subota, 16.05.2015.

nezaboravna tucanja

- revitalizirani post od 23.5.2007.

Danas, kada svi pišu na kompjutorima, teško je zamisliti da na početku radnog vijeka nekih novinara koji su danas u naponu snage mnogi nisu imali ni pisaće mašine. Zbog toga su u novinske redakcije stizali i tekstovi napisani rukom, pa su daktilografkinje prepisivale ili su im ih diktirali, a obično je na nekoj od redakcijskih mašina kuckao poneki suradnik koji nije imao mogućnosti drugdje otipkati tekst.

Na kraju jednog od radnih dana, debelo nakon službenog završetka radnog vremena, dogodilo se da sam ostao jedini koji je imao ključeve redakcijskih prostorija, a neka mlada suradnica-početnica još je kuckala s dva prsta u jednom uglu. Posljednji s ključevima je trebao sve zaključati i preostalo mi je ili da je istjeram ili da pričekam dok završi. Znao sam da ono što je pisala nije bilo ni važno ni hitno jer je broj već bio završen, svi materijali poslani u tiskaru, ali iz dobronamjerne pristojnosti nisam pitao što ispisuje. Moglo je biti i nešto za faks ili privatno pismo. U svakom slučaju, da sam je prekinuo sutradan bi morala ponovo proći preko cijeloga grada i čekati na red da se oslobodi mašina. Bila je upadljivo zgodna i uvijek mi se srdačno smješkala, čak i više nego bi se očekivalo, pa nisam imao srca otjerati je. Dobro, rekoh, pričekat ću.

Dakle, ona je sjedila za mašinom i nabijala s dva prsta kao ćorava koka: tok-tok! … Tuk! … Tuk! … Tok! Nije mi preostalo drugo nego zavaliti se za stol u suprotnom uglu prostorije, ljuljati se na zadnje dvije noge stolice i dosađivati se. U jednom trenutku mi padne na pamet – što ako netko bane pa zatraži da i on napiše nešto, recimo Davor Miličić, a ja nemam srca da ga odbijem, pa ostanem do navečer? Odem i zaključam vrata iznutra.

Dan je bio pravi ljetni, paklenski vruć, jedan od onih kada fasade blješte, sve se leluja, a svi hodaju svjetlucavi oblijepljeni znojem. Bilo je naporno raditi rastopljena mozga, a nakon gomile mladih ljudi koji su se cijeloga dana muvali po prostorijama u zraku je ostala opasna koncentracija feromona. Na sreću, sparina je počela popuštati i lakše se disalo. Mlada suradnica je završila ispisivanjem jednog lista papira, izvukla ga iz mašine, pogledala, a zatim odlučno zgužvala i bacila u koš, te utaknula u mašinu novi. Tog sam trena požalio što sam joj dozvolio ostati, ali bilo je prekasno.

Da nekako skratim vrijeme, da ne zaspem i stropoštam se na leđa zajedno sa stolicom, počeo sam razmišljati o tome kako je baš dobro zaobljena, popunjena i izdužena, a sve po njoj ponajbolje raspoređeno, što se s mog mjesta odlično vidjelo. Pri tome sam se igrao stvarčicom koja je bila omiljena u redakciji. Bila je to naprava za lijepljenje širokih selotejp-vrpci, s drškom poput pištolja na kojem je bio mehanizam koji je sadržavao namotak ljepljive plastične vrpce koja je izvirivala na jednom kraju, te se mogla prisloniti, zalijepiti, prevući preko onoga što se željelo zalijepiti i onda jednostavnim pritiskom na okidač na dršci presjeći. To se koristilo za učvršćivanje buntova starih novina i zatvaranje paketa otprilike dva puta sedmično, a ostatak vremena se uglavnom netko igrao s tim. Vidljivi je rezultat te zanimacije bilo da je posvuda po namještaju, stolovima, ormarima, štokovima vrata i drvenariji prozora, po fasciklima i po foteljama bilo zalijepljeno nebrojeno pravokutnih komadića smeđe selotejp-vrpce.

Mlada suradnica me je u nekoliko navrata nešto zapitala. Pitanja su bila apsolutno bezvezna, nešto onako da se čudiš zašto pita i kakve to veze ima s onim što ona kao piše, no ja sam svaki puta susretljivo odgovorio. Palo mi je na pamet da me pita naprosto zato da me kako-tako zabavi i olakša mi čekanje prikazujući da sam joj za pisanje tog bezveznog članka značajniji od puke osobe koja ima ključ vratiju. Napokon mi vrag nije dao mira, pa sam i ja nešto zapitao, nevezano za išta spomenuto do tada, a ona to jedva dočekala da prestane s kuckanjem.

Ustala je, prešla preko prostorije i prišla mom stolu. Preplašio sam se da je došla oteti mi napravu sa selotejp-vrpcom, no ona je rekla da je me odavno željela zamoliti da joj objasnim sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada. Na trenutak sam se zblenuo i izbečio. Pazi, MENE hoće pitati za sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada pored živoga Inoslava Beškera! Pazi, MENE, i to već odavno!

No, pomislim, što tražiš, to ćeš i dobiti! Počeo sam govoriti najprofesorskije moguće, onako u jednom tonu, bez stanki i ikakvih intonacija, poput govornog automata. Ona se oduševljeno naslonila na stol, a zatim spustila na radnu plohu laktovima, pri čemu mi se pred nosom izložila sva raskoš njezinog dekoltea. Razdragano se smješkala kao da joj govorim Bog zna što. Oko vrata je imala desetak dugačkih cigansko-hipi šarenih ogrlica i one su se ovjesile do lakirane površine stola i rasule po njoj pomiješane s viticama kose. S početne teme prešao sam na amsterdamske provose, a ona sve upijala kao da joj otkrivam najznačajnije tajne svijeta. Lica su nam bila udaljena ni metar i netremice smo izmjenjivali pogled ne skrećući ga ni trenutka, a ja sam neprekidno mljeo i mljeo. Onda sam s ledenim kartaškim izrazom lica ispružio ruku s napravom za lijepljenje salotejpa kroz njezine ogrlice, ispod dekoltea, sve do ispod njezina pupka i ondje zalijepio vireći kraj vrpce za stol. Ne prekidajući s bujicom riječi povukao sam napravu prema sebi, vrpca se opružila i prionula uz polituru, prešla preko ogrlica, snažno ih stisnula uz drvo, a ja produžio napravom do ruba stola, zaokrenuo na donju stranu i ondje - klik! - prerezao vrpcu.

Ona je ponikla licem i razgledavala kako su ogrlice učvršćene za stol i onemogućuju joj da se uspravi a da ih ne potrga, a ja sam ustao sa stolice, zaobišao stol i zašao iza naprčene mlade suradnice i dalje držeći napravu u ruci. Osmica koju su činila njezina ramena, struk i stražnjica bila je ne mož' bolji prizor. U međuvremenu sam s izlaganjem došao do akcija RAF-a, te učvrstio jedan kraj ljepljive plastične vrpce za postrani rub stola, povukao vrpcu preko njezinih leđa i učvrstio je na drugoj strani. Suradnica se nije ni mrdnula ni pisnula, te sam odložio dršku sa selotejpom i prihvatio s obje ruke rub njezine suknje. Polako sam ga podigao i prebacio preko njezinih leđa kao da na oltaru služim misu i otkrivam otajstvo. Govoreći o Komuni broj 1 u Berlinu raskopčao sam hlače, sklonio njezine gaćice ustranu i prislonio vrh svog iskolačenog izdanka uz vreli otvor koji ga je spremno usisao. Unutra je bilo toliko vlažno i glatko da sam na trenutak zaboravio o čemu govorim i vjerojatno baljezgao besmislice, no ubrzo sam se dovoljno pribrao da mogu nastaviti o eksploziji hipi-pokreta u S.A.D. i njegovom utjecaju na stil života i vrijednosti američke srednje klase. Tako treba, nesebično i samoprijegorno, prenositi iskustva generacijama koje dolaze!

Mlada suradnica se uskoro počela glasati nazalnim stenjanjima i guturalnim uzvicima, sve glasnije i glasnije, te sam i ja morao pojačati glas da joj utuvim u glavu ideju permanentne revolucije, no ipak sam napravio pauzu u izlaganju kada sam po njezinim krikovima zaključio da me uopće ne sluša.

Postorgazmično zatišje iskoristio sam za razmatranje odnosa klasne borbe i mladenačke pobune kao biološkog garanta uvijek iznova pobuđivanog otpora eksploataciji i otuđenju. Kada sam zaključio da sam je dovoljno podučio, završio sam s pitanjem je li joj ostalo išta nejasno i ima li još štogod pitati.

Dok sam je oslobađao ljepljivih vrpci, zapitala je:

– Je li istina da si Blaženki podigao suknju iznad glave i učvrstio je selotejpom? – Maksi-moda sa suknjama do poda koja je uslijedila nakon mini-mode imala je i nekih prednosti.

Uzvratio sam protupitanjem:

– Zar bi ti voljela da pričam o ovome što se ovdje sada dogodilo? – Kavalir ljubi, ali šuti. Kavalir otprati gospođice do njihove kuće. Pozvala me ući, pa smo još preko noći utvrđivali gradivo.

No noću mi je pala na pamet jedna pomisao nakon što mi je rekla: "Eto, kakav si! Sve mi je bilo jasno čim si otišao i zaključao vrata!" Ujutro sam se iskrao iz njezina stana prije svitanja da me njezina gazdarica ne vidi, te požurio da stignem u redakciju prije čistačica. Otišao sam pravo do koša u koji je odbacila zgužvani list papira, izvadio ga i razmotao. Cijela stranica je bila ispisana otprilike ovakvim tekstom:

aaaaAAAAhaaaaa huuuu beee bljak! ….!"#$%&/()=?* - ssssssssssssssss meeee+ ih! aaaaaGBCiiiiii KURAC! ……dqwe2by glupačp! kkkkkkllllmmmmnnnbbbb a a a ako i kada, riba…wwwwwww ajoj!!! … – I tako dalje.

Usprkos prividnoj zbrkanosti i nerazumljivosti, taj tekst mi je bio savršeno jasan.
- 10:27 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker