i zidovi imaju uši

subota, 01.08.2015.

- revitalizirani post od 22.7.20009.

Tek što sam sjeo za stol u pivnici, s druge strane spustio se neki tip koji mi je bio površno poznat iz nekih bezveznih prilika po kafićima, ali nisam ni znao kako se zove. Klimnuh glavom umjesto pozdrava, a on počne bez uvoda:

– Došao sam ti reći da te prate. Samo da znaš…

– Tko me prati?

– Ne smijem ti reći. Služba. Ako procuri da sam ti rekao, imao bih nevolje.

– Ako me prate, nije te strah da te vide kako razgovaraš sa mnom?

– Ne, momentalno te samo ja nadzirem.

– Zašto mi to odaješ?

– Mislim da nije dobro sve ovo što se događa. To što govoriš, ti i tvoji prijatelji – vi ste u pravu. Nisam jedini koji misli da je upravo tako kako vi tvrdite. I nije u redu da se vas istražuje, bez osnova i protiv svih propisa. Sve je to neformalno, službeno radimo nešto sasvim drugo, ali nisam mogao odbiti. Naredbu smo dobili usmeno, a izvještaji se nigdje ne registriraju…

Pored nas se stvori konobar. Naručismo svaki po kriglu pive. Čim smo ostali sami, on nastavi:

– Stan ti je ozvučen, telefon ti se snima. Pazi što govoriš. Povremeno ti uđu u stan, pregledati papire i zabilješke.

Zapamtio sam od ranije da je sklon beskonačnom naklapanju o automobilima i sportovima, ali ovaj puta je govorio sasvim drugačije, bez suvišnih riječi:

– Vjerojatno misliš da mistificiram, dramatiziram, izmišljam ili da sam neki provokator. Razumijem. Ali – da bih te uvjerio da je istina – prvom prilikom biti će ti ostavljen neki znak…

Konobar je donio krigle s pivom, a on je uzeo svoju, premjestio se u najudaljeniji ugao pivnice i onde čitao novine više me ni ne pogledavši.

Znak?

Narednih dana sam pokušavao neupadljivo gledati oko sebe, ali nisam uočio da me itko prati. Stanovao sam u velikom stanu prepunom mnoštva sitnica, ali po ničemu nisam uočio da je itko bez mog znanja ušao u njega ili prevrtao po papirima. Na razgovor u pivnici ubrzo sam zaboravio.

Prisjetio sam ga se nekoliko dana kasnije kad sam sjedio kod kuće s nekim društvom, a iznenada se oglasilo kućno zvonce u kuhinji. Nisam zaslinio kao Pavlovljev pas, ali sam se sledenio. U prvi mah nisam znao kakav je to zvuk jer je desetljećima bilo pokvareno. U vrijeme kada nas je u stanu bilo cijelo mnoštvo pokušavali smo ga bezuspješno popraviti. Nismo ga bacili jer je samo zvono bilo ispravno, provjerili smo s baterijom, ali nismo mogli naći gdje je prekid u strujnim vezama. Zahvaljujući tome što je drugo zvono, nad ulaznim vratima, bilo dovoljno jako da se čuje po cijelom stanu, vremenom smo digli ruke od popravljanja zvona u kuhinji i zaboravili ga. I odjednom se iznenada, nakon godina i godina šutnje, javilo.

Nisam ništa rekao jer nisam bio siguran u sve ljude koje sam primio u goste, samo sam razmišljao. Zvono – idealno mjesto da se u njega prikrije prislušni uređaj. Ima stalno napajanje strujom. Onaj koji je postavljao mikrofon vjerojatno je uočio da je neki spoj prekinut, pa ga je spojio. To se nije moglo dogoditi drugačije nego da je neki stručnjak za elektriku bio u stanu kad mene nije bilo. To je znak. Othrvao sam se nagonu da rastavim zvono i pogledam, da oni koji slušaju ne primijete da sam našao jedno prislušno mjesto. Ako je jedno, vjerojatno ih je i više.

Zvono u kuhinji uredno je zvonilo narednih petnaestak dana svaki puta kada je netko došao, a onda je – isto tako nenadano – zašutjelo i nikada se više nije oglasilo. Je li to bio znak da je prislušni uređaj uklonjen ili samo potvrda da je netko iznova bio u stanu, a mikrofon i dalje radi? Znak na znak?

Nisam od onih koji sumnjaju, pa mole za Znak da ih uvjeri, niti od onih koji ne vjeruju, pa se nakon nekog nedvojbenog znaka preobrate. Tako nešto mi ne treba. Slušate? – mislio sam. – Slušate! – I postao sam samo još gori, pazeći što govorim i više nego obično.

- 10:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>