nedjelja, 27.03.2016.

smrt u današnjici

LOGOREJA



UMJESTO


SADRŽAJNOSTI

Odnos prema smrti mijenjao se kroz povijest i drugačiji je u ruralnim nego u urbanim sredinama.

Kroz velik dio povijesti broj mrtvorođene djece bio je veći nego danas u razvijenim sredinama, smrtnost novorođenih bila je visoka, smrtnost djece učestala, životni vijek bio je kratak. U velikom broju sredina kroz duga razdoblja ljudski život bio je, danas bi rekli, naprosto jeftin.

Do prije stotinjak godina najveći dio svjetskog stanovništva živio je na selu, mnogo bliži prirodi i zavisnije od zbivanja u prirodi. Zemlja se obrađivala u skladu s godišnjim dobima, meteorološkim prilikama i promjenama poput poplava ili suša. Ubijanje životinja bilo je svakodnevnica, pri čemu nije bilo koga da nije u tome na neki način sudjelovao. Ljudi su živjeli u proširenim porodicama i sva rođenja ili umiranja bila su česta zbivanja kojima su svi ostali svjedočili ili na neki način u njima učestvovali. U porodici se umiralo okružen svojima, najbližima, a preživjeli su se nakon toga predavali obredima i proceduri pokopa (ili nekog drugog načina zbrinjavanja tjelesnih ostataka). Smrt je bila bliska, poznata, uobičajena, utkana u svakidašnjicu.

Suvremeni urbanizirani čovjek odalečio se od smrti. Danas komadi mesa dolaze zamotani u celofan, oblikovani tako da što manje podsjećaju na ono odakle su došli. Većina stanovništva suoči se s mesom tek kad je posluženo, a na tanjuru je ono još neprepoznatljivije. Činjenica da je „svako meso imalo mamu“ maksimalno je prikrivena. Kako se ipak svatko kad-tad suoči sa saznanjem o porijeklu namirnica, pa ono slabije ili jače svakoga prožme, često je ta spoznaja toliko šokantna i nepodnošljiva da joj vjerojatno možemo pripisati značajan udio u pojavi vegetarijanca.

U atomiziranim malim urbanim obiteljima rođenja i umiranja postali su rijetki i izuzetni događaji nakon kojih se život unutar tih malih zajednica korijeniti promijeni. Za život para gotovo da nema veće promjene od rođenja prvog djeteta, kao što za par kojemu su djeca već otišla iz roditeljskog doma nema veće promjene od one kad prvi iz para umre. Krvno bliski srodnici s kojima bi se u ranijim povijesnim razdobljima dijelila svakodnevnica postali su osobe koje se rijetko viđa i o njihovoj smrti se čuje, a ne svjedoči. Kao rijetki, izuzetni i značajni događaji i rođenje i smrt postali su podložni svakovrsnim pretjeravanjima i mistificiranjima.

U okviru borbe protiv bolesti i za produženje života, proces umiranja zapravo se prepušta profesionalcima, medicinarima, a nakon smrti drugim profesionalcima, pogrebnicima. Većina stanovništva sudjeluje u tim procesima tek koliko je neizbježno. Time umiranje za većinu ljudi postaje nepoznanica, pa kako ono često počinje i prije nego pacijent ode u bolnicu, najbliža okolina ne zna kako se odgovarajuće postaviti. Dapače, čak i onaj kome se to događa često ne zna kako se ponašati, pa prešućuje ili pretjerava u svojim zahtjevima i svom ponašanju, a kad se nađe u nadležnosti profesionalaca koji se nužno ponašaju poslovno, rutinski, nedostaju mu bliskost i suosjećanje.

Odalečivanje od smrti uzrokuje i izvitoperenost u poimanju. Kako se ipak radi o temi koju je nemoguće negirati, ona se nameće kao neriješeno pitanje koje fascinira. Smrt kao sadržaj neproporcionalno je prisutna i nameće se preko granica mentalne ravnoteže, patološki se prenaglašava. Naslovne stranice novina i početno vrijeme najgledanijih vijesti u pravilu su rezervirani za izvještaje o katastrofama ili izvještajima s ratišta, što više stradalih to izazivaju veće uzbuđenje; takozvane „crne kronike“ su čitanije ili praćenije rubrike, pri čemu drastičnije priče privlače veću pozornost. Popularni filmovi i knjige obiluju mrtvima. Među najpraćenijim televizijskim serijama su one o istražiteljima ili timovima koji odgonetavaju zagonetna ubojstva. S druge strane, što u nekom događaju akteri dovedu svoj život u veću opasnost, to se njihov poduhvat više cijeni. Moglo bi se raspravljati i o općem povećanju bešćutnosti koje izaziva da ljudi reagiraju samo na drastične slučajeve.

(Usput rečeno, sličan, a vjerojatno i srodan odnos kakav je danas prevladavajući prema smrti može se uočiti i kad je seksualnost u pitanju.)

Pitanje koje nema zadovoljavajući odgovor provocira nagađanja pseudoodgovorima. Razgovor koji ne dovodi rješenju pretvara se u naklapanje. Patološka prenaglašenost morbidnih (i seksualnih/seksualiziranih) tema zapravo je neka vrsta društvene logoreje. Logoreja je bolest onih koji nezaustavljivo pričaju da bi tom bujicom riječi sakrili da se o onome što ih stvarno muči ne usude ili nisu sposobni ni zucnuti. Jedan od smisla razgovora je da se nakon njega može zašutjeti. Dokle god se govorenje nastavlja znači da nije dovoljno rečeno, da nije rečeno ono što bi trebalo reći. Suvremeno društvo ima nakaradan odnos i prema smrtnosti (kao i seksualnosti), pa kako je taj odnos neriješen, eksploatiranje te tematike je nezaustavljivo.

Neproporcionalna prisutnost pojedinih tema i njihovo neracionalno vrednovanje na društvenom nivou vide se, recimo, u gradnji megalomanskih stadiona i sportskih dvorana, dok se podizanje i održavanju hospicija kod nas u potpunosti, a u drugim razvijenim državama uvelike zanemaruje. Društvena patologija prisutna je pri nebuloznim raspravama „kad počinje život“, a da je istovremeno pitanje eutanazije tabuizirano.

Nema sumnje da su umiranje i smrt značajna pitanja svačijeg života, a rješavaju se unutar društvenih okvira. Utoliko je svakome bolje da (na vrijeme) što kvalitetnije osvijesti problematiku, a na društvu je da te okvire učini što humanijima.
- 01:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker