ponedjeljak, 09.03.2015.

riješena enigma 71!

pojmovi i predstave


Uz poznati paradoks iz filozofske literature o Efežanu koji je izjavio da svi Efežani uvijek lažu, pa ne znamo kako i njemu vjerovati, postoji i sličan kojeg svi znamo iz iskustva: velika većina ljudi je sigurna da je najveći broj ljudi sve glupan do glupana, jedan veći od drugoga. Iskustvo nas uči da je to istina.

Koliko god paradoksalno, uvid da je većina ljudi sve glupan do glupana nikoga ne spašava od toga da i sam bude jedan među njima. Nitko nije uvijek na vrhuncu moći niti na razini svojih najviših dometa, pa se i najpametnijem čovjeku mora kad-tad omaknuti neki previd ili glupost da sam ne može kasnije povjerovati kako mu se dogodilo. Nitko nije u potpunosti konsekventan, potpuno logičan, bez kontradikcija unutar sebe samoga, najčešće između besprijekornih principa ili uzvišenih vrijednosti i njihove problematične primjene.

Jedan od najčešćih izvora iz kojega proističu nesporazumi među ljudima i pojedinaca sa samima sobom je razlika između pojmova i predstava. Unutar istog naroda uglavnom svi rabe uglavnom iste riječi. Za većinu ljudi iste riječi znače otprilike jedno to isto, ali to ne znači sasvim jedno te isto. Naime, svaka riječ označuje neki pojam, ali svatko si pojam predstavlja drugačije.

Recimo, svi znamo što je „domovina“, jedino što neki pod pojmom domovine zamišljaju zemljopisnu kartu i demografske podatke, drugi simbole poput grba, zastave, himne, treći neke lokalitete i nekoliko probranih povijesnih zgoda, četvrti vlastito selo, u selu svoju kuću, u kući ognjište...

Svi rabimo riječ „brak“ i svatko misli da zna što je to, jedino što jedni pod tih pojmom podrazumijevaju redovni spolni život, drugi tri redovna obroka i mekanu postelju, treći pakao bračnih svađa, četvrti - par s djecom, domaćim životinjama i okućnicom...

Za mladića koji poziva djevojku da se nađu i provesele, to ne mora značiti isto kao djevojci koja pristane. Ona može očekivati da će izmjenjivati nježne riječi i čokoladne bombončiće, dok on može dobar provod zamišljati sasvim drugačije.

Čak i tako naizgled nedvojbeni pojmovi kao „dan“ mogu značiti svašta. „Dan“ za nekoga može biti „24 sata“, za drugoga period od časa kad se probudio pa dok se ne zaspe, za trećega vrijeme od jutra do večeri, za četvrtoga razdoblje kad je danje svjetlo (a kada ga nema onda je noć), za petoga je dan pojam suprotan noći, a čuo sam da neki muslimani dan računaju od izlaska mjeseca. Pa kad se već tako nesporna činjenica kao „dan“ može shvatiti na tolike načine, ništa čudo da se sagledavanja i poruke koje se sastoje od niza pojmova u konačnici mogu drastično razlikovati.

Recimo, nedavno prikazana dokumentarna televizijska serija o zbivanjima 1971. u Hrvatskoj završava rečenicom za koju mi je kao cucku žao što je ne mogu citirati. Ta posljednja rečenica zvučala je otprilike ovako: „...pa se sudbina Hrvatske ne određuje više u Beogradu, Beču, Budimpešti, Berlinu, Bruxellesu, Parizu, Londonu i Washingtonu, nego u Zagrebu!“ Nakon te upečatljive tvrdnje kojoj je cijela serija vodila ostao sam zblenut – pa gdje ti ljudi žive?! Ili su to tek na kraju otkrili da se cijelo vrijeme zajebavaju?

Ako su to ozbiljno mislili – kako je moguće da su se tako nešto usudili ustvrditi? Jedino ako su koristeći pojmove zapravo iznosili svoje predstave o njima, kao što se to u svakodnevnom životu neprestano događa. Tako se jedan moj prijatelj odlučio sa suprugom da će graditi kuću, imali su čak i vrlo precizan arhitektonski plan, pri čemu je on mislio da će se zaustaviti na jednoj etaži i u njoj živjeti, jer su upravo toliko novaca imali, a supruga je mislila da se na postojeći plan može nešto i nadograditi. Završili su tako da je sagrađene kuća otprilike dva puta veća, luksuznija i skuplja od one iz troškovnika (koji je supruga smatrala samo još jednom bezveznom birokratskom formalnošću), a sada je bezuspješno pokušavaju prodati za manje novaca nego su u nju uložili jer ne mogu otplaćivati kredite.

Upravo isti mehanizam po kojemu ljudi pod istim pojmovima imaju različite predstave, pa im daju i druga i različita značenja, objašnjava i veliku enigmu koja je mučila autore serije. Kako to da su zahtjeve onih koji su politički poraženi 1971. pobjednici sami, i to u još većoj mjeri, ugradili čak u ustav donesen 1974. godine? Zaista djeluje nelogično i apsurdno. Nije valjda da su pobjednici u međuvremenu uvidjeli da su zahtjevi protiv kojih su se borili bili opravdani, pametni, prihvatljivi? Još manje je vjerojatno da su se bojali onih koje su već pobijedili, pa su im se htjeli umiliti. Rješenje je zapravo vrlo jednostavno. Recimo, pravo republika na osamostaljenje, za najveći dio gubitničke strane u zbivanjima 1971. bio je krajnji cilj, dok je za one koji su nadvladali to bio polazni postulat na osnovu kojega se gradi zajedništvo. Prvi se nisu usudili svoj konačni cilj ni javno istaknuti, a drugi nisu vjerovali da unutar zemlje postoji itko relevantan, a toliko nedotupavan da bi tako nešto ozbiljno poželio.

Na razlici pojmova i predstava u literaturi se grade komedije, u društvenom životu iz toga izviru nevolje i tragedije.



Post je originalno objavljen 28.2.2011.
- 01:03 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker