prizivanje dobrog duha

subota, 18.04.2015.

- revitalizirani post od 28.2. 2009.

Okupilo nas se šestero, pet žena i ja, oko okruglog stola i domaćica je rekla: "Ne brinite, u mojoj porodici to se radi već pet generacija!" Kuća je bila dovoljno stara da je u njoj moglo proživjeti pet generacija, jedino što nisam imao pri ruci nikakve izvode iz gruntovnice da bih mogao provjeriti da li je cijelo to vrijeme u njoj živjela ista porodica ili su domaćicini došli u jednoj od brojnih smjena stanovništva u ovom susjedstvu u posljednjih sto godina. Namještaj je bio dovoljno star, osim moderne kuhinje, televizora i muzičke linije, da je moguće nabavljen kada je kuća prvi put namještena, ali mogao je biti i kupljen kasnije po antikvarijatima. Telefon je imao barem pedeset godina. Sa starinskog stola uklonjen je stolnjak i razotkrio u furniru ugraviran prsten unutar kojega su intarzijama bila napisana slova njemačke abecede, bez č,ć, đ, š i ž, ali sa duplim w, koja su naličila gotici. Bilo je očigledno da je stol napravljen upravo za tu namjenu. Ništa nije opovrgavalo domaćicinu izjavu, iako je ništa nije ni nedvojbeno potvrđivalo. U svakom slučaju, bilo je moguće da je istina što kaže, a ako je istina, onda je to značilo da ima veliko iskustvo u onome u što se upuštamo.

Ugasili smo sva svjetla po stanu, te je ostalo gorjeti samo desetak svijeća razmještenih po sobi. U potpunoj tišini povremeno se čulo samo tiho brujanje hladnjaka iz kuhinje i tiho mrčkanje mačke na fotelji u uglu. Pričekali smo ponoć i započeli. Domaćica je sjedila vrlo uspravno uz naslon svoje stolice, sklopila oči, tiho je ispuštala neki zvuk koji je naličio na "Mmmmmm…", sve dok nije iznenada rekla:

– Osjećam! Osjećam vibracije… moćne vibracije... nečije prisustvo…

Svi smo ispružili lijevu ruku i položili je na čašu na sredini stola.

– Tko si? Predstavi se! – pozvala je domaćica. Sve nas je prožela nelagoda kada su se zavjese lagano pomaknule iako su svi prozori bili zatvoreni.

Na to je čaša stvarno krenula. Pokušavao sam je svom silom skrenuti u drugom pravcu, ali je ona nezaustavljivo klizila prema jednom od slova u abecednom krugu koji su je okruživao. Upro sam, upro, ali se nije dala omesti. Zaustavila se na slovu J. Nije mi se to svidjelo. Da bi mogla tako ići, barem troje, ako ne i četvero u društvu trebali su uprijeti zajedno. Čaša je ponovo krenula preko kruga. Drugi put se zaustavila na slovu E. Ako troje ljudi dogovorno guraju, znači da nije istina da se ne poznamo od ranije. Prema prethodnim razgovorima, od ranije su se poznavali svega po dvoje ljudi, čak ni domaćica navodno nije ranije znala više od dvoje pozvanih.

– Odakle dolaziš? – zapitala je kad se čaša zaustavila na B. – Tko si?

Nije izgledalo da dobivamo odgovor. Domaćica je potiho mrmljala:

– Osjećam… Snažna prisutnost… Tu je… Netko je tu… – a čaša se prepoznatljivo zaustavila na I. Povikala je snažnim glasom: – Što te muči?

Pokušavao sam razlučiti tko upravlja čašom, ali mi je izmicalo. T, pa E. Pritisci drugih ruku koje sam osjećao oko svoje nisu odavali nikakvo jedinstveno usmjerenje i zaista je izgledalo da se čaša kreće sama od sebe. Zaustavila se na S.

– J -E - B- I - T- E - S… – zaista sam osjećao neku jezu pokušavajući omesti čašu da se ne zaustavi na E.

– Predstavi se! Tko si! – zapovijedala je domaćica, ali uzalud. Zatim je objašnjavala nama: – Možda nema vremena. Ako se probio u našu dimenziju na kratko, možda nema vremena osim da nam prenese poruku…

Čaša je pokazala još D, O i K, a onda se naprasno zaustavila. Nasuprot ranije, kada se kretala kao vođena nevidljivom silom, kako god sam upro tako se pomaknula, a vidio sam da i drugi pokušavaju isto i svakome je uspijevalo da je pomakne u kojem je god pravcu pokušao.

– Otišao je! – objavi domaćica. Kako je znala da je "on" posrijedi? Što ako je bila "ona". ili su posjetioci bespolni? Mogla je upotrijebiti i "ono", ali se nekako "on" činilo samorazumljivim, nedvojbenim.

– "Jebite se, dok"…? – ponovila je jedna od prisutnih upitno. – Da nas to ne zajebava?

Nismo se ni osvrnuli na tu pretpostavku. Svi smo osjećali da je poruka prirodna, bez uvredljivosti, nikako kao "Odjebite!", već kao srdačna preporuka, te je druga od prisutnih pokušala nastaviti: – … dok ste još živi?

Treća se usprotivila:

– Možda je htio reći "dok još možete"? – Možeš biti i živ, a da ti se iz bilo kojeg razloga ne jebe ili ne možeš jebati, nemaš koga ili se ne diže…

Dok su one nagađale što bi poruka mogla značiti, meni su zamalo grunule suze od ganuća i povikao sam u sebi: "Simo! Simo! Ti si!" Ako je bilo ikakvih neprirodnih, onozemaljskih sila, sadržaj poruke me je snažno prisjetio Sime Mraovića, kao da je to on došao da nam to kaže. Pa ako sve i nije prevara, ako je zaista neka strana sila oko nas, onda me i čuje.

– Možda je htio reći da se skinemo goli i pojebemo se! - rekao sam. U toj čudnoj ponoćnoj atmosferi osvijetljenoj svijećama, u toj mističnoj kući, poruka je djelovala vrlo uvjerljivo i prihvatljivo. Čemu čekati da umremo kada više nećemo nikako moći? Sad ili nikad! Kakav je Simo bio, sigurno bi ga veselilo gledati tako nešto, pa još kad zna da je on to zamijesio.

– Nikada tako nešto nisam čula! – uzviknula je domaćica. – U sto godina koliko moji prizivaju duhove, nikada nije bilo takve poruke! – No njezina izjava je poruci davala samo dodatnu snagu nečega izuzetnog na što se bi smjelo oglušiti. Razmišljao sam: pet na jednoga, veliki je to nesrazmjer. No ako bih dvije… a istovremeno kad bih treću… pa kad bi preostale dvije… jedna se namjesti, ovako, a druga onako… Ili jednu po jednu? Po izrazima lica i pogledima vidio sam da i ostale u društvu razmišljaju otprilike isto. Je li to bio savjet ili naredba? Tko zna kakvo bi prokletstvo mogli navući na se ako ne poslušamo? S druge strane, ako su se tri njih dogovorile, vjerojatno su se dogovorile i što dalje…

Ako i nije bio duh Sime Mraovića, duh Sime Mraovića prožeo je sve prisutne.

- 08:15 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>