- revitalizirani post od 4.7.2010.
Vidim da je Ivanjek počeo u „Jutarnjem listu“ iz dana u dan ispisivati sažetke proteklih godina. Prije nekoliko dana pisao je o tisuću devetsto šezdeset i sedmoj, dan kasnije o šezdeset i osmoj, zatim o šezdeset i devetoj, a onda sam otišao provesti nekoliko dana s prijateljima na moru pa sam prestao pratiti novine te ne znam što je pisao dalje, ali mogu zamisliti, iako sam siguran da je propustio spomenuti najznačajniji događaj tisuću devetsto sedamdesete. Sjedeći s hrpom starih novina na krmi brodice koja jezdi prema pučini, dok me vibriranje brodskog motora prožima od tabana do tjemena, i iznenada me preplavljuju sjećanja...

Godine tisuću devetsto i sedamdesete gradska omladina organizirala je prvomajski izlet u Poreč. Reklamirali smo ga kroz „Omladinski tjednik“ i javilo se toliko ljudi da smo krenuli u šezdeset autobusa, kao invazija zagrepčana na Istru. Vrijeme nas je dobro poslužilo, proveli smo tri sjajna dana, a onda smo krenuli nazad. Istovremeno su i svi ostali izletnici krenuli istim putem, a vozilo se još po starim, uskim, vijugavim i grbavim dvosmjernim cestama, pa nam je od Poreča do Zagreba trebalo dvanaest sati drmusanja. Kolona od šezdeset autobusa više je stajala nego išla, a i kad se kretala uglavnom je gmizila brzinom hoda.

U to sam vrijeme već godinu dana hodao s jednom sjajnom curom koju smo zvali Muhara zbog crvene kose koju je podrezivala tako da je izgledala kao klobuk na vrhu glave. Nas dvoje smo se uglavnom tucali kao zečevi, najmanje dva puta dnevno, najčešće tri do četiri puta, a nerijeko i više. Ukratko, prcali smo se čim bi ugrabili priliku. Usprkos tolikoj učestalosti odnosa oralni seks uopće nismo prakticirali iako smo nejasno znali da je i to moguće, ali čim bi se poljubili i dok bi odbacili odjeću ona se već toliko navlažila, a meni tako stajao da nam nije padalo na pamet ništa drugo nego kako da ga što prije zatjeram u nju. Dapače, s patent zatvarčima na trapericama i mini-suknjama ispod kojih nije bilo gaćica često se nije trebalo ni razodijevati.

Dakle, u neko doba nakon otprilike šest sati putovanja u prednjoj trećini vozila oko šofera sabili su se nerazdvojni Bešker i Prelog, Agar i Cica Tadić, Stipe Bota i Vjeran Nikolić, ako se ne varam i Vesna Mimica, te svi ostali iz autobusa i pjevali. Jedino se pokojni Vlado Tomić ispužio po sjedištima u posljednjem redu autobusa i spavao. Muhari i meni došlo da se ljubakamo, pa smo se povukli u pretposljedni red. Ondje je došlo do snažnog izražaja nešto što je bilo prisutno od samog početka vožnje: cijeli autobus se neprekidno tresao jer se motor nije isključivao ni kada je kolona zastajala, a to vibriranje je bilo sve jače prema stražnjem kraju karoserije, pa je u pretposljednjem redu djelovalo kao da sjedimo na velikom vibratoru. Brm-brm-brm-brrrrr... – ritam drmusanja bio je savršeno usklađen s fiziološkim osobinama naših živčanih sustava. Bilo je dovoljno pogledati Muharu u oči i vidjeti izraz njenog lica da bi bilo jasno da je vrag odnio šalu.

Ona je za put odjenula traperice, inače ne znam što bi bilo. Nakon nekog vremena podvukao sam dlan ruke kojom sam je do tada obgrljavao pod procijep njezine stražnjice i stisnuo ga u šaku tako da je sjedila upravo najosjetljivijom točkom cijelog tijela na vrhu početnog članka mog kažiprsta. Ritam motora tako se izravno slijevao u nju. Sokovi su provrli, natopili traperice, ulijepili mi cijelu ruku i postavu sjedalice. Izvio sam se prema njoj i ljubio je pridržavajući je desnom rukom za sise da se ne sruši. Skopila je oči i tiho stenjala i cvilila, a svakih nekoliko minuta potresali su je drugi drhtaji koji su izvirali duboko iz nje. I tako neprekidno.

Ne treba ni napomenuti da se moja alatka propela stisnuta hlačama i stajala satima. Muhara je spustila dlan i čvrsto se pridržavala za njega kroz grubu tkaninu, a povremeno ga opipkivala prstima po cijeloj dužini. Društvo sprijeda je potpuno zaboravilo na nas i zabavljali su se pjevajući prigodne pjesme poput „Hajde mala da se nagodimo, tjedan dana da ga ne vadimo!“ i slične. Otprilike na stihovima „Da na crkvi kurac visi sve bi cure išle misi“ i „Imam kurac ko teleću nogu, samo pičku ja naći ne mogu“, Muhara je otkopčala remen na mojim hlačama, dugme na pojasu i spustila patent-zatvarač. Oslobođeni izdanak je sunuo na slobodu ljigavo se presijavajući sav zabalavljen, a ona se bacila na njega otvorenim ustima kao izbezumljena mesožderka i učas ga progutala.

Nikada neću zaboraviti blaženstvo koje me prožimalo dok je sisala kao da joj od toga život ovisi. Zapravo i nije trebala uraditi ništa više osim da zine i obujmi ga. Drmusanje autobusa je više nego dovoljno nadoknadilo njeno neiskustvo. Toplina, mekoća, vlažnost i glatkoća njezinih ustiju učinili su sve ostalo na svijetu potpuno nevažnim, uključujući glavu Vladimira Tomića koji se u međuvremenu probudio, izvirio odostraga između naslona stolica pored mog ramena i izbeljio oči poput ping-pong loptica buljeći u plamenocrveno Muharino tjeme koje se uzdizalo i spuštalo u mom krilu dok su se drugari natisuti u prvim redovima drali „Pičim-pičim-pičiću, i na more stićiću...“

Bude li sreće pa preživimo 2012, trećeg svibnja dvije tisuće i dvadesete proslavit ću pedeset godina od tog nezaboravnog događaja. Pola stoljeća! Vrijeme je da počnem smišljati, pripremati i uvježbavati kako ću dostojno obilježiti taj jubilej, kad sam već propustio četrdesetgodišnjicu. Već imam neke zamisli. Recimo da za početak sakupim sve one koje su nastavile što je Muhara započela (koje su još žive), pa da nakon njih dođu sve njihove kćerke i unuke, ali ne znam ima li i na Velesajmu tako velika dvorana.






Pet godina kasnije nakon što sam napisao gornji tekst primjećujem da priča zahtijeva drugačiji početak i završetak. Treba ih odvojiti od aktualnog, ali već prošlog vremena nastanaka, prebaciti u svevremenski mod.

Novi početak, umjesto ranijeg početnog odlomka:
Postoje mjesta i situacije koje me automatski katapultiraju u prošlost, aktiviraju sjećanja i bujicu prisjećanja, navedu da na trenutak zaboravim u što sam se transformirao, te izroni onaj stari ja u punoj snazi. Recimo, dok sam studirao, pet godina sam hodao s jednom sjajnom curom, uz koju sam od dječarca koji nije znao ni kako pička miriše stasao u zrelog virtuoza koji navodi žene na maestralne izvedbe. Stanovala je u centru grada, pa ako me put navede pored ulaza u haustor njene kuće, naročito ako sam još nešto zamišljen, svaki put mi dođe da skrenem kroz ta vrata i ustrčim stepenicama tri kata kao što sam svojevremeno napravio u bezbroj navrata, banem na njena vrata i u djeliću trenutka imam osjećaj ako to napravim da će mi dvadesetogodišnja ona otvoriti i pasti mi u zagrljaj. Svaki put se moram othrvati tom impulsu nasilu se prisjećajući što se sve u međuvremenu promijenilo, što rezultira da produžujem dalje njenom bivšom ulicom s metalnim okusom očaja u ustima.

Isto tako, svaki put kad odem na brodicu mog prijatelja Nikše pa jezdimo pučinom, dok sjedim na krmi i vibriranje brodskog motora me prožima od tabana do tjemena, dovoljno je da nekoliko minuta prekinemo sve druge aktivnosti, zašutimo, sklopim oči i usredotočim se na mehaničko drhtanje koje se širi mojim tijelom da me preplave sjećanja na najznačajniji događaj u mom životu tisuću devetsto i sedamdesete godine.

Novi završetak, umjesto ranijeg završnog odlomka:
Bilo je to prije kasnije poplave pornografije, erotsko-prosvjetiteljskog tiska, prije plime internetske pornografije. Naravno da smo znali da postoji oralni seks, ali smo imali dojam i ponašali se kao da je to nekakva rijetka egzotika koja nama nije potrebna. Bilo smo toliko mladi i uspaljeni da u nastojanju da što prije stignemo do završetka koji je vrhunac svega nismo imali vremena za gubljenje na usputnim finesama. Međutim, kad sam jednom osjetio što je to, raspomamio sam se kao tigar koji napokon okusi ljudsko meso. Jurio sam naokolo kao raspomamljeni satir gurajući svakoj koja je zinula iskolačeni izdanak pod nos. Otkrio sam da nema ljepšeg i uzbudljivijeg prizora od nekog milog lica posvećenog tome da što više uvuče u sebe mesnatu motku. Taj kontrapunkt, lice – najindividualiziraniji, najhumaniji, najizražajniji dio ljudskog tijela i kurac – potpuno bezlična, prahistorijska, glupa i nagonska životinja, pružaju u srazu prizor s kojim se nijedan drugi ne može mjeriti.