subota, 06.06.2015.

osobe koje bih rado sreo

- revitalizirani post od 16.6.2008.
Grozdana Zrnić bila je vršnjakinja moje pokojne sestre i kada smo mi dečki već krenuli u školu, njih dvije su se još igrale u prašini. Sasvim prirodno da smo izbjegavali dvije male napasti i trpjeli ih samo koliko smo morali.

Petnaestak godina kasnije situacija se uvelike obrnula. No, kako je Grozdana odrastala s mojom sestrom, u njezinom ponašanju prema meni uvijek je bila prisutna crta kao da se ophodi sa starijim bratom. Uvijek je bila prisnija i povjerljivija prema meni nego što bi se to moglo očekivati od realnog stanja naših odnosa, možda zato što ona nikada nije imala brata.

Dvadeset godina kasnije moja mala sestra je bila mrtva i pokopana, a Grozdanu nisam viđao nekoliko godina, tako da sam na trenutak morao napregnuti pamćenje da se sjetim kako se zove kada sam je ponovo sreo. Nije to više bila curica i djevojka koju sam zapamtio, nego zrela žena.

Sretao sam je jedanput ili dva puta godišnje, obično u dućanu kada bih svratio u stari kraj. Zajedno smo šetali među policama i izmjenjivali najšturije informacije: Kako si? Dobro. Što ima novoga? Ničega bitnog. Kako posao? Ide, ide… Gdje sada stanuješ? Na starom mjestu. Oženio sam se…. Kasnije je uslijedilo raspitivanje: Kako dijete? Kad će drugo? U koji vrtić ide? U isti u koji sam i ja išla? Je li još uvijek ondje teta Davorka? Jedino što nismo nikada spomenuli bila je moja pokojna sestra, kao da smo tu temu izbjegavali, i možda upravo zato nijednom nakon tih slučajnih susreta nismo otišli na kavu i nastavili razgovor, jer onda to više ne bismo mogli izbjeći.

Tako smo se sretali dvadesetak godina, do relativno nedavno. Sjećam se da sam posljednji puta kada sam je vidio rekao: Odlično izgledaš! Pa ti se uopće ne mijenjaš s godinama! Ne sjećam se što je odgovorila, vjerojatno nešto uobičajeno što se na takvu izjavu može reći.

Jednom prilikom slučajno se nađoh s nekolicinom starih prijatelja iz kvarta, pa smo krenuli listati uspomene i prisjećati se raznih ljudi, dok jedan ne spomene:

– A ona Grozdana….? Kako se ono zvala? Zrnić!

– Nedavno sam je vidio – rekoh ja. – Odlično izgleda!

– Što govoriš?! – zgranu se svi ostali. – Pa ona je umrla prije dvadesetak godina!

Poginula je na glupi način, poskliznula se, skotrljala niz stepenice i razbila glavu. Nisam mogao vjerovati:

– Što mi pričate? Nije moguće! – nisam podrobnije objašnjavao zašto.

– Je, je! – uvjeravali su me svi ostali, a nije bilo razloga da izmišljaju. Zašutio sam i mislio: moram provjeriti.

Provjerio sam. Zaista je poginula prije dvadesetak godina.

Razmišljao sam: nije moguće da ja to srećem neku drugu, sličnu žensku, koju sam zamijenio s Grozdanom. Ipak je predobro znam da bi mi se tako nešto moglo dogoditi, a ona previše zna o meni, mojoj porodičnoj situaciji i zajedničkim prijateljima da bi mogla biti neka nepoznata. Dapače, počeo sam namjerno često dolaziti u dućan u kojem smo se običavali sretati, ali ona se nikada više nije pojavila.

Otkako sam saznao da je mrtva, ima već dvije-tri godine, više je nisam vidio.

Ako je ikada ponovo sretnem, znam što ću je pitati: o mojoj pokojnoj sestri.
- 09:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker