subota, 02.01.2016.

dijalektika u saobraćaju

- revitalizirani post od 19.1.2013.



RASKRŠĆA


RASKRIŽJA



Svakodnevno se provezem Medulićevom ulicom. Automobilski saobraćaj kroz nju teče jednosmjerno prema Ilici. Stotinjak metara prije Ilice u nju s desna ulaze vozila iz također jednosmjerne Dalmatinske. Dvije jednosmjerne kolone spajaju se u jednu. Na tom raskršću se gotovo uvijek čeka jer zaokretanje u frekventnu Ilicu obično prouzrokuje usporavanje protoka i nagomilavanje vozila. Nema semafora, ali koliko god se čekalo, uvijek sve teče glatko, bez ikakvog naguravanja. Automobili se uredno naizmjenično uključuju u isti tok - jedan iz Medulićeve, jedan iz Dalmatinske, jedan iz Medulićeve, jedan iz Dalmatinske... – premda nigdje ne piše da treba baš tako. Ako se ponetko i zalijepi za onoga ispred sebe, pa požuri ne propustivši onoga iz druge ulice, to se događa toliko rijetko da ne remeti uobičajeni smireni i ravnomjerni protok.

Nedavno sam nekim poslom trebao proći kuda nikada ne prolazim u to vrijeme, između Dubrave i Sesveta rano ujutro prije početka radnog vremena. Višetračne prometnice bile su zakrčene automobilima, tramvajima, dostavnim vozilima i teškim građevinskim kamionima koji su se ponašali kao na klipićima koji prikazuju ulični kaos u Kairu, Delhiju, po Turskoj i nekim kineskim gradovima. Iako su semafori uredno radili, nitko se nije na njih obazirao. Na nekim raskršćima, iako sam bio gotovo uz pješačke prelaze, trebalo je i po dvije izmjene svjetla da bih uspio proći preko njih. To se guralo, to je trubilo, to je nasrtalo, nije se izmicalo, to se nije obaziralo na prometne trake, ni pješačke prelaze, ni druge saobraćajne znakove, to se isprječivalo i uguravalo... Morao sam se pitati – kakvi su to ljudi, ta stoka za volanima? Ne znam da li je ondje tako svakoga dana, jer se nakon tog iskustva strogo pazim da se ondje u to vrijeme ne zateknem, ili je to bio nekakav izuzetan dan. Pokušavao sam voziti što propisnije, ali to nije ostavljalo nikakvog učinka osim bijesnog trubljenja onih iza i oko mene kojima je takvo moje ponašanje samo smetalo i išlo na živce, usporavalo ih ili ih ometalo u njihovoj nemogućoj kombinatorici.

Kasnije nisam mogao doći sebi. Pa spajanje Dalmatinske i Medulićeve nalazi se u istom gradu kao i ta dubravsko-sesvetska raskrižja! I ovdje i ondje je područje iste jurisdikcije, službeno su na snazi isti zakoni! Jedino što ih se na jednom mjestu svi pridržavaju, a na drugom za njih ni ne haju, pa im čak i smetaju. Isti grad, ista prometna regulacija, ali očigledno drugi ljudi. Drugi ljudi, to znači drugi civilizacijski, kulturni i moralni obrasci i zakonitosti, drugačije uobičajeno ponašanje. Kao da i istom gradu postoji neka prostorna segregacija različitih vrsta ljudi…

Pitao sam jednog poznatoga koji stanuje između Sesveta i Dubrave da li je ondje svaki dan tako. Začudio se što govorim i ustvrdio da je moj dojam pogrešan, da on ondje prolazi svakodnevno i da je obično sve normalno. Nisam se mogao othrvati dojmu da je iz njega progovorio lokalpatrotizam, što je ovoj mojoj priči dodalo element da treba uzeti u obzir i subjektivne procjene ocjenitelja i kriterije koje primjenjuju. Uzevši i to u obzir ipak ostaje činjenica da neke iste okolnosti i zakoni postoje i u Finskoj i u Hrvatskoj, a vidi razlike!

Fućkaš zakone i propise gdje ih se malo tko pridržava, kao što su gotovo nepotrebni gdje ih tek neznatan broj ljudi želi prekršiti. Čovjeka se veže za riječ, a stoku za rogove. Necivilizirane i nekulturne se može dovesti u red samo nadzorom i prisilom, a uljuđene osobe ne treba nikako, same se u red dovode. Primirivanje divljih je skupo, a pitomi omogućuju blagostanje. Zato je kultura društveno isplativa, a troškovi nekulture su neprocjenjivo veliki. Nije čudo što Nizozemskoj ide samo nabolje, a neke druge zemlje – da ne spominjem koje – troše sve svoje napore samo da održe glavu iznad vode.

