šah i literatura

srijeda, 06.07.2016.

--------------------------------- Za potpuno razumijevanje ove priče potrebno je,
--------------------------------- i zapravo je bolje, skočiti na postove ovog bloga
--------------------------------- iz srpnja 2006, te početi čitati priču u nastavcima
--------------------------------- od 28.7. Ujedno to može podsjetiti na zlatno doba
--------------------------------- blogova koje je vidljivo i po broju komentara koji su
--------------------------------- tada redovno bili ostavljani.

KLJUČNA FIGURA

Ona je pripremila najfiniju večeru što je bolje znala i dotjerala se što je bolje umjela. Djecu su poslali roditeljima. Prijatelj je došao u odijelu, donio dvije boce izvrsnog vina i buket cvijeća. Svi troje su bili ponajbolje raspoloženi, a dobro raspoloženje je još poraslo kad je nakon tri boce vina domaćin izvukao već pripremljeni smotuljak i popušili ga dodajući ga uokrug. Obojica muškaraca su je tako gledali da nije bilo ni najmanje razloga za sumnju da su možda makar i latentni homoseksualci. Ipak je sve dalje krenulo kao obično. Nakon večere muškarci su izvukli šahovsku kutiju, skinuli sakoe i objesili ih preko naslona stolica, premjestili se na ugodnu kutnu sjedeću garnituru u suprotnom uglu prostorije, prostrli tablu na niski stolić, razmjestili figure i počeli igrati, a ona je sjedila pored njih i lagano pijuckala iz čaše koju nije ispuštala iz ruke.

Kao i obično, dok su poslagivali figure da započnu drugu partiju, muškarci krenuše s razgovorom koji nije nikuda vodio. Kako da nju zabave dok njih dvojica igraju? Nije izumljen šah u troje, a ona ne zna ni u dvoje. Izmijenili su nekoliko ritualnih rečenica koje su već svi znali napamet, no kad su već figure stajale u dva nasuprotna fronta gost reče nešto što nikada ranije nije rekao:

 - Šah je kao literatura…

Domaćini ga upitno pogledaše, a on odloži povlačenje prvog poteza da bi objasnio: potezi u šahu su kao literarne rečenice, premještanje figura je kao rečenice koje se zapišu, partiju čine samo odigrani potezi kao što literaturu čine samo zapisane rečenice dok je ono između njih - razmišljanja koja vode odluci što napraviti - zauvijek izgubljeno, premda je to možda i zanimljivije i vrjednije od onoga što se vidi, što se ostvari, što napokon ostane. Završivši izlaganje pomakne piona s A2 na A4.

Njen suprug se, ponesen prijateljevim riječima, prisjeti jednog starog crno-bijelog filma koji je snimljen na temelju romana, „Našeg čovjeka u Havani“ Grahama Greena, te - umjesto da povuče potez za odgovor - ispriča: u završnoj sceni dva lika zaigraju neku igru na šahovskoj tabli, možda su igrali dame, ali umjesto figurama zaigraju flašicama alkohola. Jedan od njih je bolji igrač, pa neutraliziraju tu razliku time što onaj tko pojede neku figuru (u njihovom slučaju flašicu s pićem), mora odmah da je ispije, pa je tako onaj koji bolje igra sve pijaniji od drugoga koji slabije napreduje i kako partija dalje ide oni su sve ravnopravniji igrači.

Prijatelj je shvatio njegovu priču kao prijedlog, pa uzvikne:

 - Može! Ne zna se tko je bolji šahist od nas dvojice, ali ja bolje podnosim piće!

Suprug ustane i ispriča se da mora nakratko na zahod. Dok ga nije bilo ona, hihoćući se, povjeri njihovu dobročinitelju što joj je na momente padalo na pamet.

Sanjala je da njih dvojica igraju šah, a umjesto stola između njih je bila ona. Klečala je gola, oslonjena na koljena i dlanove, a na leđima joj je bila šahovska tabla s figurama. Jedan od njih – nije znala koji – zabio joj se spolovilom odostraga, a drugi je gurnuo svoje u njena usta. Ona se ne smije ni pomaknuti da se figure ne poruše, pa održava njihove erekcije samo stiskanjem vaginalnih mišića i cuclanjem ustima i oblizivanjem jezikom. Što je najgore, u snu joj je to bilo krajnje ugodno, a i kad se probudila sjećanje na sanjano ju je uzbuđivalo.

Gost se sledenio. Donja vilica mu je pala na prsa, usta mu se razjapila, a oči raširile. Netremice je ukipljeno buljio u nju kao da je pokušava usisati pogledom. Prene ga tek suprugov povratak. U nastavku igre gostu su ispadale figure iz prstiju, rušile druge figure na ploči, povlačeći poteze pomjerao je usputne figure, pa su morali ponovo namještavati poziciju, povlačio je očito krive poteze da su ih odmah vraćali, previđao ono što se ne smije previdjeti, pa su napokon dogovorili da ne uzimaju tu partiju u obzir, prekinu je i krenu ispočetka.

Narednu igru su započeli usredotočeno, sve dok domaćin ne reče, zamišljeno kao da govori sam sebi:

- Razmišljao sam na zahodu… Mogli bismo igrati šah na svlačenje!

Domaćica i gost ga iznenađeno pogledaše. On pojasni suigraču:

- Ma ne svlačimo se mi! Ona se svlači! - pokaže glavom prema supruzi. - Pojedeš moju figuru - ona skine komad odjeće. Ja pojedem tvoju figuru - ona nešto obuće…

Gost zgrabi čašu s pićem kao da mu o tome život ovisi i nabrzinu je nadušak ispije do dna. Odloži praznu čašu:

- A nju se ne pita?

Suprug se okrene ukipljenoj domaćici:

- Evo, pitam je. Hoćeš li?

Time bi ujedno bilo riješeno i njeno sudjelovanje u zabavi koju je samo kibicirala ne znajući kako se igra ni razumijevajući što se događa.

Čekajući što će ona odgovoriti muškarci ponovo nagnuše glavu nad ploču i zanesoše se u nadmetanje. Kad je ona napokon tiho prozborila "Hoću" kao da nije ništa rekla.

Iznenada se gost uspravi i usklikne tako da se nije znalo je li to prijedlog ili pitanje:

- Pobjednik prca domaćicu?

Njen suprug kao da je bio pušten s lanca:

- Dok jedan razmišlja, ona drugome puši! Kao u "Našem čovjeku u Havani"! Tko duže razmišlja više misli o onome što onaj drugi dobiva, više to i sam želi…

- Što se tebi vrti po glavi?! - uzvrati mu supruga prijekorno premda je to bilo dječja igra prema onome što se u njenoj kovitlalo. Nije znala da li više drhti od onoga što joj pada na pamet ili od straha: ako se prcne s gostom, izgubit će muža! Ako se ne prcne s gostom, to će joj promaći, nikada ga neće okusiti. Jebo život u kojem se u životu neće prcnuti s dvojicom istovremeno! Najbolja bi bila triada: nakon nje nema tko kome išta zamjeriti, nitko nije prevaren. U najgorem slučaju, izgubit će jednog, ostat će joj drugi, a ipak je oprobala s dvojicom.

Ona prihvati praznu flašu i ostane da donese novu. Pri tome dlanom druge ruke prekrije jednu odloženu figuru i neopazice igračima obujmi je prstima i ponese. Kako su šahisti ipak ljudi koji zamišljaju unaprijed i uzimaju u obzir sve mogućnosti, dok je prilazila vratima za kuhinju čula je gosta iza sebe:

 Smislili ste i dogovorili taktiku kako da me izbacite iz ravnoteže! Kako da se pored ovakvih ideja koncentriram na igru?!

Zatvorila je vrata za sobom, odložila praznu flašu, naslonila se na njih i rastvorila šaku. Na dlanu je ležala poduža bijela figura s crnom kuglom na vrhu. Dovoljno se već nakibicirala da je znala da se zove "lovac". Hitro je podigla rub suknje, pomaknula gaćice ustranu, prislonila glatku kuglu na otvor u svojem međunožju i odlučno pritisnula. Figura je glatko kliznula u obilno natopljenu okolinu. Vratila je gaćice na mjesto i poravnala suknju. Sad će vidjeti kako će njih dvojica dalje šahirati! Dosta toga!

Vratila se s novom flašom pića i smireno sjela na svoje mjesto, ali nije mogla ukloniti s lica zluradi osmijeh zadovoljstva. Zamišljala ih je kad će otkriti da im nešto nedostaje. Prvo će se zgranuti, onda im neće biti jasno kako je tako nešto moguće, onda će početi pipati oko sebe, podizati jastuke na kojima sjede, saginjati se pod stol, napokon hodati po sobi na rukama i koljenima i zavirivati pod namještaj, a ona će ih gledati odozgo. Baš je zanima čime će ta potraga uroditi, hoće li pronaći što će tražiti? Kako će ova večer završiti?

Da je ovo priča hrvatskih fantastičara s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, literatura na tragu Jorge Luis Borgesa, dok bi muškarci plazili četveronoške oko njenih koljena iznenada bi osjetila kako se falusoidna šahovska figura u njoj izdužuje i odebljava. No kako je ovo ipak zapis Pisca prostih priča, navest ću kako joj je pala na pamet dječja igra "vruće-hladno" u kojoj oni koji traže postavljaju pitanja, a onaj tko zna odgovor riječima "vruće" i "hladno" naznačuju da li mu se približuju ili udaljuju. Ipak, obzirom da se nalazimo u katoličkoj zemlji dominantnog licemjernog čistunski zatucanog morala prekinut ću pričanje ovdje i zapisati samo nešto poput pouke.

Možeš misliti što god hoćeš i koliko god hoćeš, možeš smišljati što bi bilo dobro, a što najbolje, što bi bilo lijepo, pametno, pristojno, dostojno, pravo ili plemenito, možeš htjeti ili ne htjeti, željeti ili ne željeti, čvrsto odlučiti i držati se odluke ili prepustiti se trenutku, pokušati predvidjeti ili nagađati, odlučiti što ćeš nastojati po svaku cijenu ili što po bilo koju cijenu nećeš dozvoliti, ali napravit ćeš ono što ćeš napraviti. Ni više ni manje od toga. I to ćeš biti ti. Zgrabit ćeš priliku koja se pruža jednom u životu ili ćeš propustiti deset prilika za redom i početi žaliti tek kad ti postane jasno da se prilika više nikada neće ponoviti.

- 10:56 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>