|
LOGOREJA Suvremeni urbanizirani čovjek odalečio se od smrti. Danas komadi mesa dolaze zamotani u celofan, oblikovani tako da što manje podsjećaju na ono odakle su došli. Većina stanovništva suoči se s mesom tek kad je posluženo, a na tanjuru je ono još neprepoznatljivije. Činjenica da je „svako meso imalo mamu“ maksimalno je prikrivena. Kako se ipak svatko kad-tad suoči sa saznanjem o porijeklu namirnica, pa ono slabije ili jače svakoga prožme, često je ta spoznaja toliko šokantna i nepodnošljiva da joj vjerojatno možemo pripisati značajan udio u pojavi vegetarijanca.UMJESTO SADRŽAJNOSTI Odnos prema smrti mijenjao se kroz povijest i drugačiji je u ruralnim nego u urbanim sredinama. Kroz velik dio povijesti broj mrtvorođene djece bio je veći nego danas u razvijenim sredinama, smrtnost novorođenih bila je visoka, smrtnost djece učestala, životni vijek bio je kratak. U velikom broju sredina kroz duga razdoblja ljudski život bio je, danas bi rekli, naprosto jeftin. Do prije stotinjak godina najveći dio svjetskog stanovništva živio je na selu, mnogo bliži prirodi i zavisnije od zbivanja u prirodi. Zemlja se obrađivala u skladu s godišnjim dobima, meteorološkim prilikama i promjenama poput poplava ili suša. Ubijanje životinja bilo je svakodnevnica, pri čemu nije bilo koga da nije u tome na neki način sudjelovao. Ljudi su živjeli u proširenim porodicama i sva rođenja ili umiranja bila su česta zbivanja kojima su svi ostali svjedočili ili na neki način u njima učestvovali. U porodici se umiralo okružen svojima, najbližima, a preživjeli su se nakon toga predavali obredima i proceduri pokopa (ili nekog drugog načina zbrinjavanja tjelesnih ostataka). Smrt je bila bliska, poznata, uobičajena, utkana u svakidašnjicu.  U atomiziranim malim urbanim obiteljima rođenja i umiranja postali su rijetki i izuzetni događaji nakon kojih se život unutar tih malih zajednica korijeniti promijeni. Za život para gotovo da nema veće promjene od rođenja prvog djeteta, kao što za par kojemu su djeca već otišla iz roditeljskog doma nema veće promjene od one kad prvi iz para umre. Krvno bliski srodnici s kojima bi se u ranijim povijesnim razdobljima dijelila svakodnevnica postali su osobe koje se rijetko viđa i o njihovoj smrti se čuje, a ne svjedoči. Kao rijetki, izuzetni i značajni događaji i rođenje i smrt postali su podložni svakovrsnim pretjeravanjima i mistificiranjima. U okviru borbe protiv bolesti i za produženje života, proces umiranja zapravo se prepušta profesionalcima, medicinarima, a nakon smrti drugim profesionalcima, pogrebnicima. Većina stanovništva sudjeluje u tim procesima tek koliko je neizbježno. Time umiranje za većinu ljudi postaje nepoznanica, pa kako ono često počinje i prije nego pacijent ode u bolnicu, najbliža okolina ne zna kako se odgovarajuće postaviti. Dapače, čak i onaj kome se to događa često ne zna kako se ponašati, pa prešućuje ili pretjerava u svojim zahtjevima i svom ponašanju, a kad se nađe u nadležnosti profesionalaca koji se nužno ponašaju poslovno, rutinski, nedostaju mu bliskost i suosjećanje. Odalečivanje od smrti uzrokuje i izvitoperenost u poimanju. Kako se ipak radi o temi koju je nemoguće negirati, ona se nameće kao neriješeno pitanje koje fascinira. Smrt kao sadržaj neproporcionalno je prisutna i nameće se preko granica mentalne ravnoteže, patološki se prenaglašava. Naslovne stranice novina i početno vrijeme najgledanijih vijesti u pravilu su rezervirani za izvještaje o katastrofama ili izvještajima s ratišta, što više stradalih to izazivaju veće uzbuđenje; takozvane „crne kronike“ su čitanije ili praćenije rubrike, pri čemu drastičnije priče privlače veću pozornost. Popularni filmovi i knjige obiluju mrtvima. Među najpraćenijim televizijskim serijama su one o istražiteljima ili timovima koji odgonetavaju zagonetna ubojstva. S druge strane, što u nekom događaju akteri dovedu svoj život u veću opasnost, to se njihov poduhvat više cijeni. Moglo bi se raspravljati i o općem povećanju bešćutnosti koje izaziva da ljudi reagiraju samo na drastične slučajeve. (Usput rečeno, sličan, a vjerojatno i srodan odnos kakav je danas prevladavajući prema smrti može se uočiti i kad je seksualnost u pitanju.) Pitanje koje nema zadovoljavajući odgovor provocira nagađanja pseudoodgovorima. Razgovor koji ne dovodi rješenju pretvara se u naklapanje. Patološka prenaglašenost morbidnih (i seksualnih/seksualiziranih) tema zapravo je neka vrsta društvene logoreje. Logoreja je bolest onih koji nezaustavljivo pričaju da bi tom bujicom riječi sakrili da se o onome što ih stvarno muči ne usude ili nisu sposobni ni zucnuti. Jedan od smisla razgovora je da se nakon njega može zašutjeti. Dokle god se govorenje nastavlja znači da nije dovoljno rečeno, da nije rečeno ono što bi trebalo reći. Suvremeno društvo ima nakaradan odnos i prema smrtnosti (kao i seksualnosti), pa kako je taj odnos neriješen, eksploatiranje te tematike je nezaustavljivo. Neproporcionalna prisutnost pojedinih tema i njihovo neracionalno vrednovanje na društvenom nivou vide se, recimo, u gradnji megalomanskih stadiona i sportskih dvorana, dok se podizanje i održavanju hospicija kod nas u potpunosti, a u drugim razvijenim državama uvelike zanemaruje. Društvena patologija prisutna je pri nebuloznim raspravama „kad počinje život“, a da je istovremeno pitanje eutanazije tabuizirano. Nema sumnje da su umiranje i smrt značajna pitanja svačijeg života, a rješavaju se unutar društvenih okvira. Utoliko je svakome bolje da (na vrijeme) što kvalitetnije osvijesti problematiku, a na društvu je da te okvire učini što humanijima.  |
 Moć internetskih društvenih mreža nije za podcjenjivanje. Javili mi prije neki dan da se Milan Ivkošić ogorčeno obrecnuo na ono što sam napisao na svom blogu o njemu. Usprkos tome što imam gotovo dvije tisuće FB-prijatelja, protekao je još koji dan prije nego sam dobio snimku onoga što je objavio. Reklo bi se da „Večernji list“ čita znatno manje ljudi nego što mu je prodana naklada. Da se opustim od onoga što inače radim, zabilježio sam nekoliko rečenica komentara na njegovu reakciju i pridodao ih svom originalnom postu. |
|
NEVJERNICI U ČASNU RIJEČ Prema članku 34. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, mjesečnu pristojbu dužan je plaćati svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i/ili televizijski prijemnik odnosno drugi uređaj za prijem radijskog ili televizijskog programa na području koje je pokriveno prijenosnim signalom. Zakon je jasan: imaš napravu – plati harač. Obrazloženje zakona je već dvojbenije: čim imaš napravu podrazumijeva se da je koristiš, pa ako koristiš red je i da platiš, no po tome bi bili siti svi koji imaju žlicu, silovatelji svi koji imaju penis, a ubojice svi koji imaju bilo kakvo oružje.  Kad smo se već dohvatili radiotelevizijske pretplate, spomenimo i ovo: – postoje četiri načina kako se može odjaviti pretplata. Jedan od njih je ako pretplatnik naprosto umre; viša sila. U tom slučaju pretplata se otkazuje tako da se HRT-u pošalje dokaz o smrti, smrtovnica. No što ako pokojnica/pokojnik nemaju nasljednika? Pretplatnica/pretplatnik ostaju dužnici na vijeke vjekova, dug im se samo gomila. Nakon nekog vremena sazriju uvjeti za tužbu, pa ovrhu. Pokojnik, jasno, i dalje ima nekakvu imovinu iz koje se tužitelji mogu naplatiti – grob. Za pretpostaviti je da HRT samim time što ima zakonsku mogućnost, što može, da će to i iskoristiti, na isti način kao što HRT pretpostavlja da vlasnik prijemnika (jer može) konzumira njihov predragocjeni informitivno-zabavno, manipulirajuće-zaglupljujući program. Kosti se iskopaju, spale ili bace u zajedničku grobnicu, pri tome se stave zlatni zubi u džep, a grob proda za skupe novce. Ne zna se je li to već ikada napravljeno ili je već uhodana praksa jer mrtvi se ne javljaju da se žale. Ako mogućnost nije već zlorabljena, ne znači da neće biti zloupotrijebljena već sutra. Hanžeković, službeni zastupnik monopolističke radiotelevizijske kuće, ne samo da pije krv živima, nego i pleše po kostima mrtvih. |
|
IPAK SE KREĆE! Godine 1979. zabranjen je jedan broj „Studentskog lista“ zbog priče Milka Valenta „Isus u kampu“. U priči se lik kojeg se može očitati kao Isusa pojavljuje u omladinskom kampu, preprodaje kontracepcijske pilule, ganja ženske i – ako se ne varam – nešto si je i smotao. Iste godine je tada vrlo popularna grupa „Bijelo dugme“ snimila pjesmu koja počinje sa stihovima „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…“, no „Jugoton“ je uvjetovao izdavanje ploče time da se u pjesmi promijeni stih: „… a Hrist je bio kopile i jad“. Gotovo četrdesetak godina kasnije, splitska grupa TBF javno izvodi pjesmu „Krist“ u kojoj Isus… Ma poslušajte! Još će Crkva požaliti nenarodnog režima! |
|
DJEČJE IGRE  U jednoj varijanti djeca su se igrala Indijanaca i kauboja. Pa tko će koga! U drugoj varijanti igralo se partizana i Nijemaca. Pri tome je uvijek bio problem tko će biti Nijemci, pa su zbog toga Indijanci i kauboji bili popularniji. Zanimljivo, ne sjećam se da se ikada igralo ustaša i partizana ili četnika i partizana. Ustaše i četnici nisu se pojavljivali u dječjim igrama. Kadikad se igralo i vitezova, pa su jedni bili jedni jedni vitezovi, a drugi drugi vitezovi. Igralo se i svemiraca (Marsijanaca) protiv ljudi ili žandara i lopova. Ne znam kako, no kad je moj sin bio mali, a ni do danas nisam čuo da se to promijenilo, nitko od djece nije se igrao niti se igra srbočetničkojugonostalgičarske komunističke bande i hrvatskih dragovoljaca. |
|
Razumije li netko u ovoj pjesmi barem jednu riječ?
Ja razumijem dvije. |
|
ZADRTI ZADRLI Prije neki dan, sedmog ožujka, objavio sam kratku analizu pjesme „Kekin arlekin“ kojom je jedan splitski roker pokušao parirati pjesmi Mile Kekina „Nisam vaš“. Bilo je to toliko nedavno da nikoga ovdje ne trebam podsjećati. Toni Aničić, autor pjesme „Kekin arlekin“, istoga dana je sam u „Jutarnjem listu“ uvelike potvrdio moju procjenu. O svojoj pjesmi rekao je: „Možda je ispalo neočekivano i glupo…“ Novinar/ka(?) prepričava njegovu ocjenu: „istaknuo je kako je valjda jasno da je njegova "Kekin arlekin" pjesma – pretjerivanje.“ O svojoj pjesmi rezimira: „Moja pjesma je smeće…“ Autor vrlo realno sagledava ono što je očigledno i spremno to priznaje, te mu ne treba zamjeriti što to dalje ne obrazlaže.  Prema „Jutarnjem listu“ Aničić je izjavio: „Činjenica je da se (Kekin) naslikava s Milanovićem…“ To zvuči kao da se govori o nekoj trajnoj, učestaloj radnji, no nije jasno da li izjavu treba protumačiti bukvalno ili metaforički, da se želi reći da su Milanović i Kekin kao prst i nokat. Što se bukvalnog očitavanja tiče, iako je Internet prepun Milanovićevih fotografija i Kekinovih fotografija, nije moguće pronaći NITI JEDNU na kojoj su njih dvoje zajedno. Što se tiče metaforičkog značenja, Milanović i Kekin se ne druže, a pitanje je jesu li se ikada uopće i upoznali. Međutim, Ivkošić to spremno prenosi. Zanimljivo je da pri tom prenošenju potpuno zanemaruje da je sam autor ocijenio da je pjesma „Kekin arlekin“ smeće (što god mu to značilo), te glupo pretjerivanje (što je prilično precizno). Dakle, Ivkošić u potpunosti posrkava budalaštine i razglašuje ih dalje, iako se i sam autor od njih ogradio. Nemoguće je da to nije vidio, jer kako bi inače znao izmišljotinu s Milanovićem? Usporedimo li Ivkošićevo i moje sagledavanje „poetskog odgovora“, usporedimo li ih s originalnom stihotvorinom, nema dvojbe tko je u pravu. No nije tragično što Ivkošić nije pročitao moj tekst (ili je). Tragično je što sve to nije sam vidio. Još je tragičnije – što toliki ljudi čitaju Ivkošića. Na ovom primjeru vidimo i kako djeluje tipični desničar. Zašto su gusle desničarima najomiljeniji instrument? Zato jer gude svoja dva tona bez obzira ako im sa strane zasvira simfonijski orkestar. Više od ta dva tona ne samo da ne znaju odsvirati nego ne mogu ni čuti. ---------------------------------------------------------- Učio je, učio, od srijede do petka, al' se nije maknuo dalje od početka. Od ona dva tona koje može čuti ne može se odmaknuti, od ona dva tona koja zna guditi ništa mu više nije na repertoaru. Da sam naručio potkrjepu onoga što sam napisao, bolje ne bih mogao dobiti. U odgovoru na post na mom blogu javio se Milan Ivkošić:  Prema Ivkošiću zločesti Pero Kvesić „Tvrdi da se Toni Aničić tako reći istog dana kad ju je napisao odrekao pjesme 'Kekin arlekin“, kojom je…“ Ne, nit se Aničić odrekao pjesme, niti je Kvesić to ustvrdio, dapače, upravo obrnuto: Aničić priznaje da je pjesma njegova i Kvesić prenosi njegovo priznanje, jedino Ivkošić vidi ono čega nema i tvrdi ono što nije. Piše Ivkošić: „…Aničić u 'Jutarnjem listu' brani svoj uradak jako, jako opravdava i brani svaki stih (o čemu sam pisao protekle subote)“. Srećom, postoji poveznica na originalni članak te se svatko može osvjedočiti kako Aničić komentira jedan stih: „Glupost je da Mile nema talenta jer je jasno da ga ima“. To je za Ivkošića jako, jako opravdavanje i branjenje! U surovom sukobu sa stvarnošću Ivkošiću preostaje jedino lagati i lagati, računajući da oni kojima se obraća ne znaju o čemu on govori, da je upravo on izvor informacija, pa ih može proizvoljno mijesiti kako mu puhne. Slobodno se može reći: „Laže kao Ivkošić“ da svakome tko je makar i površno upoznat s njegovim dugogodišnjim javnim djelovanjem sve bude jasno. No ni laž mu nije dovoljna. Laž je tek artiljerijska priprema za desant gluposti. Predbacuje mi da se nisam odrekao „suputništva“ (što god mu to značilo) s nečim što se dogodilo prije trideset godina, a to je bilo strašno jer bi 10 ili 40 godina prije tih trideset godina to rezultiralo nekakvim tamnicama. Ma zamisli! A čime bi rezultiralo sto i pedeset godina ranije ili u Sjevernoj Koreji ili na Marsu? Za ono što se dogodilo relevantno je jedino što je to značilo upravo u tom vremenu i upravo na tom mjestu. Sve ostalo su fantazmagorije i tlapnje zadrtih i zadriglih. Jadan, glup je. No laganje i gluparenje ne idu bez treće sastavnice: nemoguće je utemeljiti javne istupe na njima bez obraza poput đona vojničkih cokula. Pazite ovo! Na kraju – pazite sad! – ON predbacuje – pazite sad! – MENI nekakav udbašluk, kao da obojica ne znamo itekako dobro kako s udbašlukom kod koga stvari stoje. Ako ne zna, onda je gluplji čak i od onoga kako ga procjenjujem. Tako vam je to s ideološki napaljenim novinskim komentatorima koji znaju da bi nešto vrijedili tek kada bi svi drugi bili ušutkani. Istina da njegovo guđenje daleko odjekuje, ali u njemu nema više od dva škripava tona: laž-glupost, laž-glupost, pa tako u nedogled. |
|
VIŠINSKI IZ NAŠEG SOKAKA Devetog ožujka ove godine, u dvadeset i tri sata i četrdeset i dvije minute, akademik Vladimir Paar je poslao e-mail poruku istovremeno na više od stotinjak adresa. Kakvi su to mračni posli u gluo doba noći, pred ponoć kad naviru sablasti i aveti? Velikim slovima na vrhu poruke akademik je naznačio: OPREZ: POGLEDAJTE KAKVE PEDOFILSKE TEKSTOVE STAVLJA JOKIĆEV KURIKULUM U ŠKOLSKU LEKTIRU!  Iz prepiske se vidi da nije riječ o čitateljima Ferićeve literature koji su se zgranuli naišavši na tako nešto, nego o likovima koji su se ustremili upravo na Ferića i nakanili pronaći u tisućama redaka koje je objavio upravo one koje bi se moglo okarakterizirati pedofilskima. Zašto su se okomili upravo sada upravo na Zorana Ferića? Odgovor koji se nameće je što upravo u posljednje vrijeme Ferić ima istaknutu ulogu među zagovarateljima novog kurikuluma za reformu školstva i isto tako istaknutu ulogu među osporavateljima novog ministra kulture. Dakle, bilo jedno, bilo drugo, ili je oboje posrijedi, no bit će da preteže ono prvo, sudeći barem prema početnom upozorenju. Zašto se traži upravo zagađenost pedofilijom? Možda misle da je dovoljno kontaminirana da je bilo tko koga se dovede u vezu s njom eliminiran kao relevantni sugovornik iz javne sfere, socijalno izopćen do daljnjega, ili su se ponašali prema onoj narodnoj „Što je babi milo, to joj se i snilo“, ili oboje. Pogledajmo što su pronašli. Knjiški Sherlock Holmes Radelj ponosno izvještava da je na stranici 26 Ferićeve knjige „Anđeo u ofsajdu“ u izdanju Naklade MD iz 2000. godine pronašao sljedeći navod: „…počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu.“ Ovo bi trebao biti krucijalni dokaz da je Zoran Ferić pedofil, ili barem zagovaratelj pedofilije, no zašto bi zagovarao pedofiliju ako nije pedofil, pa je on zapravo svakako pedofil koji zagovara pedofiliju. Gadno da ne može biti gadnije!  Pogledajmo prvo što nam sam navedeni istrgnuti citat govori. Neki lik se počinje zadovoljavati. Uskoro „pušta tekućinu i gore i dolje“. Ono „dolje“ može značiti da je prekinuo masturbiranje i prešao na uriniranje, ili – izglednije – da je ejakulirao, ali ono „gore“ ostaje sasvim nejasno i zbunjujuće. Pri tom ispuštanju tekućine pogledao je kroz prozor i vidio u parku neku malu djevojčicu kako čučeći piški, kao što mala djeca često u parkovima rade. Liku je izgledalo kao da se ona piški na njegovu tugu. Za sam odlomak je nevažno da li je lik vidio malu djevojčicu, psa koji je digao nogu ili kipić maneken pisa, svi troje bi se mogli jednako simbolično odnositi prema njegovoj tuzi. Preostaje pitanje zašto je pisac od tri mogućnosti odabrao upravo prvu? A zašto ne bi? Pogotovu zato jer je prva najjača, uzglobljena u kontekst priče do kojeg se dolazi ako se pročita i ono što prethodi i ono što slijedi navedenom odlomku. Drugo pitanje je zašto je strastvenim tragačima upravo slika nevinog djeteta koje se u igri u parku (umjesto da ode do tko zna koliko udaljenog doma i olakša se iza zatvorenih vrata klozeta), na trenutak sklonilo iza grma i, misleći da ga nitko ne vidi, čučnulo… Zašto je upravo opis tog prizora bio toliko skandalozan da su na njega reagirali kao snaha-guja iz Mažuraničkine „Šume Striborove“ na izlegle svračiće? Pogledajmo nekoliko rečenica neposredno prije i nekoliko rečenica nakon navedenog citata. Nekoliko rečenica ispred: „…spuznuo sam na krevet i počeo plakati. Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno , da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati…“ Zatim slijedi navedeni inkriminirani istrgnuti citat. Budale nedotupavne! Što govori ispušteni prethodni dio? Govori da je lik iz literature izrazito heteroseksualna osoba, da pati za odraslom ženskom, da je sasvim straight! Sve drugo nego pedofil! Ujedno je i jasno zašto nije uveden lik dječačića, psa ili kipića. Zato jer je upravo nevina djevojčica kontrapunkt onome što je predstavlja Karmen. Pogledajmo rečenice nakon navedenog istrgnutog citata: „…piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.“ Budaletine ter budaletine! U prvoj sljedećoj ispuštenoj rečenici autor se kroz stav lika izjašnjava prema „skandaloznom“ prizoru djevojčice koja čuči izrijekom kao prema sudbinskoj ironiji. Pazite – ironiji! Kaže! Napisao je! Ironija! Uočite: ironija nije sladostrasno slinjenje, koliko god da je kod vas opisani prizor upravo to izazvao. Dapače, lik nakon navođenja ironije ne odlazi smucati se po parkovima i vrebati dječicu da bi ih grabio, pipao, skidao gaće pred njima ili slično, nego odlazi u bar i usmjeruje se na vrlo odrasle i, ne treba sumnjati, iskusne i dorasle barske dame. Jedna od metoda odvikivanja psića da ne piške po kući jest da im se njuškica zamoči u lokvicu koju su napravili i pucne ih se po stražnjici. Ne vidim što ste drugo zaslužili pokušavajući podiči moralizatorsku paniku ovako zlonamjerno izvlačeći citate iz Ferićeve proze. Sljedeći istrgnuti citat koji marljivi rovac po knjigama slavodobitno navodi jednak je, ako ne i gluplji i zlonamjerniji primjer nakaradnog rezoniranja pokvarenih, neobrazovanih usprkos diplomama i titulama, sitnih dušica koje su kilometrima udaljene od najordinarnijeg razumijevanja ne samo literature, nego pisanog teksta kao takvog. Najveće pitanje koje iskrsava nakon sveg toga jest – što s tim ljudima nije u redu? Da ne zaboravimo, ovdje je prvo nalogodavac koji šalje sirotog Petra Radelja (Matko Marušić), potom sam knjiški Sherlock Holmes, a zatim uvaženi akademik koji jedva čeka rezultate poduhvata da ih razašalje svima čije e-mail adrese zna. Možda sam vrlo benevolentan i dobronamjerno naivan kad mislim da je riječ samo o izuzetnim budaletinama? Naime, metoda koju su primijenili sve je drugo nego nepoznata. Pročitati cijelu knjigu da bi se iz nje izvukle dvije rečenice, a zatim ih izvotoperiti, izokrenuti, interpretirati suprotno njihovom značenju, povijesno je poznata metoda koju je rabio Staljinov tužitelj Andrej Januarjevič Višinski, metoda koja je rezultirala time da su nevini ljudi ostajali bez glave ili slani na dugogodišnje robije. Višinski je to usavršio, iako se ne može pohvaliti da je metodu izumio. Stoljeća prije njega djelovao je francuski kardinal de Richelieu, poznat – između ostaloga – po izjavi "Dajte mi bilo koje tri rečenice iz bilo kojeg teksta, i ja ću naći razlog da se pisac objesi." Prijatan tip taj Richelieu, nedvojbena povijesna ličnost, zaslužan – između ostaloga – za Tridesetogodišnji rat. I nezaobilazan kad su mu suvremeni lokalni epigoni u pitanju. |
|
NEUGODNA REZULTANTA Strah. Nema onog tko ga nije makar na trenutak osjetio, malo je onih koje nije kad-tad mučio, kod nekih prerasta i u paniku, nekima je zagorčao godine, a onima koji se ne znaju/ne mogu s njim nositi može ugroziti normalno razmišljanje i ponašanje, te rastrojiti život. Bilo da se javlja samo kao neugoda, a naročito ako je opterećenje, bolje ga je razumjeti. Strah od smrti je prirodna i normalna pojava. Javlja se kao rezultanta četiri ljudske osobine. Prvu osobinu ljudi dijele sa svim iole složenijim životinjskim vrstama. To je sposobnost osjećanja boli. Bol. Bol se javlja kad nešto prekomjerno podražava osjećaj dodira ili sposobnost razlikovanja toplog i hladnog. Osjećaj dodira i sposobnost osjećanja temperature su prvenstveno informativni. Pomažu nam da saobraćamo s drugim objektima oko nas. Mogu biti prijatni, recimo ako nas netko mazi ili masira. Međutim kad nešto izvana neprimjereno i opasno nadire na naš organizam, ta osjetila šalju signal neugode i boli. Ako nas nešto gnječi, bode, reže, grize, pali, žari, uvrće, prekomjerno rasteže, znamo da je to nešto s čim treba prekinuti dodir, udaljiti se. To je nešto opasno, ugrožavajuće za naše tijelo. Kao što je osjećaj dodira usmjeren vanjskom svijetu, imamo i unutarnje osjećanje našeg organizma. Osjećamo kucanje srca, gutanje hrane koja prolazi kroz grlo, osjećamo ako smo pretovarili želudac, povremeno osjetimo kako nam crijeva rade, osjećaji prepunog mjehura i potrebe da ispraznimo crijeva u početku su tek upozoravajući, a ako im ne udovoljimo postaju i neugodni. Zato je osjećaj pražnjenja mjehura i crijeva prijatan. Ako nešto nije u redu s nekim dijelom tijela, upozorenje dolazi kao bol.  U raritetnim slučajevima postoji urođena ili stečena anomalija – neosjetljivost na bol. Oni koji je snašla takva nevolja moraju stalno paziti da ne urone ruku u kipuću vodu, da si ne odsjeku prst ili otkinu neki dio tijela, da zbog neosjetljivosti ne oštete organizam ne uzmakavši od nečega štetnoga. Sposobnost osjećanja bola je sama po sebi osobina zdravog organizma. Bol je signal da nešto nije u redu. Da bi ostalo sigurno, svako žive biće izbjegava bol, a ako se bol javi nastoji ga ukloniti. Drugi konstitutivni element straha od smrti je nagon za samoodržanjem. Da ga nema ne bismo ni jeli ni pili. Neugoda gladi i žeđi (kao i ugoda zasićenjem tih osnovnih bioloških potreba) pokazuju da je nagon za samoodržanjem nadogradnja na temeljnu sposobnost osjećanja vanjskih i unutarnjih podražaja koja u dramatičnim situacijama rezultira bolom. Teorija evolucije jasno objašnjava zašto svako složenije živo biće mora imati nagon za samoodržanjem, dok su kod jednostavnih mehanizam izbjegavanja nezdravih utjecaja i kod malo složenijih mehanizam izbjegavanja boli dovoljni. Što je biće sposobnije to iz veće daljine ili ranije prepoznaje ugrožavanje i smrtnu opasnost. Nagon za samoodržanjem kod razvijenih složenih živih bića, pa tako i ljudi, aktivira strah koji potiče ustrašene da se udalje ili sklone od onoga što ih ugrožava u područje gdje su sigurni. No dok tipična životinja prepoznaje samo konkretnu opasnu situaciju, čovjek za razliku od nje ima i strah od smrti. Naime, čovjek ima razvijen koncept smrti, a životinje nemaju. Čak i smrtno bolesna životinja će osjećati samo bol prouzrokovanu bolešću, ali neće osjećati strah. Strah od smrti je ljudski način kako se iskazuje nagon za samoodržanjem. Dakle, strah od smrti je pokazatelj da je onaj tko ga nosi zdrava biološka jedinka, te je utoliko dobrodošao. Kad se strah od smrti javi kod onoga tko nije zdrav, čiji je organizam ozbiljno oštećen (bolešću ili starošću), to je mehanizam koji pomaže da jedinka prebrodi teška razdoblja, pa čak i kad je taj napor beznadan omogućuje da se ugroženi ne preda do posljednjeg trenutka, ali ga istovremeno često i onemogućuje da se preda toku neizbježnosti, te samo dodatno, uzaludno, nepotrebno pati. Za razliku od životinja izoštrenih moćnih osjetila koje mogu prepoznati opasnost iz velike daljine ili dobro skrivenu, zahvaljujući osjećaju vremena ljudi mogu predvidjeti opasnost koja će tek doći, recimo smrt. Iako je životinjski njuh osjetilo koje sagledava prošlost (recimo, pas izravno očitava „na ovom mjestu je nedavno bila mačka“ ili „ovdje je još prije kiše prošao zec“), životinje žive u sadašnjosti, a prošlost ih uči na sasvim drugi način nego ljude. Pri susretu s drugima čovjek je svjestan što se dogodilo u zajedničkoj prošlosti, sjeća se zaključaka koje je iz tih iskustava izvukao i odluka koje je na osnovu njih donio, dok pas pri susretu s nekim ima samo svijest „ovo je čovjek kojeg se ne trebam bojati i koji mi može dati keks“ ili „ovo je opasan čovjek kojeg treba izbjegavati“. Za životinje subjektivno uopće ne postoji ono što ne mogu izravno osjetiti nekim osjetilom, pa zato uopće ne mogu predvidjeti nikakvu opasnost koja se još nije pojavila. Ljudska percepcija vremena treći je konstitutivni element straha od smrti, pa kako je ona samo ljudska, tako je strah od smrti samo ljudska osobina. Strah od smrti je pokazatelj da je netko zdravo i mentalno razvijeno ljudsko biće. Osjećanje vremena je jedna od osobina ljudskog razuma, zahvaljujući razumu čovjek može predvidjeti mnogo toga, biti svjestan onoga što je neizbježno. Kad predviđanje dođe do točke nakon koje budućnosti za onoga koji predviđa više nema, razumu se lako dogodi „kratki spoj“, zblesira se, a emocionalno to može biti popraćeno panikom. Kompjutorskim jezikom rečeno, razum ima u sebi ugrađen „bug“ upravo kad je smrt u pitanju, za koji nam iskustvo govori da ga neki umovi mogu savladati, a drugi se više ne mogu ponašati razumno, pa pribjegavaju neinteligentnim odgovorima i isto takvim rješenjima.  Koliko god mogu osjetiti strah, životinje nemaju straha od smrti jer im nedostaje ono po čemu se ljudski um izdvaja – mašta. Misaono i emocionalno biće poput psa, koliko god bolesno, patiti će od tegoba, ali se neće plašiti ishoda. Čovjeka, i najzdravijega, kadikad će spopadati teške misli o neizbježnom kraju. Čovjek može zamisliti ne samo ono čega se prisjeća nego i ono što mu se nikada nije dogodilo, ono o čemu je čuo od drugih ljudi ili čemu je svjedočio (pri čemu je iskustvo aktera i svjedoka bitno različito). Čovjek može zamisliti vlastiti sprovod, može pretpostaviti kako će se njegovi najbliži osjećati i ponašati, može promišljati mnoge okolnosti vezane za vlastitu smrt, racionalno je može prozreti, ali je maštom ne može predočiti. Slično se može maštati o plivanju, gorenju, pa i spolnosti i nizu drugih mogućih životnih situacija, pri čemu se mašta bitno razlikuje od osjećaja uronjenosti tijela u vodu, opekotina ili stvarnog zagrljaja, ali svi to prihvaćaju kao normalno: mašta je mašta, a stvarnost je stvarnost. Međutim, kod zamišljanja smrti neki ljudi se izbezume jer ih već sama činjenica da je smrt nezamisliva u misaonim kategorijama života izbacuje iz mentalne ravnoteže.Da li se kamen boji smrti? Trava? Gliste? Miševi? Psi? Samo se čovjek boji smrti jer pored sposobnosti osjećanja boli i nagona za samoodržanjem ima osjećaj za protežnost vremena i