No priča ipak nije toliko jednostavna. Ako postoje dva drugačija raskrižja, postoji i ono koje vodi prema jednome ili prema drugome. Gdje i kakva bi bila ta raskrsnica? Ako bi sve ovisilo o ljudima bilo bi najvažnije kakva je većina, ljudstvo bi bilo puki zbroj ljudi, eventualno kakvi su prosječni i da li su ti prosječni uglavnom slični, a ima ih znatno više od svih netipičnih i ekstremnih. Po tome bi i kapitalizam mogao biti odličan samo da su ljudi dobri, fini i nisu nezajažljivi. No fašizam i staljinizam nikako ne mogu biti dobri koliko god da su ljudi dobri, dobri ljudi na njih ne mogu pristati. Da su svi otporni na fašizam i staljinizam, oni ne bi ni bili mogući. Drugim riječima, fašizam i staljinizam bi bili dobri kada bi bilo dovoljno pametnih i odvažnih ljudi da im se usprotive, da im ne dozvole da niknu, da se ukorijene i razmašu. Fašizam i staljinizam su najbolji kad ih nema, a u tim slučajevima nije problem ako u društvu živi manji broj fanatika. Onda se njihovo ponašanje regulira kaznenim i prekršajnim zakonima, bontonom, a ne promjenom sistema. Da sve ovisi samo o ljudima mogli bismo reći da je socijalizam za sada propao jer nije stigao na vrijeme izgraditi „novog čovjeka“.

Vratimo se križanjima od kojih smo krenuli. Dalmatinska-Medulićeva je jednostavno, jednotračne ulice, bez semafora. I Medulićeva i Dalmatinska su kratke, vozi se između dva reda parkiranih automobila, samo se rijetki kreteni na toj dionici zaletavaju. Dubravsko-sesvetska raskrižja su spojevi višetračnih dvosmjernih ulica, na njima su složeni sistemi svjetlosnih signala. Manje-više svatko se žuri projuriti od jednog do drugoga, lako se zabuniti pri presvrstavanju s trake na traku, svjetla treba pozorno pratiti… Naposljetku, tu su i ljudi. U Medulićevoj velik dio njih ide na Pantovčak i Tuškanac, dok se gotovo nijedan od njih ne može naći istočno od Maksimira. Ondje su ljudi iz kvartova i naselja kojim ni ne znam imena.

Križanja koja uspoređujem možda je najbolje usporediti sa zahodima. Zamislite najgori mogući, sa napuknutom zasranom školjkom, bez daske za sjedenje, vodokotlić ne radi, na podu močvara da se školjci može teško i prići, zidovi desetljećima neobojani, prljavi, izgrebeni, ispisani grafitima, vrata se ne mogu zaključati… U takvom zahodu ništa lakše nego nepažljivo pišati pored školjke i pljunuti na pod. Zamislite sad sasvim suprotan zahod, nov i čist kao apoteka, savršenih pločica, opskrbljen s dovoljno toalet papira… Na takvom zahodu nije potrebno istaknuti parolu „Ne pljuj na pod!“, samo rijetki manijaci će propustiti pustiti vodu nakon sebe, zasvinjiti takav zahod velika većina ljudi osjećala bi kao svetogrđe. Sama okolina upućuje na sebi primjeren način ponašanja i nameće ga.

Ljudi utječu na okolinu svojim ponašanjem. Kada bi desetorica zaredom zagadili savršen zahod, jedanaesti koji bi naišao vjerojatno bi im se pridružio. Kroz Medulićevu većina vozača prolazi smireno, pa to i slučajnom namjerniku nije teško uočiti i poštovati. Istina da bi na sve što sam napisao neka čistačica u nekom javnom zahodu sigurno imala nadodati konstruktivne konkretne primjedbe, ali dok se ona ne javi možemo uzeti zdravo za gotovo da je totalitet situacije jači od bilo kojeg elementa koji ga čini, ali i da mnogi elementi imaju utjecaj na cjelinu, te se preko njih ona može promijeniti. Pa ako govorimo o ljudima, za njihovo ponašanje nije bitno kakav ih je najveći broj nego koji i kakvi su oni koji dominiraju, bez obzira da li su nadmoć ostvarili brojnošću ili nekim drugim načinom, te kakvu su organizaciju uspjeli ustrojiti, kakvu igru igraju.











Ulica u Stokholmu 3. rujna 1967, na dan kada se u Švedskoj umjesto lijevom počelo voziti desnom stranom.
- 10:44 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker