engleski za jednog čovjeka

petak, 10.07.2015.

- revitalizirani post od 1.7.2009.

U osnovnoj i srednjoj školi učio sam njemački, pa kad sam se počeo skitati po svijetu s ruksakom i vrećom za spavanje, s curama koje su govorile engleski komunicirao sam rabeći naslove tada popularnih pjesama: "Love, Love Me Do!", "Happy Together" i "Let's Spend the Night Together!" pokazali su se vrlo korisni.

Ozbiljno sam počeo učiti engleski tek u dvadeset i četvrtoj godini u Laboratoriju za strane jezike, Foreign Language Laboratory na Southern Illinois University u Edwardsvilleu.

Kabinet za učenje, učionica zvana laboratorij, bila je do krajnosti funkcionalna, do najsitnije pojedinosti usklađena s namjenom. Bila je to prostorija bez prozora, s umjetnim svjetlom, da promjene vremena ne utječu na raspoloženje, a protjecanje dana se po ničemu ne vidi, pa se unutra može raditi bez ikakvih vanjskih utjecaja. Svaki je polaznik imao svoj stol ograđen panoima da ne ometa druge niti da drugi odvlače njegovu pozornost. U laboratoriju sam provodio šest dana tjedno od deset ujutro do osam navečer s dvije-tri pauze za odmor.

Metoda učenja bila je savršena. Tadašnja postojeća tehnologija korištena je do krajnosti, smisleno, svrhovito i efikasno, i vjerujem da ni s današnjom tehnologijom ne postoji bolja metoda. Radio sam sam. U stol ispred mene bio je ugrađen magnetofon, a petnaestminutne lekcije bile su snimljene na magnetofonske vrpce u kazetama. Na ušima sam imao slušalice, a pred ustima mikrofon. Lekcija je počinjala tako da je spiker pročitao tekst iz knjige koji je obrađivao neku uobičajenu životnu situaciju, obično u formi razgovora dviju osoba, zatim su dva spikera u dramskoj formi govorila isti tekst. Nakon toga je trebalo izgovarati isti tekst zajedno s njima, a to se snimalo te se moglo preslušavati tako da su se čuli i originalni spikeri i ono što sam nadosnimao, uspoređivati, kontrolirati, te ponavljati sve dok nisam izgovarao sve potpuno jednako uzorima koje sam slijedio. Naposljetku je jedan spiker govorio, a ostavljeno je prostora da mu se odgovara, pa se i to moglo snimiti i preslušati. Dnevno sam savlađivao dvije takve lekcije. Nakon šest mjeseci učenja mogao sam razgovarati s Amerikancima i do deset minuta prije nego su uočili da mi engleski nije materinji jezik.

Nakon otprilike tri mjeseca posjećivanja Foreingn Laguage Laboratorya pojavio se Turk.

Turk se zvao Maslam Ogulvy. Bio je viši od metar i devedeset i imao preko stotinjak kila. Glava mu je bila okrugla, koža masna, a obično je bio neobrijan jer se kupao i brijao otprilike jednom sedmično. Hodao je u izgužvanom crnom odijelu i crnim cipelama, pa je među ostalim studentima u tenisicama, trapericama i šarenim majicama izgledao kao velika masna smrdljiva vrana. Pokušali smo razgovarati. Znao je dvadesetak engleskih izraza, ali se srčano pomagao pantomimom, a nakon svake dvije-tri stravično izgovorene engleske riječi uslijedilo je nekoliko rečenica na turskom. Razgovor nam nikako nije išao, sve dok se nisam dosjetio turcizama. "Baklava!" Začuđeno me je pogledao, a ja nastavio: "Fildžan… sarma … sultan… ćuprija… ćevapčići!" Shvatio je i oduševljeno počeo potvrđivati svaku riječ koju je razumio, s tim da sam se i ja pomagao pantomimom i pokazivanjem oko sebe, a on povremeno ponavljao s drugim naglaskom:

– Badava?
– Bedava!
– Marama.
– Mahrama!
– Tambura…
– Tanbura!
– Hajduk
– Haydud!

Zapravo je zapanjujuće koliko riječi za koje smo uvjereni da su naše i ničije tuđe zapravo su turske: šal, šećer, čekić, jastuk… I tako smo počeli svakodnevno razgovarati, s tim da su naši razgovori izgledali kao da komuniciraju dva maloumnika: "Čardak! … Telal! … Ćilim! … Kazan! … Fišek! … Česma!" On je bilo toliko oduševljen da može s bilo kim išta pričati da mi je jurio u susret i slijedio me s onim dirljivim povjerenjem kakvo iskazuju izgubljeni psići kad pomisle da su naišli na nekoga tko će ih usvojiti.

Nakon desetak dana takvih razgovora htio sam uzeti kazetu s novom lekcijom i primijetio da ju je on već uzeo. Začudio sam se da me je stigao usprkos tome što sam ja počeo tri mjeseca ranije, pa sam se vratio na svoje mjesto, ali nisam nataknuo slušalice već slušao njega. Kada je trebao on govoriti zajedno sa snimljenim spikerima, od njega je dopiralo samo potpuno nerazumljivo grgljanje. Otišao sam i uzeo vrpcu koju je odložio na kojoj je ostalo snimljeno što je govorio. To je bilo strašno, ni približno onome što je trebalo. On se već dizao da vrati lekciju na kojoj je radio i uzme novu. Požurio sam za njim i izveo ga iz učionice.

Vidio sam da je vrag odnio šalu i potrudio se da mu objasnim kako bi trebalo raditi. Na jedvite jade uspio sam mu prenijeti da je ono što radi samo uzaludan gubitak vremena. Badava! Silno se uzrujao i pomučio se da mi objasni svoju situaciju: došao je iz Turske prije tri sedmice, rođaci su mu platili put, ima još deset dana da nauči engleski, a onda će početi raditi u njihovom dućanu. Vidio je koliko lekcija ima i nema više vremena nego da svaku presluša jedanput. Kada ih sve presluša – znati će engleski! Njemu je to sudbinski važno i nema vremena na bacanje.

Koliko god sam se trudio, vidio sam da govorim gluhome. Tim više što sam kasnije – provjeravajući ga – zaticao kako sjedi sa slušalicama na ušima, ali mu pogled bludi ka stropu i dok se lekcija odvija on je zapravo tko zna gdje.

Nikada neću zaboraviti scenu kada sam oko podneva izišao na centralnu livadu između sveučilišnih zgrada da se odmorim. Nakon nekoliko sivih dana granulo je jarko sunce i svi su iskoristili podnevnu pauzu između predavanja da se prostru po travi i uživaju. Uokolo mene, u većim i manjim grupicama, bilo je barem tisuću ljudi. Iznenada je iz zgrade iz koje sam izišao izjurio i Turk nešto vičući. Zastao je na trenutak na vrhu stepenica spazivši gomilu ljudi pred sobom, a zatim se sjurio niz njih preskačući dvije do tri. I dalje vičući izbezumljeno je jurio među studentarijom mlatarajući rukama i preskačući ih. Svi su zanijemili promatrajući ga. Shvatio sam da nekoga traži, a znao sam da nema koga drugog tražiti osim mene. Vikao je stalno jedno te isto, nešto sasvim nerazumljivo, i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što viče, a da nisam već potrošio sate i sate razgovarajući s njim ne bih razaznao ni ja. Dakle, trčeći među stotinama ljudi koji su svi perfektno govorili engleski, sve "native Eanglish speakers", Turk je objavljivao da je odslušao i posljednju lekciju i vikao ono što sam jedino ja uspio razumjeti:

- Ja znam engleski! Ja znam engleski!

- 10:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>