utorak, 28.04.2015.

Redaktorska priča

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za novinara nije bilo bolje redakcije za koju se moglo raditi od „Starta“. Magazin se prodavao u ogromnoj nakladi „od Triglava do Đevđelije“, praktički nije bilo nikog odraslog koji ga barem nekoliko puta nije uzeo u ruku i svi su ga cijenili i voljeli. Novinar „Starta“ bio je svagdje dobrodošao, od najviših organa vlasti, preko umjetnika, znanstvenika, ljudi iz estrade i sporta, do najsumnjivijih birtija u najdaljim zabitima.

Desetljećima je svaki tekst objavljen u magazinu prošao kroz najmanje tri ruke. Prvo ga je pogledao urednik Mario Bošnjak, nakon njega redaktor Marko Grčić, a posljednja pročitala lektorica Maca Denk, „teta Maca“. Nakon njih su ga preuzimali grafičari, ali kod njih se tekst više nije mijenjao, osim ako ga je nabrzinu trebalo skratiti na regalu, što se rijetko događalo.

Svatko od imenom navedenih koji je na svakom tekstu ostavio svoj pečat zaslužio je posebnu priču, ali ovom ću prilikom izdvojiti jedino Marka Grčića.

Marko je bio neprikosnoveni autoritet za pisanje i činjenice. Ako netko nije znao kako nešto precizno i točno napisati, Marko je znao. Ako se hrvao s kompozicijom teksta, Marko je pomagao. Ako je Marko rekao da se nešto može bolje napisati, uvijek je bio u pravu. Ako se nešto nije znalo, moglo se pitati Marka. Ako je Marko iznio neki podatak, nije trebalo dalje provjeravati je li točan. Nedavno smo sjedili na kavi i požalio sam mu se da nikako ne mogu pronaći jednu od prvih knjiga koje sam pročitao, zbirku pripovjedaka kojoj sam zaboravio naslov i autora. Ispričao sam Marku kratke sadržaje tri priče i on je po njima pogodio autora, jednoga za kojega nitko drugi u Zagrebu ni ne zna da postoji. Naravno, bio je pravu.

Marko je snažno zastupao tezu da su rijetki novinari koji znaju pisati. Teško mu se moglo usprotiviti jer je on znao o tome više nego itko drugi. Tvrdio je da malo tko zna primjereno započeti tekst, da većina na prvoj kartici samo uzima dah, zalaufavaju se, petljaju bez veze. U skladu s tim vremenom je prestao uopće i čitati prve kartice, nego ih odmah gužvao i bacao u koš, te kretao redigirati tekstove od početka druge kartice. Vremenom je i Mario Bošnjak prihvatio njegovu teoriju, pa se znalo dogoditi da sam Mario zgužva prvu karticu, a Marko je - vjerujući da je druga prva - bez čitanja škartirao i drugu.

No ni novinari nisu bili od jučer, pa su i oni našli načina kako tome doskočiti. Prvi način, trebalo je numerirati svaku stranicu, da Marko zna da je zaista na drugoj stranici. Drugo, još važnije, bilo je da se ispiše bezvezna prva stranica, da se bilo čime ispuni cijela početna kartica, znajući da će ionako biti likvidirana, a da pravi tekst započne tek na početku druge. Vremenom su autori tekstova izvještili jako dobro započeti početkom druge kartice.

Time su svi bili sretni i zadovoljni. Marko je sa svakim tekstom koji je dobivao u ruke bio osvjedočen da je njegova procjena ispravna i mirne savjesti bacao prvu karticu u koš, a novinari su bili zadovoljni jer je ono do čega im je bilo stalo naposljetku bilo i objavljeno.

Jeste li primijetili koliko je mnogo postova na ovom blogu kraće od klasične novinarske kartice? Ipak mogu zamisliti Marka Grčića kako mi se naviruje preko ramena, čita na monitoru što ispisujem i gunđa: „Prvi odlomak ti je nepotreban. Izbriši ga!“
- 10:27 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker