinu.

- Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao. Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste.

Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća.

Gledano kronološki, početna toljaga za pokušaj moje ljudske, intelektualne i političke egzekucije bilo je inkriminiranje dosjetke za kojom sam posegnuo u jednoj televizijskoj emisiji na HRT-u od prije godinu i više dana. Tada sam u kontekstu društvene rasprave koju vodimo iznova svake godine u vrijeme naših svibanjsko-lipanjskih “pobožnosti” rekao da je način na koji se ahistorijski koristi pojam “antifašizam” pretvoren u svojevrsnu floskulu, prazan okvir u koji svatko po svom ideološkom nahođenju proizvoljno upisuje različite sadržaje.

Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena i u kojima se različitim patologijama našeg vremena ne suprotstavlja fluidni “antifašizam” već, što god o njima mislili, liberalna demokracija, parlamentarni poredak, kršćanski humanizam, ili ako hoćete različiti alternativni društveni nacrti bez obzira dolazili s “ljevice” ili “desnice”.

Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike, zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."

Može se pretpostaviti da je intervju autoriziran, a narednih dana nikakvog demantija ili ispravke nije bilo, te se možemo vratiti tom prvom odgovoru i prokomentirati ga dio po dio.

"Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao."

Već u prvoj rečenici prvog odgovora dr. Hasanbegović širokom gestom abolira i blagoslivlja sve teroriste na svijetu i u povijesti, sve atentatore i fanatike. Poštovao je i poštuje napadače na Svjetski trgovački centar, samoubojice u eksplozivnim prslucima, Lee Harvey Osvalda, John Wilkes Bootha, Gavrila Principa i Punišu Račića. Reklo bi se da mu i Herostat nije mrzak. I to kaže čovjek koji je ministar države koja bi željela biti uljuđena država, dapače, čak i tvrdi da jeste!

Ne bi se trebali čuditi kad bi zatražili da pojasni prvu rečenicu (iako je ona sasvim jasna i nikakvo pojašnjenje nije potrebno), a on se počeo izvlačiti da nije tako mislio, da su mu riječi izvrnute i izvitoperene… Ako nije mislio - zašto je rekao? Kad je već rekao - zar nije svjestan značenja riječi? Idemo dalje:

"Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste."

Da je riječ o testu inteligencije ili općeg znanja, rečenica bi završila naputkom "izbaci uljeza". Kakve veze ima Pol Pot s antifašiznom? Iste kao i Džingiskan. Kad je započeo Drugi svjetski rat imao je četrnaest godina i živio sa sestričnom koja je bila balerina, članica Kraljevskog baleta i majka sina kralja Monivonga, a kraj rata dočekao je živeći sa sestrom koja je bila kraljeva konkubina. Moćna antifašistička biografija! Između Churchilla i generala Patona smješta ga čovjek koji se smatra stručnjakom, čak povjesničarom, a nekako se dokopao i doktorske titule. Već po ovom primjeru je vidljivo da mu je doktorska diploma zavrijedila da njome zamata salatu.

Sljedeća rečenica je zanimljiva po pitanju indentiteta. Tko su u njoj "mi"?

"Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća."

Naime, nisu svi Hrvati imali s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom samo traumatična iskustva. Dapače, velik dio njih je tom pokretu i pripadao, likovali su kad je pobijedio i osjetili veliko olakšanje i radost kad su sile fašističke osovine i domaći izdajnici poraženi. Ministar države koja je i ustavno definirana na osnovama pobjede antifašizma nonšalantno odriče hrvatstvo onima koji su obranili hrvatski narod i stvorili državu, a pripisuje ga poraženim izdajnicima, zločincima i izrodima, među koje se i sam svrstava.

Preskočimo dio posvećen samosažaljenju i petljanju u pokušaju da se prikaže kao nedužna žrtva i zaustavimo se na pokušaju rezimea:

"Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena…"

Zaista, sve ovo o čemu govori odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama i ondje gdje je to apsolvirano lik poput njega ne bi mogao biti ni kandidat za ministra, a kamoli ministar. Ni profesor u srednjoj školi. Eventualno školski podvornik. U tim zemljama za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih problema dihotomija "fašizam-antifašizam" uvelike je ahistorijska jer uglavnom nemaju ni ustaša ni četnika ni njihovih ostrašćenih nastavljača, niti je ondje još prije dvadesetak godina itko ikoga klao iz ideoloških razloga. Razlika mala, ali značajna. U Francuskoj nitko ne zaziva višijevsku Francusku i osim rodbine nitko ne održava mise za maršala Petaina, a u Njemačkoj - gdje neonacističke grupice ponovo dižu glavu - marginalni su i nitko ozbiljan ih ne smatra ozbiljnima.

"Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike…" - nastavlja dr. Hasanbegović - "…zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."

Evo ga opet! Ocjena da je Francuska pridonijela pobjedi nad Hitlerom i Osovinom jednako je utemeljena kao i ona da je Pol Pot bio antifašista. Koliko je ono njemačkih divizija u Drugom svjetskom ratu bilo angažirano u Francuskoj, a koliko na teritoriju bivše Jugoslavije? Koliko je ono njemačkih vojnika i njihovih trabanata izbačeno iz stroja u Francuskoj, a koliko su ih uklonili Titovi partizani? Svaka čast francuskom pokretu otpora, ali on je ponajbolje ilustriran televizijskom serijom "Allo, allo!", pa je već svaka usporedba deplasirana.

Na kraju, usprkos otvorenoj instruktivnoj sugestiji da navede barem jednog antifašista kojemu se divi ili pripadnika partizanskog pokreta kojem ne osporava veličinu, siroti tehnički ministar se nije mogao prisjetiti niti jednoga ili mu to nije uspjelo prevaliti preko usnica.

Sve u svemu, ministar-povjesničar se već prvim odgovorom dovoljno legitimirao da daljnje raščlanjivanje njegovih stavova nije ni potrebno. Kao stručnjak-povjesničar pristrani je diletant s titulom, kao politička figura je živi anahronizam, socijalni atavizam.

Njegova pojava na javnoj sceni prvenstveno je simptom društvene patologije, nakaradna pojava koja ruši i truje sve dobro oko sebe. I nije nimalo smiješan.

- 14:14 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>