Marketing
gudenje guslanja
ZADRTI ZADRLI
Prije neki dan, sedmog ožujka, objavio sam kratku analizu pjesme „Kekin arlekin“ kojom je jedan splitski roker pokušao parirati pjesmi Mile Kekina „Nisam vaš“. Bilo je to toliko nedavno da nikoga ovdje ne trebam podsjećati. Toni Aničić, autor pjesme „Kekin arlekin“, istoga dana je sam u „Jutarnjem listu“ uvelike potvrdio moju procjenu. O svojoj pjesmi rekao je: „Možda je ispalo neočekivano i glupo…“ Novinar/ka(?) prepričava njegovu ocjenu: „istaknuo je kako je valjda jasno da je njegova "Kekin arlekin" pjesma – pretjerivanje.“ O svojoj pjesmi rezimira: „Moja pjesma je smeće…“ Autor vrlo realno sagledava ono što je očigledno i spremno to priznaje, te mu ne treba zamjeriti što to dalje ne obrazlaže.
Prema „Jutarnjem listu“ Aničić je izjavio: „Činjenica je da se (Kekin) naslikava s Milanovićem…“ To zvuči kao da se govori o nekoj trajnoj, učestaloj radnji, no nije jasno da li izjavu treba protumačiti bukvalno ili metaforički, da se želi reći da su Milanović i Kekin kao prst i nokat. Što se bukvalnog očitavanja tiče, iako je Internet prepun Milanovićevih fotografija i Kekinovih fotografija, nije moguće pronaći NITI JEDNU na kojoj su njih dvoje zajedno. Što se tiče metaforičkog značenja, Milanović i Kekin se ne druže, a pitanje je jesu li se ikada uopće i upoznali. Međutim, Ivkošić to spremno prenosi.
Zanimljivo je da pri tom prenošenju potpuno zanemaruje da je sam autor ocijenio da je pjesma „Kekin arlekin“ smeće (što god mu to značilo), te glupo pretjerivanje (što je prilično precizno). Dakle, Ivkošić u potpunosti posrkava budalaštine i razglašuje ih dalje, iako se i sam autor od njih ogradio. Nemoguće je da to nije vidio, jer kako bi inače znao izmišljotinu s Milanovićem?
Usporedimo li Ivkošićevo i moje sagledavanje „poetskog odgovora“, usporedimo li ih s originalnom stihotvorinom, nema dvojbe tko je u pravu. No nije tragično što Ivkošić nije pročitao moj tekst (ili je). Tragično je što sve to nije sam vidio. Još je tragičnije – što toliki ljudi čitaju Ivkošića.
Na ovom primjeru vidimo i kako djeluje tipični desničar. Zašto su gusle desničarima najomiljeniji instrument? Zato jer gude svoja dva tona bez obzira ako im sa strane zasvira simfonijski orkestar. Više od ta dva tona ne samo da ne znaju odsvirati nego ne mogu ni čuti.
----------------------------------------------------------
Učio je, učio, od srijede do petka, al' se nije maknuo dalje od početka. Od ona dva tona koje može čuti ne može se odmaknuti, od ona dva tona koja zna guditi ništa mu više nije na repertoaru. Da sam naručio potkrjepu onoga što sam napisao, bolje ne bih mogao dobiti. U odgovoru na post na mom blogu javio se Milan Ivkošić:
Prema Ivkošiću zločesti Pero Kvesić „Tvrdi da se Toni Aničić tako reći istog dana kad ju je napisao odrekao pjesme 'Kekin arlekin“, kojom je…“ Ne, nit se Aničić odrekao pjesme, niti je Kvesić to ustvrdio, dapače, upravo obrnuto: Aničić priznaje da je pjesma njegova i Kvesić prenosi njegovo priznanje, jedino Ivkošić vidi ono čega nema i tvrdi ono što nije.
Piše Ivkošić: „…Aničić u 'Jutarnjem listu' brani svoj uradak jako, jako opravdava i brani svaki stih (o čemu sam pisao protekle subote)“. Srećom, postoji poveznica na originalni članak te se svatko može osvjedočiti kako Aničić komentira jedan stih: „Glupost je da Mile nema talenta jer je jasno da ga ima“. To je za Ivkošića jako, jako opravdavanje i branjenje!
U surovom sukobu sa stvarnošću Ivkošiću preostaje jedino lagati i lagati, računajući da oni kojima se obraća ne znaju o čemu on govori, da je upravo on izvor informacija, pa ih može proizvoljno mijesiti kako mu puhne. Slobodno se može reći: „Laže kao Ivkošić“ da svakome tko je makar i površno upoznat s njegovim dugogodišnjim javnim djelovanjem sve bude jasno.
No ni laž mu nije dovoljna. Laž je tek artiljerijska priprema za desant gluposti. Predbacuje mi da se nisam odrekao „suputništva“ (što god mu to značilo) s nečim što se dogodilo prije trideset godina, a to je bilo strašno jer bi 10 ili 40 godina prije tih trideset godina to rezultiralo nekakvim tamnicama. Ma zamisli! A čime bi rezultiralo sto i pedeset godina ranije ili u Sjevernoj Koreji ili na Marsu? Za ono što se dogodilo relevantno je jedino što je to značilo upravo u tom vremenu i upravo na tom mjestu. Sve ostalo su fantazmagorije i tlapnje zadrtih i zadriglih.
Jadan, glup je. No laganje i gluparenje ne idu bez treće sastavnice: nemoguće je utemeljiti javne istupe na njima bez obraza poput đona vojničkih cokula. Pazite ovo! Na kraju – pazite sad! – ON predbacuje – pazite sad! – MENI nekakav udbašluk, kao da obojica ne znamo itekako dobro kako s udbašlukom kod koga stvari stoje. Ako ne zna, onda je gluplji čak i od onoga kako ga procjenjujem.
Tako vam je to s ideološki napaljenim novinskim komentatorima koji znaju da bi nešto vrijedili tek kada bi svi drugi bili ušutkani. Istina da njegovo guđenje daleko odjekuje, ali u njemu nema više od dva škripava tona: laž-glupost, laž-glupost, pa tako u nedogled.
Post je objavljen 13.03.2016. u 06:31 sati.