maštu kojom može predvidjeti budućnosti. Strah od smrti je cijena što smo ljudi kao što je bol poroda cijena rođenja, a eventualno mučno umiranje cijena toga da smo živjeli. Sve u životu ima svoju cijenu. Strahu od smrti ljudska vrsta i svatko pojedinačno možemo zahvaliti za opstanak. Strah od smrti, koliko god neugodan, u nekim razdobljima života zapravo je pokazatelj da je netko zdravo i mentalno razvijeno ljudsko biće. To ne znači da su ljudi oslobođeni tog straha mentalno bolesni. Kao što fetus prolazi u svom razvoju ponavljanje sukcesivnih stadija ljudske evolucije, tako i ljudsko biće prolazi razvojne faze od bebe, preko djetinjstva i mladosti do zrelosti, pa nakon nje slijedi starost. Nema novorođenčeta ili bebe koji se boje smrti. Dijete treba poprilično porasti da bi saznalo i shvatilo da smrt postoji. Nekome prije, nekome kasnije, strah od smrti se svima javi. Neki ga mogu lako odagnati: „Neću razmišljati o tome!“, a neke ozbiljno muči, ali svima se i on, kao sve ostalo, vremenom mijenja. Javlja se kao prišt koji vremenom raste, iritira više ili manje, buja, buja, te na kraju eksplodira. Kod nekih se sasuši i nestane, a kod drugih se rana od prišta inficira. Jedno od obilježja zrelosti je shvaćanje i prihvaćanje vlastite prolaznosti, pri čemu se neki nikada s tim ne pomire. Mnogi stariji i stari ljudi oslobođeni su straha od smrti, što ne znači da će se baciti pod prvi tramvaj koji naiđe. Da bi mogli staloženo doživjeti svoj život do kraja pomaže im razum, odgovornost i/ili radost uživanja u svakom danu koji im je na raspolaganju.  |
|
VAŠE VAŠKE Mile Kekin je prije nekoliko dana na Youtube postavio novu pjesmicu „Nisam vaš“ koja je učas pogledana/saslušana 200.000 puta. No vid'la žaba da se konj potkiva, pa i ona podignula nogu: Toni Aničić, splitski roker za kojega nikad ranije nisam čuo, oglasio se „poetskim odgovorom“ Kekinovoj pjesmi i u popratnom komentaru se zapitao koliko će portala prenijeti njegovu umotvorinu. Za razliku od Kekinove pjesme, koju su zaista prenijeli mnogi, Aničićevu su - na užas Aničiću sličnih i srodnih - prenijeli samo malobrojni. Recimo, razočarani Igor Peternel je pokušao ispraviti ono što je vidio kao nepravdu objavivši na svom fb-profilu „poetski odgovor“ , obrazlažući to time da je „ljubitelj slobode“. Mogu samo pretpostaviti što se Aničiću i Peternelu kovitlalo po glavi, te im umjesto svega toga mogu ponuditi vrlo mogući odgovor: ogromni nesrazmjer između prihvaćanja Kekinove pjesme i „poetskog odgovora“ možda je plod toga što je Kekinova pjesma vrlo dobra, a Aničićeva tuga i jad.  Posljednji stih pjesme-odgovora takva je fantastična budalaština da je valja cijelu navesti da bi se vidjelo kakav gulaš autor ima u glavi: Bog, domovina, nacija davno je nestala inspiracija kažeš "nisam vaš", al bolje budi kuš jer, što je "vaš" na srpskom, na hrvatskom je "uš"..." Dakle, prvo se poziva na naslov nedavnog Kekinovog hita, za kojeg je ranije, u jedanaestom stihu rekao da ga nema. Zatim tvrdi da je „nestala inspiracija“, kao da ono protiv čega se buni nije plod inspiracije. Nego čega? Deprivacije? Potom savjetuje Kekinu da dalje „bude kuš“ s krajnje idiotskim obrazloženjem. Prema njemu su „vaš“ i „uš“ srpski i hrvatski nazivi za jedno te isto. E, nije. Ono što se hrvatski naziva „uš“, srpski se naziva „vaška“. No ako benevolentno prihvatimo pjesničku slobodu da vašku naziva „vaš“, tek tada dolazimo do srži gluposti. Kekin je pjevao da NIJE „vaš“, tj. da nije uš; splitski roker prvim svojim stihom potvrđuje da zaista nije, pozicionirajući pri tome sebe na drugu stranu od Kekina, te mu se poput bumeranga vraća značenje da Kekin pod „vaš“ označava njega i one poput njega, te siročić ni ne primjećuje da je samoga sebe nazvao vaškom i napuhanog perja se time diči. Igor Peternel je u svom samorazumijevanju „ljubitelj slobode“, ali pokazao se samo kao zagovarač netalentirane budalaštine. Toni Aničić je postigao da se čulo za njega, ali bolje bi mu bilo da nije. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
