ekipa na pragu EU

subota, 09.05.2015.

- revitalizirani post od 26.5.2011.

LJUDI SU

NAJVAŽNIJI

Pričali su mi dečki koji su svojevremeno radili novine da je postojao takav sistem financiranja zbog kojega su svake godine iznova morali društvenim tijelima koja su davala novce podnositi poveliku gomilicu papira. Bilo da su pokretali nove novine ili nastavljali izdavati one koje su već izlazile morali su napisati program, pa koncepciju, pa plan, pa troškovnik, a između ostaloga i popis članova redakcije i listu očekivanih suradnika. Program i koncepcija bili su najvažniji i u tim se dokumentima bajalo svašta, uglavnom se obećavala brda i doline, sve u skladu s prihvaćenim društvenim vrijednostima i opredjeljenjima.

S druge strane bili su dečki koji su godinama i decenijama sjedili u sastavima tih tijela koja su odobravala i dodjeljivala novce za izlaženje novina. Koliko god polagali pozornost na program i koncepciju i raspravljali o njima, znali su da je jedino važan zapravo samo jedan papir - popis članova redakcije. Naime, oni s iole dovoljno iskustva znali su da neki ljudi bez problema mogu napraviti što hoće, dok drugi ni u idealnim uvjetima ne mogu napraviti ništa. Dapače, znajući ljude moglo se predvidjeti i što će koji od njih i kako raditi bez obzira što su nadrobili tražeći novce. S tim na umu često se raspravljalo o programima i koncepcijama da bi se zadovoljili naivni i da se ne bi razgovaralo upravo o onome najvažnijem – kako će se raspoređivana sredstva zapravo koristiti.

Pouka tog iskustva je jednostavna
– LJUDI SU NAJVAŽNIJI.

Ideje, programi i zamisli imaju svoju vrijednost, ali neki ljudi će iz ničega izvući najviše i najbolje, dok će drugi ukaljati i upropastiti sve čega se dohvate, a da ne spominjemo što će ovi drugi napraviti na temelju ideje koja je već sama po sebi neplodna, bolesna i nakaradna. Hajde, zamislimo da kanite poduzeti bilo što i okupite ekipu u kojoj su Ivan Milas, Gojko Sušak, Branimir Glavaš, Đuro Broderec, Vice Vukojević, don Ante Baković, Drago Krpina, Nedjeljko Mihanović, niz sličnih, srodnih i još gorih – kako bi to ispalo?

Pričali su mi dečki koji su bili u artiljeriji (topništvu) da je posada haubice brojala sedam ljudi: nišanđiju, pomoćnika nišanđije, punitelja, tempirača, prvog dodavača, drugog dodavača i trećeg dodavača. Po prirodi stvari, jer se trebalo računati da u ratnim uvjetima svatko od njih u bilo kojem trenutku može stradati, svaki je morao biti osposobljen i za sva druga zaduženja. Oni s imalo iskustva ubrzo su uočili da ista ekipa postiže sasvim drugačije rezultate zavisne o unutarnjem rasporedu. U jednoj konstelaciji ispucavali su brzo, pouzdano i pogađali bilo što, a nakon što bi se zarotirali, izmijenili mjesta, postajali su trampljasti, nespretni i nisu mogli pogoditi ni planinu.

Pouka da su ljudi najvažniji ima nadopunu da su toliko djelotvorni, efikasni, kakva je organizacija, raspored među njima. Vjerojatno postoji neki sposobni, pametni i pošteni političari, ali kakve vajde od toga kad im komandiraju Vlado Šeks, Luka Bebić, Jadranka Kosor i Kalmeta?

Sad je jedna od tema o kojoj svi raspravljaju ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu. Znate što? Da smo pametni ne bi nam ni trebala EU, a – obzirom da nismo – ni ulazak u EU neće nam mnogo pomoći.

- 10:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>