četvrtak, 10.03.2016.

strah od smrti kao prišt



NEUGODNA


REZULTANTA

Strah. Nema onog tko ga nije makar na trenutak osjetio, malo je onih koje nije kad-tad mučio, kod nekih prerasta i u paniku, nekima je zagorčao godine, a onima koji se ne znaju/ne mogu s njim nositi može ugroziti normalno razmišljanje i ponašanje, te rastrojiti život. Bilo da se javlja samo kao neugoda, a naročito ako je opterećenje, bolje ga je razumjeti.

Strah od smrti je prirodna i normalna pojava. Javlja se kao rezultanta četiri ljudske osobine.

Prvu osobinu ljudi dijele sa svim iole složenijim životinjskim vrstama. To je sposobnost osjećanja boli. Bol. Bol se javlja kad nešto prekomjerno podražava osjećaj dodira ili sposobnost razlikovanja toplog i hladnog. Osjećaj dodira i sposobnost osjećanja temperature su prvenstveno informativni. Pomažu nam da saobraćamo s drugim objektima oko nas. Mogu biti prijatni, recimo ako nas netko mazi ili masira. Međutim kad nešto izvana neprimjereno i opasno nadire na naš organizam, ta osjetila šalju signal neugode i boli. Ako nas nešto gnječi, bode, reže, grize, pali, žari, uvrće, prekomjerno rasteže, znamo da je to nešto s čim treba prekinuti dodir, udaljiti se. To je nešto opasno, ugrožavajuće za naše tijelo.

Kao što je osjećaj dodira usmjeren vanjskom svijetu, imamo i unutarnje osjećanje našeg organizma. Osjećamo kucanje srca, gutanje hrane koja prolazi kroz grlo, osjećamo ako smo pretovarili želudac, povremeno osjetimo kako nam crijeva rade, osjećaji prepunog mjehura i potrebe da ispraznimo crijeva u početku su tek upozoravajući, a ako im ne udovoljimo postaju i neugodni. Zato je osjećaj pražnjenja mjehura i crijeva prijatan. Ako nešto nije u redu s nekim dijelom tijela, upozorenje dolazi kao bol.

Sva druga osjetila djeluju na isti način. Njuh ne podnosi smrad, vid ne podnosi bljesak, sluh ne podnosi tresak. Sva osjetila su sposobna upozoriti kad je podražaja previše, kad je okolina ugrožavajuća. Osjećaj pretjerano podraženog osjetila je neugodan, povrjeđuje, u ekstremnim slučajevima trajno oštećuje. Pretjerani podražaji upozoravaju na nešto opasno što ih je prouzročilo, a moglo bi se svom silinom obrušiti na organizam.

U raritetnim slučajevima postoji urođena ili stečena anomalija – neosjetljivost na bol. Oni koji je snašla takva nevolja moraju stalno paziti da ne urone ruku u kipuću vodu, da si ne odsjeku prst ili otkinu neki dio tijela, da zbog neosjetljivosti ne oštete organizam ne uzmakavši od nečega štetnoga. Sposobnost osjećanja bola je sama po sebi osobina zdravog organizma. Bol je signal da nešto nije u redu. Da bi ostalo sigurno, svako žive biće izbjegava bol, a ako se bol javi nastoji ga ukloniti.

Drugi konstitutivni element straha od smrti je nagon za samoodržanjem. Da ga nema ne bismo ni jeli ni pili. Neugoda gladi i žeđi (kao i ugoda zasićenjem tih osnovnih bioloških potreba) pokazuju da je nagon za samoodržanjem nadogradnja na temeljnu sposobnost osjećanja vanjskih i unutarnjih podražaja koja u dramatičnim situacijama rezultira bolom. Teorija evolucije jasno objašnjava zašto svako složenije živo biće mora imati nagon za samoodržanjem, dok su kod jednostavnih mehanizam izbjegavanja nezdravih utjecaja i kod malo složenijih mehanizam izbjegavanja boli dovoljni. Što je biće sposobnije to iz veće daljine ili ranije prepoznaje ugrožavanje i smrtnu opasnost. Nagon za samoodržanjem kod razvijenih složenih živih bića, pa tako i ljudi, aktivira strah koji potiče ustrašene da se udalje ili sklone od onoga što ih ugrožava u područje gdje su sigurni. No dok tipična životinja prepoznaje samo konkretnu opasnu situaciju, čovjek za razliku od nje ima i strah od smrti. Naime, čovjek ima razvijen koncept smrti, a životinje nemaju. Čak i smrtno bolesna životinja će osjećati samo bol prouzrokovanu bolešću, ali neće osjećati strah. Strah od smrti je ljudski način kako se iskazuje nagon za samoodržanjem. Dakle, strah od smrti je pokazatelj da je onaj tko ga nosi zdrava biološka jedinka, te je utoliko dobrodošao.

Kad se strah od smrti javi kod onoga tko nije zdrav, čiji je organizam ozbiljno oštećen (bolešću ili starošću), to je mehanizam koji pomaže da jedinka prebrodi teška razdoblja, pa čak i kad je taj napor beznadan omogućuje da se ugroženi ne preda do posljednjeg trenutka, ali ga istovremeno često i onemogućuje da se preda toku neizbježnosti, te samo dodatno, uzaludno, nepotrebno pati.

Za razliku od životinja izoštrenih moćnih osjetila koje mogu prepoznati opasnost iz velike daljine ili dobro skrivenu, zahvaljujući osjećaju vremena ljudi mogu predvidjeti opasnost koja će tek doći, recimo smrt. Iako je životinjski njuh osjetilo koje sagledava prošlost (recimo, pas izravno očitava „na ovom mjestu je nedavno bila mačka“ ili „ovdje je još prije kiše prošao zec“), životinje žive u sadašnjosti, a prošlost ih uči na sasvim drugi način nego ljude. Pri susretu s drugima čovjek je svjestan što se dogodilo u zajedničkoj prošlosti, sjeća se zaključaka koje je iz tih iskustava izvukao i odluka koje je na osnovu njih donio, dok pas pri susretu s nekim ima samo svijest „ovo je čovjek kojeg se ne trebam bojati i koji mi može dati keks“ ili „ovo je opasan čovjek kojeg treba izbjegavati“. Za životinje subjektivno uopće ne postoji ono što ne mogu izravno osjetiti nekim osjetilom, pa zato uopće ne mogu predvidjeti nikakvu opasnost koja se još nije pojavila. Ljudska percepcija vremena treći je konstitutivni element straha od smrti, pa kako je ona samo ljudska, tako je strah od smrti samo ljudska osobina. Strah od smrti je pokazatelj da je netko zdravo i mentalno razvijeno ljudsko biće. Osjećanje vremena je jedna od osobina ljudskog razuma, zahvaljujući razumu čovjek može predvidjeti mnogo toga, biti svjestan onoga što je neizbježno. Kad predviđanje dođe do točke nakon koje budućnosti za onoga koji predviđa više nema, razumu se lako dogodi „kratki spoj“, zblesira se, a emocionalno to može biti popraćeno panikom. Kompjutorskim jezikom rečeno, razum ima u sebi ugrađen „bug“ upravo kad je smrt u pitanju, za koji nam iskustvo govori da ga neki umovi mogu savladati, a drugi se više ne mogu ponašati razumno, pa pribjegavaju neinteligentnim odgovorima i isto takvim rješenjima.

Koliko god mogu osjetiti strah, životinje nemaju straha od smrti jer im nedostaje ono po čemu se ljudski um izdvaja – mašta. Misaono i emocionalno biće poput psa, koliko god bolesno, patiti će od tegoba, ali se neće plašiti ishoda. Čovjeka, i najzdravijega, kadikad će spopadati teške misli o neizbježnom kraju. Čovjek može zamisliti ne samo ono čega se prisjeća nego i ono što mu se nikada nije dogodilo, ono o čemu je čuo od drugih ljudi ili čemu je svjedočio (pri čemu je iskustvo aktera i svjedoka bitno različito). Čovjek može zamisliti vlastiti sprovod, može pretpostaviti kako će se njegovi najbliži osjećati i ponašati, može promišljati mnoge okolnosti vezane za vlastitu smrt, racionalno je može prozreti, ali je maštom ne može predočiti. Slično se može maštati o plivanju, gorenju, pa i spolnosti i nizu drugih mogućih životnih situacija, pri čemu se mašta bitno razlikuje od osjećaja uronjenosti tijela u vodu, opekotina ili stvarnog zagrljaja, ali svi to prihvaćaju kao normalno: mašta je mašta, a stvarnost je stvarnost. Međutim, kod zamišljanja smrti neki ljudi se izbezume jer ih već sama činjenica da je smrt nezamisliva u misaonim kategorijama života izbacuje iz mentalne ravnoteže.

Da li se kamen boji smrti? Trava? Gliste? Miševi? Psi? Samo se čovjek boji smrti jer pored sposobnosti osjećanja boli i nagona za samoodržanjem ima osjećaj za protežnost vremena i maštu kojom može predvidjeti budućnosti. Strah od smrti je cijena što smo ljudi kao što je bol poroda cijena rođenja, a eventualno mučno umiranje cijena toga da smo živjeli. Sve u životu ima svoju cijenu. Strahu od smrti ljudska vrsta i svatko pojedinačno možemo zahvaliti za opstanak.

Strah od smrti, koliko god neugodan, u nekim razdobljima života zapravo je pokazatelj da je netko zdravo i mentalno razvijeno ljudsko biće. To ne znači da su ljudi oslobođeni tog straha mentalno bolesni. Kao što fetus prolazi u svom razvoju ponavljanje sukcesivnih stadija ljudske evolucije, tako i ljudsko biće prolazi razvojne faze od bebe, preko djetinjstva i mladosti do zrelosti, pa nakon nje slijedi starost. Nema novorođenčeta ili bebe koji se boje smrti. Dijete treba poprilično porasti da bi saznalo i shvatilo da smrt postoji. Nekome prije, nekome kasnije, strah od smrti se svima javi. Neki ga mogu lako odagnati: „Neću razmišljati o tome!“, a neke ozbiljno muči, ali svima se i on, kao sve ostalo, vremenom mijenja. Javlja se kao prišt koji vremenom raste, iritira više ili manje, buja, buja, te na kraju eksplodira. Kod nekih se sasuši i nestane, a kod drugih se rana od prišta inficira. Jedno od obilježja zrelosti je shvaćanje i prihvaćanje vlastite prolaznosti, pri čemu se neki nikada s tim ne pomire. Mnogi stariji i stari ljudi oslobođeni su straha od smrti, što ne znači da će se baciti pod prvi tramvaj koji naiđe. Da bi mogli staloženo doživjeti svoj život do kraja pomaže im razum, odgovornost i/ili radost uživanja u svakom danu koji im je na raspolaganju.
- 05:13 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker