blogerski pristup pisanju

petak, 12.02.2016.

ZAGOVARANJE

NEPRIMJETNE

IZVEDBE

Prije dva dana, u srijedu, u „Jutarnjem listu“ objavljena je kritika knjige „Pisac prostih priča“ Pere Kvesića koju je napisala Jagna Pogačnik. Iako to nije običaj, pisac je komentirao kritiku na svom FaceBook zidu:

Jagna Pogačnik je točno primijetila na kraju osvrta na moju posljednju knjigu da je ne krasi iskazano „raskošno pripovijedno umijeće“. Žao mi je što nije otišla i korak dalje, tim više što je ona jedna od mojih najupornijih književnih pratiteljica. Vjerojatno joj je nedostajalo novinskog prostora. Zaista, ako sam se ičega čuvao onda je to bio pretenciozni raskošni rukopis.

Naime, jedan sam od onih kojima je posebno odbojno kad gledam neki film da mi svako malo pada na pamet „Kako dobra gluma!“, „Odlična režija!“ ili „Sjajna kamera!“ Volim otići u kino i zaboraviti na režiju, kameru i glumu, te uživati u filmu, a ne mogu se unijeti ako mi takve stvari padaju na pamet, niti mi mogu pasti na pamet ako me je film obuzeo. Na isti način u kazalištu ne želim uživati u vrhunskoj glumi, nego u sjajnoj predstavi. Ne želim uživati u virtuoznom sviranju nego u dobroj glazbi. Čim primijetim išta u vezi izvedbi, znači da mi ono što je ponuđeno nije dobro.

Naravno, ako primijetim da je gluma neuvjerljiva, režija nespretna, kamera neatraktivna, da je nešto pogrešno otpjevano ili ofrlje nacrtano, stvar je samo gora.

Sličan odnos imam i kad je literatura posrijedi, pa i kad je moja u pitanju.

Jagna je u kritici spomenula jednu od mojih prethodnih knjiga, „Uspomene urednika erotske literature“. Za tu knjigu si utvaram da je pokazala vrhunsko umijeće pisanja, no nakon nje sam se na neki način vratio korak unazad, na pravi smjer, kao Crnogorac iz vica kojeg su pitali da li zna svirati klavir, a on dogovorio: „Probao sam jednom, vidio da znam, i više nijesam“.

Što je suština literature? Pisanje ili pripovijedanje? Literatura jest pripovijedanje u pisanom obliku, te ih je praktički nemoguće razdvojiti, no ipak jedno od njih ima prednost. Priča. Suština literature je priča. Zato treba pričanje ogoliti do suštine, lišiti ga svega što odvlači pozornost na nebitno. Autori koji se odlikuju virtuoznošću metafora, literarnom ornamentikom, osobnom obrazovanošću, humorom, pa čak i erotiziranošću, da bi time privukli čitatelje i fascinirali ih, često su oni koji nemaju što reći ili su im priče slabašne. Naravno da je sve nabrojano dobrodošlo – ako je u funkciji priče, ako je njen neodvojiv dio. Ako je priča dobra treba privlačiti i govoriti sama sobom, a ne ukrasima, mamcima i udicama. Ukrasi, mamci i udice su nepotrebni, samo su nepotrebni teret.

Trudio sam se biti jednostavan, pregledan, jasan, lako čitljiv. (Naravno, to nije sve što sam se trudio.) Gulio sam s tih priča sve suvišno, pa ako su na momente duhovite onda je to nije zato da bi se ispalio „štos radi štosa“ već zato jer se drugačije nije moglo. Pa i erotika je prisutna samo u onoj mjeri koliko su priče zahtijevale, nema erotiziranih odlomaka i rečenica koji nisu nužni da bi se razumjelo što se dogodilo. Dapače, niz priča – iako ih se može svrstati u žanr erotskih – zapravo odbacuju osnovni zahtjev žanra, to jest – vulgarno rečeno – „nema jebačine“. (Zato se u podnaslovu i navode „nedirnute ljubavnice“.) Jagna je to primijetila: „No naš pisac, premda piše 'proste priče' koje imaju svoje žanrovske zakonitosti, zapravo ne piše klasičnu, pravolinijsku erotsku literaturu“.

Jezik i stil trebaju prvenstveno biti funkcionalni, a nikako kvaliteta sama po sebi, sami sebi svrha i cilj. Funkcionalan znači primjeren priči, odgovarajući za ono što se želi reći, što se kani postići.

Da, naravno, čovjek je stil, što se naročito odnosi na pisca, pa na umjetnike svake vrste. Razlikovanja radi povlačim usporedbu. Dario Džamonja, pokojni sarajevski pisac kojeg izuzetni cijenim i svakom preporučujem njegovu fantastičnu zbirku pripovjedaka „Ako ti jave da sam pao…“, pokazao je drugačiji stil po kojem ga možemo zamisliti kao mačevaoca s floretom koji bravurozno mačuje, odbija napade i sam napada, da bi nakon niza takvih bravura zadao konačni udarac. Nasuprot njemu, sebe u literaturi vidim kao samuraja koji ne izvlači katanu uzalud, no onoga trena kad je izvuče krajnje efikasno sasiječe u jednom zamahu ili barem s minimalnim brojem poteza. Minimalizam vodi eleganciji.

Ovaj pristup pisanju mogao bi se nazvati i „blogerski“. Naravno, deset godina pisanja bloga ostavilo je traga. Blog uči pisca da čim čitateljica/čitatelj osjeti nešto dosadno, klikom miša to napušta. To je saznanje itekako korisno i kad su knjige u pitanju.

- 07:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>