oslobođenje od noćnih mora

četvrtak, 14.05.2015.

- revitalizirani post od 17.5.2008.

Od ranog djetinjstva često sam imao isti san, najmanje jednom mjesečno, kao da iznova i iznova puštam isti film na videu. Uvijek sam se ustravljeno budio. U snu sam bio mali dječak, četiri, pet ili šest godina, i nalazio sam se u poznatoj tetkinoj kući u Imotskom. Sve je bilo vrlo realno, s mnoštvom pojedinosti, premda sam stalno ostajao istih godina koliko god sam u stvarnosi stario i rastao. Iznenada sam uočio da je kapija prema ulici odškrinuta. Prhnuo sam iz dvorišta kao ptičica iz kaveza. Krenuo sam nalijevo, uz skaline. Ponesen osjećajem iznenadne slobode i opijen otkrivanjem novih prostora grabio sam uz stepenice bez ikakvog napora. Prešao sam prvu ulicu koja presijeca skaline, drugu, te stigao do vrha gdje se moglo samo lijevo ili desno. Točno sam zapamtio put. Krenuo sam ulicom desno, pa prva lijevo, pa desno… Iznenada, čim sam zavinuo iza sljedećeg ugla, pred nogama mi se razjapila duboka, paklenska provalija gotovo okomitih stranica. Uspio sam se zaustaviti na samom rubu, no – kako sam bio u zaletu – inercija me zanijela naprijed. Panično sam zalamatao rukama da zadržim ravnotežu i u tom trenu, u smrtnom strahu da ću se strmoglaviti, budio sam se i još dugo uzdrhtalo pribirao ležeći u mraku.

Svakog ljeta je moja obitelj svraćala u Imotski, no iako sam točno znao put iz sna, nisam se okuraživao potražiti provaliju da se ne bih zaista našao pred njom. Bojao sam se da je u stvarnosti još strašnija, a već u snu bila je prestrašna.

Nisam neki ljubitelj visina, ali nemam ni fobiju od njih. Sasvim uobičajeni zazor. Kada sam se našao u prilikama da sam se vozio žičarom, penjao po nedovršenim novogradnjama, dolazio na planinske vidikovce, došao u posjet nekome tko je stanovao na šesnaestom katu ili slično, sa zanimanjem sam oprezno gledao nadolje uz sasvim prirodnu nelagodu i oprez. No u takvim prigodama bih se neizbježno prisjetio ponora koji me je progonio, stvarna slika se pretapala u strašnu sliku ždrijela koje se raziapljivalo pred mnom u snu i na to mi je postajalo toliko neizdrživo da sam se odmicao ili okretao pogled na drugu stranu.

Sa dvadeset godina odlučio sam s tim prekinuti. Raščistiti. Prvom prilikom kada sam posjetio tetku, krenuo sam poznatim putem pronaći ponor. Sve je bilo kao u snu, osim što sam ja bio znatno veći. Uspinjao sam se uz skaline, prešao prvu poprečnu ulicu, prešao drugu, uspeo se do vrha, krenuo nadesno… Stigao sam do posljednje kuće u mjesta iza čijeg ugla sam očekivao ponor. Kada sam oprezno zaokrenuo, ponora nije bilo. Našao sam se na pustopoljini utabane spržene zemlje iz koje su izvirivali hrptovi sivih stijena, tako tridesetak metara u promjeru, okruženoj kamenim stijenama koje su se nastavljale uz padinu i ponekim grmom oštrog mediteranskog raslinja. Ponora nigdje. Sve je bilo potpuno pregledno i nešto poput ponora iz sna ne bi se moglo sakriti.

Pomislio sam da sam nešto u snu krivo zapamtio i pokušao proći isti put, ali na drugačiji način. Nije bilo mnogo mogućnosti. Sve sam ih istražio. Došao sam i do ruba Plavog jezera i ono jeste izgledalo donekle kao "moj" ponor, bili su otprilike jednako duboki, ali je na dnu Plavog jezera bila voda, a ono što sam tražio bilo je golo i suho nazubljeno grotlo.

Kako me je san preko godine nastavio mučiti, narednog ljeta sam ponovo pokušao pronaći njegov uzrok. Da nije bio toliko realan, upečatljiv i precizan, ne bi me zbunjivalo, a da se nije toliko često ponavljao ne bi me odviše uznemirivao. Ovako sam pokušavao odgonetnuti odakle mi taj san i vjerovao da bih to razriješio kada bih pronašao ponor za koji sam vjerovao da najvjerojatnije mora negdje stvarno postojati.

Događalo se da po dvije-tri godine nisam dolazio posjetiti tetku, a onda sam navraćao i po nekoliko puta godišnje, i tako naizmjence, no svaki put sam barem u jednom navratu pokušavao pronaći prokleti ponor. No što ja to govorim o snu? Bila je to mora, prava mora, koja me je opterećavala ne samo kada mi je noću dolazila, nego i kada sam bio budan, čim sam je se sjetio.

Već sam pretražio cijelu Imotsku krajinu kada sam se jednom besciljno lutajući našao na istoj onoj pustopoljini na kojoj su završavali svi moji raniji pokušaji, samo što sam došao s druge, neuobičajene strane. Odjednom sam se našao na rubu ponora. Iako sam istog trena znao da je to upravo traženi ponor, istovremeno nisam mogao vjerovati da je to – to. Prizor mi je bio savršeno poznat; ta posljednji put sam ga imao pred očima u snu ni prije desetak dana. Isti oblik, pred nogama mi se okomito ruši, a s druge strane se koso uzdiže… Svaka stijena na svom mjestu… Jedino što je "ponor" u stvarnosti bio tek rupa u zemlji, duboka ni pola metra. Upravo s mjesta na kojem sam stajao izgledao je kao u snu. Pola metra lijevo ili desno izgledao je tek kao beznačajna rupa u kamenom tlu. Bezbroj puta prošao sam pored nje, ali nikada ranije nisam se zaustavio upravo na tom mjestu i pogledao pravo nadolje.

Zapravo, mora da jednom jesam. Mora da sam bio vrlo mali dječak, četiri, pet ili šest godina, kada sam uočio da je velika drvena kapija na kamenoj ogradi oko tetkina dvorišta odškrinuta, prhnuo van i krenuo u pustolovine. Trčao sam i mora da sam se prepao rupe u koju sam, zaokrenuvši iza ugla, zamalo upao. Meni malome učinila se ogromna. Mora da se tako dogodilo. Onda se dogođeno preselilo u uspomenu, a iz uspomene ušlo u san, a san se ponavljao i ponavljao hoteći mi nešto reći…

No otkako sam razriješio tajnu ponora, san se više nikada nije vratio.

Vratio se koju godinu kasnije, na drugi način. Pokojni Joža Sever stajao je lagano se ljuljajući uz šank u Klubu Društva književnika Hrvatske i slušao grupu kolega koji su sjedili i pričali o osobi koje su se mnogi bojali. Iznenada se nacerio i grcajući od smijeha proklamirao:

– Svi ga se boje, a kada otkriju da nije nimalo strašan, tek tada popizde!

I taj Severov smijeh mi se često vraća, često čujem njegove odjeke kad svjedočim kako se ljudi kunu u strahote koje su ništa drugo doli djetinjarije.

- 09:40 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>