srijeda, 08.07.2015.

nezaboravna tucanja - završetak

- revitalizirani post od 4.2.2009.

NAJVATRENIJI

OBOŽAVATELJ

Opisujući početnu točku predstave Neven se sav ozario, živnuo, riječi su mu poletno sustizale jedna drugu, imao sam osjećaj da više ne vidi sobu oko sebe nego se pohotna bahantkinja ponovo izvija pred njegovim unutarnjim očima. Pomislio sam – morat ću u kazalište!

Bilo je na pozornici i drugih glumaca, neke glumice su čak bile vrlo zgodne, Neven se čak zanio u priču, u nekoliko navrata se uzrujao što se događa glavnim junacima, vrijeme je prošlo u trenu. Uspio je uočiti da ona koja ga je pozvala nije samo fascinantna žena, nego i prava glumica. Kad je izvela neki geg, svi su smijali do suza, a kad je zaplakala, cijelo je gledalište zaridalo. Bila je to žena s tisuću lica, a čak i tijelo akrobatskih sposobnosti u trenu se moglo pretvoriti u tijelo starice. Bio je ushićen. U diskoklubu je možda i mogla biti neprepoznatljiva, ali pod reflektorima je prepoznao da je i ona gotovo jednako poznata javna ličnost kao i on.

Po završetku je nestrpljivo hodao predvorjem između ljudi koji su razdragani napuštali prostor. Svaka minuta koja je protjecala rastezala se kao vječnost. Buket koji je tiskao u ruci nastojeći s njim zakriliti kvrgu u hlačama izgledao mu je bijedan. Osjećao se kao član grupe "Let 3" opremljen scenskim falusoidnim rekvizitom.

Ona je došla otuširana i namirisana. Iz neposredne blizine izgledala je još zanosnija nego iz prvog reda. Ispružila je ruke, prihvatila buket i odmjerila što se nalazilo iza njega. Zadovoljno se osmjehnula očaravajućim osmijehom kao da je tako nešto očekivala.

Nije bilo potrebe za prevelikim razgovorom:

– Gdje ćemo?

Najbolje mjesto koje bi Neven mogao ponuditi nije smio ni spomenuti. Nije je smio pozvati sebi kući jer nije bio siguran da njegova vještica ne bi naletjela. Ona je diplomatski izbjegla zapitati zašto ne bi k njemu, ali nije spomenula ni da bi mogli k njoj.

– Idemo do auta, pa ćemo putem smisliti.

Gdje se u to vrijeme u takvoj situaciji u Zagrebu može otići? Pogotovo dvije tako poznate fizionomije kao njih dvoje? U Otočec u Sloveniji ili neki pansion na staroj karlovačkoj cesti, ali tko bi mogao izdržati toliko daleko voziti. Noć je bila ugodna, pa je Neven predložio da prošeću oko Cmroka. Možda još stignu nešto pojesti, premda mu se nije jelo, u restoranu "Dubravkin put", pa krenu do Cmroka kroz šumu…

Parkirao je auto dvije ulice dalje u nekom dvorištu između kuća, u najdaljem uglu. Unutra nije bilo javne rasvjete, a većina okolnih prozora pripadala je nekakvim uredima pa nisu bili osvijetljeni. Auto je bio u najdubljoj sjeni. Kad su došli do njega, on se okrene da joj nešto kaže, ali ona ispruži ruku i položi mu je na rame, te on zašuti očekujući da će uslijediti poljubac. Umjesto toga, ona sukne uvis poput pantere i naskoči mu s obje noge oko prsiju. Bez obzira koliki je, bukvalno zaskočen, strovalio se leđima na haubu s njom ponad sebe. Srce mu je stalo, nije stigao ni pisnuti. Tako valjda stane srce zecu kada se neka zvijer strmekne na njega. Dok je petljala iza leđa da raskopča njegov opasač istovremeno mu je u trenu gurnula muf pod nos. Zaronio je u ponuđeno kao svinja u kopanju, više osim mumljanja i nije mogao išta reći začepljenih usta i u trenu se zamusao do ušiju. Mlatarao je rukama kao kukac preokrenut na leđa nastojeći je zgrabiti odjednom posvuda, za stražnjicu, grudi, struk… Bila je toliko raspomamljenja da se nije stigao ni snaći, a ona je već svršila. No to joj je bio tek poticaj da se razulari do kraja. Skokom se premjestila i nabila na njegov prijapizam, te nastavila bjesomučno jahati. Dobro da nije imala bič! Postojala je opasnost da bi netko mogao naići, ali ona se nije obazirala ili je upravo zbog toga žurila prije nego ih netko prekine. Sva sreća da auto nema alarma, pa da zatuli od drmusanja, zahvaljivao je Neven providnosti, iako je bio uvjeren da je ni to ne bi zaustavilo.

Nije joj trebalo dugo da obavi svoj posao, tako da on nije stigao. Odskočila je na tlo i poravnavala odjeću.

– Idemo kod mene! – predložio je Neven. Ako vještica bane, zakovrnut će joj vratom.

– Ne. Vozi me kući. Umorna sam. Bio je naporan dan. Nisam više za ništa…

Vozili su se šutke. On nije znao što bi rekao. Nikada ranije nije mu se dogodilo da netko njega tako potuca. Jest da je on mnoge tako iznenadno zaskočio, ali njega…

Stigli su pred kuću u kojoj je stanovala, hitro je iskočila iz automobila, mahnula mu i zamakla u starinsku vežu. On je ostao sjediti u zaustavljenom vozilu još dvadesetak minuta ne znajući što da uradi, kuda krenuti. Ništa mu nije rekla, ništa kada će se ponovo vidjeti, ništa. Da jurne za njom? Borio se s tom pomišlju, ali on je ipak dobro odgojen dečko koji si ne može dozvoliti da se natura nepozvan. I tako se odvezao do svoje stalne cure i istutnjio se na njoj do jutra.

Očekivao je da će ga glumica nazvati, ali nije. Nije imao njezin broj, pa da je on nazove. Vrtio se oko kazališta sve dok i sam sebi nije postao smiješan. Svega jednom je naletio na nju, ona je bila u većem društvu i samo mu je dobacila da će mu se javiti ako nađe vremena.

Kupio je buket od stotinu bijelih ruža i poslao joj na kućnu adresu. Nije nazvala ni da zahvali.

– Možda sam trebao poslati crvene? – razdirao se. – Bijele… Kao za sprovod.

– Ma to je decentno, otmjeno… – umirivao sam ga.

– Što se dogodilo? – zavapio je. - Zašto me ne zove?

– Što bi s dogodilo? Upravo ono što se dogodilo! Prohtjelo joj se, pokupila te je i konzumirala kao bogomoljka! Ne bih rekao ni da si prvi ni zadnji.

– Ajoooj! – zatulio je. – Kako to da se upravo meni tako nešto dogodi? Meni… meni… – gušio se. Nije mogao pojmiti.

– Upravo tebi! Mora da je veliki užitak napraviti nešto takvo upravo takvima kao što si ti.

– Ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu ništa raditi, samo mislim o njoj. Drkam od jutra do odlaska na spavanje. Ne mogu ni spavati jer drkam… Kičma će mi se osušiti! - time je lijepo opisao da je misliti o nekoj ženskoj zapravo masturbirati s pomišlju na nju. – A ona se ne javlja!

– Ne javlja se… – ponovio sam njegove posljednje riječi u maniri kojom se služe psihijatri.

– Da me ona ne izbjegava?! – bio je razdiran pomišlju da se nije stigao iskazati u njihovom okršaju. – Pa nisam je ni poljubio! Nisam stigao kako me je brzo samljela! – Samo je ležao kao komad mesa. – Odbačen kao upotrijebljeni tampon!

– Što znaš? – Njegovo samopoštovanje bilo je ozbiljno uzdrmano, ali to bi moglo blagotvorno djelovati na njegov daljnji razvoj. - Možda ima dečka, zaručnika, tri ljubavnika, pa joj četvrti ne treba…Možda joj se prohtjelo samo malo promjene…Ili je htjela samo da te oproba?

– Ajoooj! – zatulio je. – Osim nje za mene nijedna druga više ne postoji!

Toliko o tome da muškarci ne cijene one koje daju već na prvom susretu. Mozak mi je radio kao kompjutor: ako mu pomognem da je se nekako dočepa, ako se počnu redovno viđati, ako veza potraje i ja ću je upoznati preko njega, možda se sluči neka prilika da i meni dopadne koja mrvica…Kako bih, kako? Mora da ima načina!

– Što misliš? – prekinuo me je. – Hoće li mi se javiti? Hoću li ikada više ponovo s njom?

Nisam imao previše argumenata na koje bih se pozvao, uostalom, o njoj sam znao samo ono što mi je ispričao, ali sam si jasno mogao predočiti sliku: ona sjedi za šankom u diskoklubu, pomalo joj se gadi sva ona bagra oko nje, mužjaci koji sline, a koje ne bi ni štapom taknula, ženke koje je podozrivo odmjere maskirajući krinkom prezira nespokojstvo samom njezinom pojavom. No ona je mlada žena, vrije životom, i došla je nadajući se da će možda iskrsnuti neko poseban, izuzetan, netko čiji bi je zagrljaj mogao od cijelog svijeta zakriliti. I onda se pojavi Neven. Izgleda ne mož' bolje, slatki zalogajčić. Ušeće se držeći za ruku raskošnu ljepoticu, svi znaju tko je on, svi im zavide. Svi muški bi radije od svega bili na njegovu mjestu, sve ženske na njezinom. On to zna i cvate, cijeli svijet je njegov. I onda i on bulji i slini gore od svih ostalih, pazeći da ga partnerica ne primijeti, hoće kruha preko pogače. Da je barem prišao bez obzira na sve i rekao bilo što… Bez muke sam je mogao zamisliti kako si pomišlja: "Ma svesti ću ja tebe na pravu mjeru!" Nije mi se dalo objašnjavati svoju viziju, ali sam ocijenio da je najpoštenije ne zavaravati ga. Graknuo sam kao crni gavran:

– Nikada više. Nevermore!

Od tada sam je gledao kako nastupa nekoliko desetaka puta u raznim predstavama. Ona zaista igra nevjerojatno, s takvim uzgonom kao da je cijelo vrijeme nabijena na kurac. Uočio sam da svaki puta u prva dva reda sjedi po jedan osamljeni mladić ili muškarac u najboljim godinama, svi vrlo pristalog izgleda, svaki puta drugi, često s buketom u krilu, i kad se prolomi završni oduševljeni pljesak, taj plješće žustrije od svih uokolo njega. Jedini tko plješće duže i glasnije sam ja, jer – iako me ne zna – ja sam njezin najvatreniji obožavatelj.
- 00:53 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker